Nisam siguran kako ću započeti osvrt na ovu svirku, ali ne mogu se oteti dojmu da prije sveg' imamo poprilično razmaženu publiku koja više nema volje ići na koncerte. Mogu razumjeti ako je zagrebačka publika unazad godinu dana dovoljno puta odgledala Svemir ili Rolin Humes (iako nije, ali ajd da se lažemo) koji vrlo često nastupaju u metropoli, ali Popečitelji su ipak jedna malo veća regionalna underground atrakcija koja bi po svim parametrima trebala biti dovoljno veliki magnet. Jesmo li pretrpani koncertima ili smo svi skupa postali razmaženi ne znam, ali da je dobro nije. Sad da ne odem previše u širinu, radije ću se fokusirati na bendove, a publiku ostaviti malo po strani. Zagrebački Svemir imao je čast, po onoj "dame imaju prednost", otvoriti ovu večer. Iako sam ih dosad gledao desetak puta, svaki njihov novi koncert mi je bio bolji od prethodnog. Nisam siguran koji je razlog tomu, ali bend je do kraja dobio sigurnost koja se najviše očituje u gardu koju ima njihova frontvumenica Zvonka Obajdin. Godinu dana unazad njeni nastupi uživo bili su obojeni lagano prisutnom tremom, koja je s tekućom godinom jednostavno isparila. Koliko god nas nije bilo pretjerano puno na koncertu, velika većina nas pjevala je zajedno sa Zvonkom najveće hitove grupe, a prednjačili su "Ne pitam te za istinu" i "Ne sjećam se kiše". Unutar dvije godine nisam doživio niti jedan svemirski koncert na kojem je grupa odsvirala te dvije pjesme u istoj večeri, ali večeras se to vratilo. Bilo je te večeri neke magije u zraku i teško je reći koji je razlog, ali u kompletnoj bendovskoj postavi, uključujući prave bubnjeve, Svemir nije svirao od promocije albuma u prvom mjesecu. I oni su bili gladni svirke i mi njihove glazbe. Novi singl "Iz daljine", koji sam prvi put čuo na koncertu u Branimir Centru, sad je još više pokazao da je vektor kojim putuju dobro usmjeren. Nakon njihovog otvorenja stigao nam je pravi zvučni udar u vidu trija Popečitelji. Popečitelji kod nas nemaju onaj kult, ali nas pedesetak ili stotinjak koji smo bili u Vintage Industrial Baru jednostavno su otpuhali. Popečitelji imaju strašno energičan živi nastup u kojem u svakoj sekundi frca energija. A ako znamo da im je Koja producirao debut album i da sa sadašnjom postavom Disciplin A Kitschme dijele bubnjara, dovoljno sam rekao. U redu, kod njih nema pjevnih refrena, štoviše glazba im je instrumentalna, što je nekima (možda?) prepreka da se bolje upoznaju s radom ove grupe, ali fascinantno je da uživo niti nemaju potrebu za bilo kakvom komercijalnijom pop formom. Njima se bez imalo razmišljanja može pripojasati naslov Kojina hita "Trese, lupa, udara". I u odnosu na studijske radove, uživo nemaju pristojnosti koju neminovno nose albumi. Oni koji su bili, znaju što su dobili, glazbu koja pogađa sve vitalne organe, gdje niti jednog trenutka nema ušminkanog tona, sa sjajno improvizatorskom tehnikom kompletnog trija.

Za kraj su ostali Rolin Humes, za koje se može reći da su glazbeno čudo. Iako nisam do kraja u njihovom glazbenom fazonu, poslušati Humese uživo preporučam svakom tko voli bilo kakav oblik glazbe. A za štovatelje soula, bluesa i standardnog rocka oni su obavezna lektira. Četvoročlani sastav koji sam večeras prvi put u životu uspio pogledati, donio mi je jedan mir. Razlog tom miru je dokaz da imamo grupu koja i svirački, a ne samo po energiji, može parirati velikim svjetskim velikanima. Malo bi bilo reći da su zaslužili da jednom budu predgrupa najvećima poput Rolling Stonesa. Kako sam napisao i u recenziji njihova posljednjeg albuma, naša publika ne može poloviti i do kraja razumjeti njihovu glazbu, ali nekako će im se sve vratiti ako uspiju bar malo vani. Jer kako to kod nas biva, ako grupa dobije priznanje iz bijelog svijeta, onda ćemo im se i mi odjednom početi klanjati i izmišljati priče da smo sve to odavno znali.

Jedan veliki završetak prve sezone Dozvoljenog četvrtka donio je tri benda različita rokenrol karaktera. Iako je moguće da su neki ljudi na koncert došli samo radi jednog od ova tri izvođača, bilo bi mi drago da su se malo zakačili i na ostala dva, ili bar jednog. Ja osobno sam se zabavljao kao da mi je ovo posljednji posjet koncertu. Vjerujem da je tako bilo i onima koji čitaju ovaj tekst, a također su u četvrtak bili na istom mjestu. Onim drugima koji su ostali doma može biti žao. Možda najviše zbog Popečitelja, koji su tako rijetko u Zagrebu, a po svim parametrima spadaju u vrh glazbenog undergrounda regije.

jura // 13/06/2015

PS: Isprika Rolin Humesima jer mi je baterija na fotichu iscurila baš prije njihova nastupa.