Festivali u Hrvatskoj počeli su poprimati svakakve oblike, a jedan od ustaljenijih postao je onaj da se bukira jedno veliko ime s predznakom nostalgije prema osamdesetima/devedesetima i prije njega nabaci par po mogućnosti srodnih, ali ne nužno, domaćih/regionalnih imena. I eto ti višesatne zabave. Pa ako tako spojiš dva izvođača dan za danom imaš festival. S te strane organizatorima prvog izdanja ZG Calling festivala svakako treba čestitati. Naime, oni su cijelu stvar pogurali još malo više prema apsurdu, pa tako za svoj festival nisu niti prodavali festivalske ulaznice. Ako te, ne daj Bože, zanimaju svi izvođači na festivalu, kupit ćeš dvije dnevne ulaznice i to je to. A ovako imaš "rokersku" i "elektroničku" večer, jer zasigurno nisi mislio miješati te sastojke.

I tako je već u startu publika za drugu večer ZG Callinga prepolovljena. Sigurno nije pomogla činjenica da je headliner prije par dana nastupio u Novom Sadu u sklopu EXIT festivala, kojeg također masovno pohodi ovdašnja publika. Faithless, taj headliner i po svemu sudeći jedini bitan izvođač u utorak navečer na Šalati, nakon skoro popunjenog Doma sportova prije četiri godine, privukao je skoro pet puta manje ljudi u svom "uskrsnulom, obljetničkom" izdanju. Naime, penjući se prema Šalati vrtio sam po glavi je li važniji moment za Faithless u ovom trenutku proslava 20-godišnjice ili faktično uskrsnuće benda koji se prema svojim najavama upokojio prije samo tri godine? Hoće li to biti još jedno odrađivanje "samo zbog para" ili će Faithless opravdati status koncertne atrakcije? Stvarno sam prije četiri godine mislio da sam eto propustio priliku vidjeti jedan bend koji je zasigurno obilježio devedesete, ako ničime drugim onda onim jebenim techno pizzicato riffom iz Insomnie, usađenim u mozak svakome tko je u drugoj polovici devedesetih došao u doticaj s glazbom.
No, prilika za nadoknađivanje ukazala se neočekivano brzo. Grozim se jezičnih konstrukcija kao "imati nesreću" kad se piše o prvim izvođačima ili predgrupama, jer ako je svrha predgrupe da ugrije publiku i pripremi je za nastup zvijezde reklo bi se da nema veće sreće i časti. No svi oni siročići koji na Inmusicu sviraju u 5-6 sati dobro znaju zašto prikladnijeg izraza od toga nema. A nelaku zadaću da iskuse i odrade "prokletstvo predgrupe", odnosno sviranje pred par desetaka ljudi, na drugoj večeri ZG Callinga dobili su elektropop dvojac nipplepeople. Iste godine kad su Faithless svirali svoj "posljednji zagrebački nastup", nipplepeople su singlom "Jutro" počinjali svoj put kao nove snage hrvatske glazbene scene. Četiri godine kasnije nekako mi se čini da se još uvijek nalaze u folderu "nada", iako ne više tako novih. Kako sam ih znao samo iz medija i takvih najava koje su ih hvalile kao osvježavajuću pojavu u hrvatskom radijskom eteru, zanimalo me poslušati o čemu se radi. No moram priznati da nisu pružili slušno osvježenje. Glazba i vokal odmah zazivaju osamdesete i devedesete, a sva inovativnost i osvježenje strpani su u par više začudno iznenadnih nego funkcionalnih ubacivanja bučnih elektrodizalica u inače pitki ljuljajući lounge pop. Radiofoničan svakako, ali mističan nikako. Naime, svoj scenski izričaj s metalnim mrežama na glavi opravdavaju skretanjem pozornosti s izvođača na glazbu. Da li im je itko rekao da s tim na glavi samo izgledaju smiješno, a ni najmanje tajanstveno i mistično? Vjerujem da bi im nastup imao puno bolju prođu kad bi svojim osobama stali pred publiku, jer takvoj glazbi zapravo fali lice koje te zove na ples. Ako i posuđuješ neka glazbena rješenja od Daft Punk, što je previše je previše. Shvatili smo tko su uzori i bez scensko-modnih dodataka. Ostatak malobrojne publike također nije iskazivao preveliko oduševljenje, pa sam u jednom trenutku pomislio kako je maska pjevačice zgodna stvar i za skrivanje nezainteresiranosti ili razočaranja takvim prijemom. Nakon što je prva elektrolounge predgrupa odradila svoj posao došla je i druga - samo lounge, bez elektro predznaka. Detour su na scenu izašli pred nešto više ljudi, ali opet ne onoliko koliko bi čovjek očekivao i od renomea benda i od činjenice da sviraju tik prije zvijezda večeri. Da ne spominjem da je opet, unatoč dobroj usviranosti i radiofoničnom potencijalu, interakcija benda i publike većinom izostala. A nije da je bend bio loš, dapače. Maja Posavec je puno kvalitetnija pjevačica od maskirane anonimke iz prethodnog benda i trudi se animirati publiku, a i Nenad Borgudan se pokazao kao ugodan i ravnopravan vokalni parnjak. To se osobito čulo na dojmljivoj rundekovskoj baladi "Snijeg", gdje su njih dvoje glasovima konačno utišali neugodne brbljavce u publici. No osim te jedne izvedbe, nekako su svi pokušaji Maje i benda da potakne publiku na aktivnije sudjelovanje i pjevanje ostali kratkih rukava. Čak ni velik hit Yammata "Tvoje lice se promijenilo" nije uspio zadržati publiku u nekom trajnijem zanosu. Tome zasigurno nisu pomogli ni tehnički problemi koji su produljivali stanku između nekih pjesama i na taj način remetili ritam nastupa. Publika je uglavnom zujala i kratila vrijeme razgovorom, doslovno kao da se nalazi u lounge baru, a bend zabavlja samog sebe. Očigledno premalo fanova u publici, a nije ni čudo jer za par dana i tako Detour imaju svoj solo nastup na Medvedgradu, gdje će vjerujem doživljaj biti i puno intimniji i intenzivniji, a podrška publike veća. Oni to zaslužuju. Stvarno ne znam je li kod odabira predgrupa presudilo to što u opisu glazbe imaju elektro i pop ili to što im je single držao vodeću poziciju neko vrijeme na radijskim postajama, ali interes koji je publika iskazala mogao bi reći da jedan ili dva radiofonična hita i nije nešto što garantira dobru prođu u krivo postavljenom eventu pred ocvalom publikom, koja se došla podsjetiti nekih prošlih vremena i hitova.

Nakon ovakvog razvoja večeri i još uvijek vidno slabe popunjenosti s puno propuha u parteru i potpuno praznim tribinama, ozbiljno sam se uplašio fijaska kakav bi mogao uslijediti i od samih zvijezda večeri. No moji su strahovi bili neopravdani, jer se sa spuštanjem mraka publika ipak skupila i donekle popunila parter. Više to nije bila zjapeća praznina, a kad su grunula svjetla i headliner izašao na stejdž dvojbe oko trule atmosfere odmah su se rasplinule. I fortysomethings poput mene i većeine tamo pokazali su da znaju skakati. Rijetki su koncerti na kojima od samog početka ekipa grune zajedno s bendom i ostane u takvom raspoloženju čitavo trajanje koncerta. A jedan od takvih sad (opet?) mogu u svoju tekicu zabilježiti Faithless na Šalati, četrnaestog srpnja dvijetisućepetnaeste godine. U osmeročlanoj postavi, ovo uživo nije elektronički bend ovisan o produkciji i okretanju dugmića i gramofonskih ploča, već prava rock rasturačina koja kroz elektroničku podlogu gura više stilova, a u svrhu dizanja atmosfere i pravljenja spektakularnog doživljaja. I da, može im se zamjeriti da imaju samo jednu ultimativnu (Insomnia) i još dvije vrhunske stvari, dok u ostalim nisu jednako učinkoviti, no znaju pametno i više puta gotovo neprimjetno kroz stvari provući svoje karakteristične teme, poznate riffove i beatove, koji upravo svojom prepoznatljivošću podižu atmosferu ponovno do usijanja. Iako nekad time gube na razlikovanju pojedinih stvari, to su trikovi kakve pravi zabavljači znaju koristiti i pravilno ih rasporediti u trenucima kad atmosfera prijeti da opadne. Nekom gadan, nekom karizmatičan, narkomanski mršavi Maxi Jazz ubrzo je nakon izlaska na pozornicu zavladao auditorijem. Interakcijom s publikom i čestim spominjanjem Zagreba dao nam je do znanja da dobro zna gdje se nalazi i kakve se atmosfere sjeća s prošlog nastupa. Bog je brzo postao DJ, a Šalata tada i tamo naša crkva. Poslije sam ipak poželio da je bog nešto više DJ, a manje jamajkanac, jer se ne bismo bunili da je u nastavku elektronike bilo više, a manje reggae recitiranja i jamanja, no na ovom udarnom prvom valu bivali smo nošeni svih intenzivnih devedeset minuta nastupa. Orkestralna predstava s zadivljujućim svjetlosnim i laserskim efektima, savršenim zvukom (svaka čast ozvučenju i ton majstoru!) i jednako sudjelujućom publikom protkana Maxijevom govornom/pjevanom lirikom, svakim novim trenutkom dizala je, spuštala, pa opet dizala atmosferu. Negdje u svemu tome očekivani vrhunac pao je i s ultimativnom Insomniom, jer - nema bolje dizalice od nesanice. Dugi rastući uvod, nagli pad i onda taj veliki synth riff koji nam je isporučila Sister Bliss euforiju je digao do pucanja i svi padamo u hopsajući trans. I to sve u prvih pola sata nastupa. U nastavku za mikrofonom su se s Maxijem u par stvari izmijenili dotadašnji back vokali, pa iako neuobičajena praksa, uspjeli su zadržati pažnju publike i držati atmosferu do sljedećeg hita, a vidno zadihanom Maxiju dati priliku da dođe do daha. Laseri, glazba, šou i spektakl idu dalje, a večer završavaju s "We come one", prije koje Maxi traži aktivno sudjelovanje publike, ali i koja unatoč hitoidnosti ipak pomalo nezadovoljavajuće i prenaglo spušta atmosferu umjesto da euforiju još jednom podigne za kraj. No to ipak nije umanjilo ukupan dojam i u kionačnici smo sa Šalate svi otišli zadovoljni. Što reći za kraj ovog uspjelog obljetničkog događaja? Možda vidimo se na sljedećih 10, 20? Ako više puta upokojeni, pa uskrsli Parni Valjak može ovih dana slaviti svojih prvih 40 godina, možda će isto dočekati i Faithless? Jedino se bojim što ako se dogodi i "drugih 40 godina". Za Faithless vjerojatno neće, al s Valjkom nikad ne znaš.

bir // 16/07/2015

> vidi sve fotke // see all photos