Budući da su izdali novi album Zlagano Sonce koji će 10.06. doći promovirati u Vintage Industrial Bar, izmjenili smo ponešto riječi s Matjažom Pegamom i Goranom Šalamonom, članovima benda Demolition Group.

Nedavno vam je izašao novi album Zlagano Sonce. Kako ste vi zadovoljni tim izdanjem i kakve su reakcije publike?

Matjaž: Kao uvijek… Mi rokeri smo obično najzadovoljniji najnovijim izdanjem… U studio smo otišli s potpuno finiširanim materijalom i dobro pripremljeni, tako da je i sam proces snimanja albuma bio brz i bez nepotrebnih stresova za bend. Kompletan materijal je bio snimljen i masteriziran za manje od dva mjeseca, a i grafički dio bio je napravljen relativno brzo. Sve u svemu, rezultat je prema našem, a i prema mišljenju ljudi iz posla, dobar, što nas jako veseli. Također, izvrsni su i odazivi publike i medija u Sloveniji. Promocijski koncert u Kinu Šiška u Ljubljani bio je rasprodan.

Svaki album do sada je donio nešto novo u vašem zvuku. Po čemu je ovaj poseban?

Matjaž: Moje mišljenje je da smo u biti ostali vjerni svome zvuku i ideji koju eksplicitno ispostavljamo od izdvanja Planeta Staraca 2010. Za detaljnije pratitelje naše muzike možda je uočljiviji doprinos ritam sekcije (braća blizanci Tomi i Ivan Gregel, po mišljenju mnogih najbolja ritam sekcija u Sloveniji, a i šire...) i dakako promjena gitarskog zvuka nakon odlaska dugorajnog člana DG Bojana Fifnje, kojeg je uspješno zamjenio Matija Lapuh. U nekim pjesmama je i zvuk saksofona još prepoznatljiviji i više strukturiran. Što se tiče tekstova, poruke su na neki način manje suptilne a ujedno eksplicitne i jasne. U tom smislu band je pridobio još jasniji i angažiraniji izraz.

Jesu li u planu još kakvi koncerti promocije osim ovog u Zagrebu?

Matjaž: Prva stvar je jasno, da maksimalno odradimo koncert u Vintageu 10.06. Nadalje dogovaramo još par koncerta, ali još ništa fiksno. Usprkos dugom stažu koji Demolition Group ima na sceni borimo se sa činjenicom da smo bili duži period neaktivni na području Hrvatske, tako da je uvjeravanje organizatora da je DG odličan koncertni bend prilično težak posao. Uvjeren sam, da ćemo pridobiti i hrvatsku publiku i na toj osnovi na jesen nastaviti promociju albuma po hrvatskim klubovima.

U nas trenutno vlada velika nostalgija za osamdesetima. Osjećate li je i vi i kakav je vaš stav prema tome?

Matjaž: Činjenica je da smo počeli raditi u osamdesetima i da smo od tada kao bend ostali zajedno (u DG od samog početka rade brača Matjaž i Jože Pegam i Goran Šalamon). No, pošto bend kontinuirano radi praktički bez prekida do danas, neke posebne nostalgije za osamdesetima ne osjećamo, možda jedino to da smo bili puno mlađi u to vrijeme… Sigurno je da su osamdesete jako utjecale na formiranje i razvoj benda a i razmišljanje i odnos do muzikeprema muzici svakog pojedinca u bandu. Osamdesete su prema mome mišljenju bile izuzetno turbolentno i u kreativnom smislu diverzificirano razdoblje pojavom punka i ska krajem sedamdesetih, post-punka početkom osamdesetih, plejadom novih producenata, ekspanzijom electro beata (koji je bio dosta značajan za pomak banda i evoluciju iz Gatrbajtrs u Demolition Group). Da, osamdesete su sigurno ostavile značajan pečat na bandu, a također i kasniji razvoj muzike je sigurno utjecao na bend, jer je praktički nemoguće i nepotrebno raditi u potpunoj izolaciji. A i demokratizacija medija pojavom interneta je uradila svoje.

Koji su izvođači najviše utjecali na formiranje vašeg jedinstvenog zvuka?

Matjaž: Definitivno je najviše utjecala na zvuk Demolition Group interakcija među članovima benda kako u osobnom, tako i u muzičkom smislu.

Je li vam dosadilo svirati Japanci rade za nas?

Matjaž: Nastanak pjesme Japanci datira u 83 godinu, prvenstveno kao fascinacija japanskim elektroničkim instrumentima koje smo u to vrijeme počeli kupovati (ritam mašine, sekvenceri, sintovi itd). No s druge strane ima i nešto vizionarkog u pjesmi. Doduše ispostavilo se da ne rade toliko Japanci, ko neki drugi istočnjaci, a naši ljudi sve više mogu "uživati u besposlenosti"… Sve u svemu, publika je usvojila Japance kao skoro himnu Demolition Group i mi sve svoje koncerte već dugo vremena završavamo tom pjesmom. Jeste li zadovoljni onime što ste u svojoj dugačkoj karijeri kao bend postigli i što biste promijenili da možete ispočetka?

Goran: Hahaha. Mi ne bismo više išli ispočetka. Pored svega lijepoga što su nam DG i rokenrol dali, najeli smo se i govana. Tako da radije ne bismo išli ponovo ispočetka. Bilo je par križanja u povijesti grupe na kojima se je trebalo odlučiti da li na lijevu ili desnu stranu. Možda je najveća bila u vrijeme dok smo radili u Italiji za talijanskog izdavača i producenta Hiara records. Tada je bilo pitanje - prilagoditi se zahtjevima producenta za skretanjem u pop vode, sa željom da se postigne veći komercijalni uspjeh? No to nam nije odgovaralo. Ili možda nismo sposobni raditi pop muziku. Da se još jednom nađemo pred istom dilemom, mislim da bismo, u istom sastavu, reagirali potpuno jednako. Nismo požalili, iako je to onda praktično označilo konačni raskid sa razmišljanima o tome da bismo se profesionalno bavili muzikom. Radije amaterski rokenrol, nego profesionalni pop. No, na kraju krajeva, na raskršćima, uvijek smo birali lijevu stranu. I na tome ostajemo.

Zašto bi čitatelji trebali doći na vaš koncert, što im vi možete ponuditi a da drugi ne mogu?

Matjaž: Demolition Group uvjek daju svojoj publici najbolje što imaju i klupski koncerti su stvarno nešto u čemu zajedno s našim fanovima najviše uživamo. Svaki koncert, bez obzira gdje sviramo, odradimo s maksimalnom energijom i najbolje što možemo, tako da uvijek možemo opravdati naš moto - "do zadnje kapi krvi - do zadnje kapi znoja.."

Goran: Nije pitanje što možemo ponuditi, a da drugi ne mogu. Mi u onome što nudimo, nudimo više nego ostali. Tako kažu naši slušatelji. Inače, nemamo nikakvih scenskih pomagala i efekata. To je goli, surovi rokenrol. Fanovi koji nas redovito prate na koncertima ističu da usprkos buci koju stvaramo, imaju osjećaj topline. Osjećaj zagrljaja, topline. Kao neka hipijaška, plemenska ostavština, koja u doba individualizma i strogog profesionalizma u muzici, nedostaje.

Kakvo je vaše viđenje trenutne alternativne scene u Sloveniji i koje izvođače možete izdvojiti?

Goran : Na žalost nemamo baš neki pogled i pregled nad slovenskom alternativnom scenom. Dugo godina više nismo vezani uz Ljubljanu. Pola benda je već u zrelim godinama. Praktički trideset godina izvan Ljubljane. Svi živimo u Brežicama i Krškom. Tu je uvijek bilo dosta muzičara i dosta bendova. Ali ni tu, nešto zbog razlike u godinama, a nešto i zbog toga što smo več dugo samotnjaci (što se tiče muzike i produkcije radimo sve više-manje sami), nemamo nekih dubljih veza s mladima. U muzičkom smislu i u elektronici i u rocku događa se svašta, no ne bih se usudio stvari opisivati, a pogotovo ne ocijenivati. Premalo znam. U Ljubljani su tradicionalna uporišta alternativne mreže, zajednice i društva u sklopu Metelkove i skvotirane tvornice Rog. Alternativa ima stalnog saveznika u Radiju Študent, koji iz godine i u godinu muči sve teže muke s financijama potrebnim za opstanak. No, usprkos tome svake godine organizira festivale TRESK i Klupski Maraton za mlade i alternativne bendove. To je to, što mi bar malo poznajemo.

Koliko ste puta do sad svirali u Zagrebu i kakve su vam uspomene s tih nastupa?

Goran : Točan broj ne znam. No, prije mnogo godina, dosta puta. Lapidarij, Jabuka, Studentski centar, Studentsko naselje. Al to je sve već tridesetak godina unazad. Jednom smo čak svirali i u malo većoj hali kao predgrupa islandskom bendu u kojem je pjevala Bjork, Icecubes ili Sugarcubes ? Jednom smo svirali na Fiju Briju festivalu. A u novije doba, prije dvije-tri godine u Močvari. Na onim prvim nastupima bilo je različito. Od koncerata bez publike, do dobrih svirki. Uglavnom, ljudi su znali za Japance, i to je bilo nekako sve o nama. Teško je svirati negdje gdje si nepoznat bend. Posebno smo zahvalni Močvari za zadnji koncert. Stvarno su nam izašli maksimalno ususret i potrudili se oko koncerta, no na kraju je prošlo tako kao što prođe za nepoznat bend. Ne baš mnogo publike. Ali za one koji su bili, i za nas, bilo je odlično. Uz sve skupa, na dan koncerta je bilo najhladniji dan one zime. Bar to, hladnoća, neće biti problem za koncert u Vintageu, 10.06.

Smetaju li vam vječita spominjanja Laibacha i Gastrbajtrs kad se priča o vama?

Matjaž: Nikako, to je dio naše prošlosti i naše mladosti, pogotovo Gatrbajtrs, koji su bili na neki način pra-grupa Demolition Group. A sa Laibach je dio benda radio usporedno matičnom bandu (braća Pegam - Matjaž na bubnejevima i Jože na duvačkim instrumentima, a kasnije i Nikola Sekulovič na basu). Rad sa Laibachom bio je zanimljiva i uzbudljiva epizoda, pogotovo zbog činjenice da je u to vrijeme Laibach djelovao na rubu umjetničkog i političkog ekscesa.

Mislite li da s novim albumom možete konačno proširiti publiku van granica rodne države?

Goran: Hahaha. Meni i braći Gregel je rodna država Hrvatska. Tako da, mi smo van tih granica već sve ove godine u DG. Praktički cijeli život. Nikad nije bila u pitanju težnja za nekim financijskim uspjehom. Jednostavno, predočiti svoju glazbu čim širem krugu ljudi. Vidjeti da li nešto što je u Sloveniji cijenjeno i ima relativno dobar odaziv, može pobutiti pozitivnu reakciju i u drugoj okolini. Jako nam je drago što su nam već do sada svi kojima smo se obratili za pomoć pri promociji albuma izašli stvarno fenomalno u susret. Svi se trudimo da u Hrvatskoj promoviramo album i odsviramo koncert najbolje što je moguće. I za to svima još jedan put velika hvala, Radiju 101, portalu Perun.hr, Vintage Industrial Baru, Tomiju Šegi i naravno svima vama koji ste iskazali interes da popričate s nama i da predstavite naš novi album.

Odakle inspiracija i motivacija za bavljenje društveno-političkom tematikom nakon preko 30 godina postojanja?

Goran: Tako smo naučili od početka i drugačije ne znamo. Startali smo u doba punka. Punk je neodvojiv od društvenog angažmana. U bivšoj Jugi vrhunac punka poklopio se i sa izraženom borbom za širenjem ljudskih prava i sloboda, slobode govora i izražavanja. I to je to. Drugačije u ono doba nije išlo. A drugačije nismo ni željeli. U ono vrijeme, mi smo uvidjeli i priznali da ne živimo u idealnom društvenom sistemu i da ideologija koja je tad vladala nije nešto najbolje i bezgrešno, da ne bi moglo biti drugačije. Da se ne bi moglo promijeniti. To da smo raskrstili s ideologijom u kojoj su nas odgajali i u kojoj smo izrasli, jednako je kao spoznaja i priznanje vjernika da nema boga, odnosno da postoji neki bolji bog od onoga u kojega si vjerovao. I kad jednom dođeš do tog stupnja, kad se prvi puta odrekneš boga, onda nije više nikada ništa nedodirljivo i ništa više nije dogma. Pa je onda jasnije da nikad ne vjeruješ da su stvari tako sjajne, kao što ih vladajuća ideologija pokušava prikazati. I to je onda stanje stalne distance, stalne sumnjičavosti i iz toga kritike onoga što nije dobro. A trenutačno jedina pravilna i jedina ideologija bez alternativa, neoliberalizam, ima mnogo toga što nije ni približno dobro. Za većinu ljudi, naravno. Ne mislim na povlaštene elite. Na sreću, imate i u Hrvatskoj više ljudi koji znaju zanimljivo i argumentirano pričati o tome.

Poruka za kraj?

Matjaž: Slušajte bendove, idite na koncerte i kupujte CD-e jer je to jedini način potpore rokenrolu koji nam je još ostao u visoko-informatiziranom društvu. Vidimo se na koncertu Demolition Group u Vintageu 10.06.2015.

Do zadnje kapi krvi - do zadnje kapi znoja…

ujak stanley // 05/06/2015