Dan nakon koncerta Exploiteda u Vintageu Močvara je bila poprište zbivanja nečeg potpuno drugačijeg. Naime, Doomtown ekipa još je jednom omogućila da zagrebačka publika vidi aktualne punk bendove koji su manje poznati ali nikako manje kvalitetni. Baš suprotno.

Popularnost je ionako često pokazatelj nekvalitete ili bar neoriginalnosti. Ovog je puta dofurala Vexx iz Olympie, bend kojeg prati glas divljih nastupa uživo što se pokazalo sasvim opravdanim. Kao predgrupa nastupili su im sestre i braća po oružju, The Celetoids.
Nakon što smo ušli u Močvaru, prvo me je neugodno iznenadila činjenica da će se koncert održati u predvorju kluba, dakle uz šank, a ne u samoj dvorani. Razlog je tome, pretpostavljam, očekivanje manjeg broja posjetitelja. Kasnije će se pokazati da ovakav tip prostora ima puno više smisla za Vexx nego klasičan stejdž. Tako se u svojevrsnom Močvarinom Grey Roomu nekoliko desetaka tjelesa stisnulo da još jednom posluša, u zadnje vrijeme vrlo aktivan, trojac The Celetoids. I za ovaj nastup vrijedi sve što sam napisao prije tjedan dana, osim onog dijela kad su morali jednu stvar početi ispočetka. Sada takvih greški nije bilo. Čini mi se da je i set-lista bila identična. Ipak, atmosfera u predvorju Močvare, s crvenim osvjetljenjem koje je stvaralo dojam komore za eksperimente nekog ludog znanstvenika, savršeno je prsitajala uz zvuk i ugođaj muzike Celetoidsa, više nego prostor Attacka. Osim autorskih stvari, odsvirana je obrada Urinalsa I'm a Bug, ispraćena pokojim malo uživljenijim trzanjem ljudi iz publike. Publike koja je bila prilično šarolika, od naočala s debelim okvirima i košuljama s cvjetnim uzorcima do zulufa, dredova i hardkoraškog komfora. Usto, omjer spolova je bio bar pola-pola, možda čak malo više nagnut na žensku stranu, što nije iznenađujuće uzme li se u obzir feministički naboj headlinera. Pri kraju koncerta jedan se visoki momak pokušao popeti na zvučnik ali je gravitacijska sila ipak bila jača od muzičkog zanosa, pa je sletio na močvarno tle. Bjesomučan i tjeskobni punk rock Celetoidsa otpraćen je aplauzima i uzvicima podrške, pa se, nakon čilanja na terasi, krenulo pogledati što to spremaju cure i dečki iz Olympie. Odmah prije samog početka nastupa, pjevačica Vexxa Maryjane Dunphe pohvalila je prostor rekavši da joj se posebno sviđaju nadrealne strip ilustracije naslikane po zidu Močvare. Nekoliko trenutaka kasnije, počelo je ludilo. Bubnjarica, gitarist i basist su dobro usvirani i praše mahniti riot grrrl retro punk s velikim "post" prefiskom, znači uz neuobičajene aranžmane i prljave kakofonične gitarističke dodatke. Ipak, sve je to nekako u drugom planu, jer su svjetla reflektora na spomenutoj Maryjane koja naprosto para tkivo realnosti. Svaki trenutak na stejdžu, odnosno među publikom gdje se u par navrata našla, ona provodi izvodeći geste, kretnje i grimase s takvim intenzitetom da je to nevjerojatno. Na dva studijska izdanja koja se daju preslušati, taj se intenzitet donekle može naslutiti, ali sasvim je druga priča to vidjeti uživo. Marijane ima posuda, prvo se zabija u zid, onda gmiže po podu poput zmije, da bi u sljedećem trenutku upadala među publiku. Ponekad se čini kao da ima napadaje autodestrukcije a ponekad kao da masturbira. Pritom se na njezinom licu može vidjeti čitava lepeza emocija - od samouvjerenog vrištanja do prestravljene grimase kao u kakve scream queen iz horor filma. Uz to, njezine glasovne i pjevačke mogućnosti daleko premašuju prosjek. Čudno plesanje, nasilno skidanje prvo ogrlice onda i majice, zauzimanje superherojskih poza, čupanje kose, zamatanje u mikrofonski kabel samo su neke od stvari koje mi padaju na pamet dok se prisjećam što je sve Marijana izvodila pred vidno zadivljenom publikom. Pomalo podsjeća na nastup Dawn of Humansa prije mjesec i pol, samo što je ovo ipak riječ o uglađenim ljudima sa sjeverozapada Amerike a ne bićima iz njujorškog podzemlja, pa je razina demencije ipak zauzdanija. Vexxov je repertoar isto tako raznolik i varira od odličnih himničnih balada poput "Strength" preko pamtljivih punk'n'roll rifova na "Sleeping in the Attic" i gotičke depresije na "Walking in the Rain" do divljeg kaosa na "Don't Talk About It". Mogao bih ponoviti klišej da se još jednom pokazalo da je spol u punku potpuno nebitan, ali mislim da je to potpuno nepotrebno više naglašavati. Vexx djeluju kao da sviraju bar dvadeset godina, ili, još bolje, kao da su započeli karijeru tamo negdje krajem sedamdesetih uz Avengerse i Zero Boyse, upali u vremenesko-prostornu anomaliju u kojoj su usavršili svoju međusobnu kemiju i sviračko umijeće, da bi se 2015. materijalizirali u crvenom predvorju Močvare. Djeluju uvježbano i usvirano, to hoću reći. Zbog svega toga, ovaj će koncert zasigurno ostati duboko urezan u memoriju svih prisutnih, te bi bila velika šteta da propustite Vexx u slučaju da opet sviraju negdje blizu.

joks // 17/07/2015