Često se znam zapitati zašto je, pobogu, određeni izvođač ili bend uspio, i što je ono zbog čega mu/im polazi za rukom privući ljude da kupuju albume i posjećuju koncerte. Koliko god me to pitanje ponekad malo kopkalo, nisam jalan čovjek i vrlo se brzo i lako pomirim s tuđim uspjehom, pa tako i u tim slučajevima. Ono pak s čime mi je puno teže živjeti - to je spoznaja da postoje fenomenalni glazbenici kojima iz nekog razloga ne uspijeva prodrijeti do publike, koliko god dugo i jako se trudili i pokušavali. Ne mogu govoriti o tome kakvo je po tom pitanju stanje u matičnoj im Sloveniji, ali u nas je Demolition Group nažalost definitivno jedan od primjeraka takve sudbine.

Prošle su srijede ti ljudi održali promociju svog najnovijeg albuma Zlagano sonce, a u Vintage Industrial Baru se da posvjedoči tom događaju okupilo svega šezdesetak duša. U tjednima prije ovog koncerta, trudili su se razglasiti ga čim je više moguće. Bilo je tu i dosta intervjua i recenzija na domaćim portalima, sve u nadi da će konačno, nakon trideset godina postojanja benda, dobiti onakav feedback kakav zaslužuju od zagrebačke publike. Ipak, to se niti ovom prilikom nije dogodilo i ta me činjenica čini tužnim i pomalo zbunjenim. Jezična barijera mi se ne čini suvislim opravdanjem, jer u suprotnom dvorane po Zagrebu ne bi punili ni Siddharta, Pankrti i ostatak slovenke rock scene. A pune ih. Ali, poanta cijele priče je da sam bio i na Siddharti i na Pankrtima i da ih Demolition Group kvalitetom svirke i nastupa strpaju u džep i to onaj mali koji se na trapericama nalazi "ispod" normalnog džepa i ne služi ničemu. I zbog toga me srce najviše boli, jer to zabija čavao u lijes one teorije po kojoj kvaliteta prije ili kasnije ispliva na vidjelo. Ispada da ništa od toga, da je sasvim moguće zauvijek tavoriti u tami opskurnosti, unatoč tome što imaš jednu od ubojitijih rock pjesmarica na području cijele bivše Jugoslavije.

Pri ulasku u sam klub, momci na ulazu su me obavijestili da uz moje ime na popisu stoji i "+1". To me iznenadilo budući da znam da to nisam tražio, iz jednostavnog razloga što su i moji poznanici i prijatelji podjednaki ignoranti kao i ostatak gradske publike, pa nisu pokazali interes da odu na ovaj koncert i pritom mi asistiraju svojim fotografskim uslugama. No, kad sam se već našao u takvoj situaciji, odlučio sam se prije početka giga još malo provozati gradom ne bih li susreo koga poznatog i nagovorio ga/ju da mi se pridruži. To mi je i uspjelo, za divno čudo. Tako sam uradio veliku stvar za ovaj koncert, podigao mu posjećenost za otprilike 2 posto. Ne samo to, nego sam i udvostručio broj ljudi koji će se nalaziti u krugu 5 metara od pozornice. Nažalost se ne šalim, čak i tih pedesetak ljudi što su se udostojali doći su se, u maniri pravih znalaca, skutrili tamo gdje je zvuk najbolji - u krilo gospodina ton majstora. Unatoč svemu tome, na licima ekipe iz Demolition Group se nije dalo primjetiti razočaranje. Svjesni su oni vjerojatno odavno da im od te njihove muzike iz nekog razloga "nema kruha", tako da su otprašili koncert na apsolutno vrhunskoj razini ne dajući se smesti svim drugim okolnostima koje im nisu išle na ruku. Oni su, unatoč tome što postoje od pamtivijeka, ovim koncertom zorno pokazali da su i dalje jednako aktualni kao uvijek, a muzički možda i kvalitetniji no ikada (pričam gluposti, nikad prije nisam bio na njihovom koncertu).

Kada sam na samom početku giga bacio pogled na setlistu, primjetio sam da se na njenom prvom dijelu, uz golu silikonsku plavušu (valjda u motivacijske svrhe) nalaze isključivo pjesme s novog albuma. Rijetko bi se koja grupa odlučila na takav potez, ali Demolition Group su tim činom pokazali koliko vjeruju u svoj novi LP. A imaju i zašto, bome. Hoćeš jazz, hoćeš funk, hoćeš punk, hoćeš progresivu, sve je znalački protkano s rockom u zvučnu sliku koja me svojom kompaktnošću jednostavno oborila s nogu. Nema tu niti jednog suvišnog ni promašenog tona niti stiha, sve je toliko logično i moćno da se čovjek naježi. Doslovno sam stajao tamo i razmišljao kako je moguće da nitko dosad tako nešto nije odsvirao baš ovako, kad je sasvim jasno da je baš tako najbolje. Ako me kužite. Vrlo veliku važnost u mom percipiranju te njihove muzike baš na takav način je odigrao i šesti, "nevidljivi" član benda, Matjaž Pegam za miks pultom koji je složio zvuk kakav ja već dugo vremena nisam čuo. Ozvučenje je bilo toliko bajno da se stvarao dojam da se "vidljivi" članovi benda uopće ne moraju puno truditi da bi nas izuli iz cipela svirkom, a oni su se oko tog i te kako potrudili. Tako da su pjesme, unatoč tome što ih publika većinom nikad prije u životu nije čula, prolazile vrlo dobro i uzrokovale čak i poneke krikove oduševljenja.

Trojica mlađahnih članova benda na bubnjevima, gitari i basu vrlo uvjerljivo i sigurno stvaraju okosnicu (najviše mi se dopalo kako je zvučao basist, bio je jako razigran) te njihove glazbe, ali ipak su dvojica najvećih faca pjevač Goran Šalamon i saksofonist Jože Pegam, preostali originalni članovi benda. Šalomon pjeva na način da mu vjerujete sve što kaže, iako ga ne razumijete ni riječ, a Pegam na tom saksu je ono bez čega bi ovaj bend izgubio ogromnu količinu svog šarma i prepoznatljivosti. Osim toga, radi se o gospodi koja ostavljaju dojam kao da su u istoj ćeliji odgulili dvanaest godina Lepoglave. Da mi se njihov nastup nije svidio, ja bih, po prvi puta u svojoj novinarskoj karijeri, morao dobro razmisliti o tome usudim li se to napisati. Eto, toliko opasno izgledaju. Sva sreća pa su bili jebeni. Jao, sad mi vjerojatno nećete vjerovati. Vjerujte mi.

Nakon što su završili s predstavljanjem kompletnog Zlagano Sonce albuma, počeli su kopati sve dublje i dublje u prošlost, a sve je bilo popraćeno interesantnim pjevačevim monolozima,i to na hrvatskom. Što mi se jako svidjelo jer, moram priznati, taj slovenski uopće ne kapiram. Publika je na stare pjesme reagirala ipak još nijansu bolje, što je naravno potpuno razumljivo. Čak su se našla i dva lika koja su se odvažila pridružiti mi se u sablasno praznom prednjem dijelu dvorane i bome su se rasplesali na najjače njih dvojica. Naravno, stalno su stizali povici koji u prizivali famozne Japance koji su konačno stigli na red na samom kraju regularnog dijela koncerta.

Koliko su dečki bili dobri, pokazuje činjenica da su dobili jedan od glasnijih i ustrajnijih poziva na bis u zadnje vrijeme, a za to su nam se odužili s još pola sata svirke. Tako da je na kraju to sve potrajalo preko dva sata za vrijeme kojih smo mi, šačica odabranih, imali čast uživati u iznimno kvalitetnom nastupu jedne iznimno podcijenjene i nepravedno zanemarene grupe. Dosljedni svom motu "Do zadnje kapi krvi, do zadnje kapi znoja!", ova je grupa izdemolirala Vintage u potpunosti.

ujak stanley // 15/06/2015