Oko njujorškog Toxic State Recordsa se posljednjih godina stvorila jedna vrlo zanimljiva scena tvrdih, prljavih i prilično pomahnitalih punk bendova. Budući da imamo tu sreću da u Zagrebu postoji Doomtown Records kojem već godinama polazi za rukom dovesti (a bome i izdati) neke od najaktualnijih svjetskih underground punk bendova, ponešto od te Toxic škvadre se u zadnje vrijeme počelo ukazivati i u našem gradu. Prošle su zime Hank Wood & The Hammerheads održali nastup o kojem i dan danas ponekad razmišljam dok masturbiram, a sad nam je njihov cowbellaš došao sa samo svojim bendom, opravdanog imena Dawn of Humans. Predgrupa ovoga puta nije potegnula do Attacka s Kvatrića, nego čak iz Zadra. Bilo je to Bosonogo Djetinjstvo. Malo sam strahovao da se, budući da je bila nedjelja, neće ukazati dovoljno ljudi, ali te su se bojazni rasplinule čim sam kročio u dvorište koje bilo puno živosti, žamora i još neke treće riječi na ž koje se trenutno ne mogu sjetiti a volim aliteraciju. Gig je nešto kasnio ali to nikome nije smetalo, biometeorološka prognoza je bila dobra i svi su opušteno kruzali uokolo, ćaskajući s poznanicima i onima koji su im to upravo postajali. No, na moje oduševljenje, s prvim taktovima Bosonogog Djetinjstva, kompletan se narod preselio unutra. To je predivna stvar, ja bih da tako bude uvijek. Očito je da se ljudima dopada to što ova tri mladića/gospodina rade, a to je urlajući žestoki d-beat koji je i meni vrlo zanimljiv, i to s više strana - za početak, tekstovi su im nešto za što smatram da bi savršeno moglo proći i na večerima slam poezije. Mislim, očito je da se radi o valjda jedinom načitanijem domaćem punk bendu od Pasa, znaju o čemu pričaju i u svakom trenutku su svjesni protiv čega se bore. A to su većinom oni uobičajeni neprijatelji - crkva, rat, kapitalizam i slično. Samo, kad se u priču upletu Ouroboros i Moloh, onda sve dobiva jednu dodatnu dimenziju. E, ali ima jedan problem. Naime, zašto je, jebem mu majku, potpuno ustaljena norma ta po kojoj na koncertu ne možeš razumjeti jednu jedinu riječ? Nije samo do Attacka i njihovog ozvučenja, tako je na 95 posto (punk) koncerata. Mislim, ovdje se konkretno radi o bendu koji svojim tekstovima prenosi iznimno jaku poruku, a sve što na gigu imamo od toga je "Auaarghhh UuuaaHrmf" i uživljenog lika koji se napreže. Po mom je mišljenju to velika šteta. Budući da sam tamo negdje gore spomenuo da su uzbudljivi s više strana, reći ću još i da im je muzika neobično kompleksna za jedan "d-beat bend". Osim te činjenice da vokal nije raspoznatljiv pa onda zvuči cijelo vrijeme isto, sve drugo je baš uzbudljivo, nijedna pjesma mi ne sliči onoj prošloj ili sljedećoj i sve je puno raznih prijelaza, promjena tempa i sitnih iznenađenja - do te mjere da ne mogu a da ih ne nazovem "post-punk" bendom.Tako da ih se gleda sa zanimanjem i naravno, kao i svih ostalih 100 ljudi (ma i više čak, možda), kima se glavom u znak odobravanja. Neću opet o tome kako bih se ja pogao a narod ne bi baš, očito je da je problem u meni. Ono što mi se ne sviđa kod njih, i ponavljat ću to u svakom izvještaju dok se ne promijeni, je to što imaju pet pjesama izdanih. Navodno će najesen konačno neko novo izdanje, ja se iskreno nadam da je to istina. Također, ovo je vjerojatno nešto što je samo meni "zasmetalo", ali spomenut ću - pjevač/basist ima cijelo vrijeme istu facijalnu ekspresiju. Znači u pola sata (ili nešto manje) lik nije pomaknuo mišić na licu koje je bilo fiksirano u tom nekom paćeničkom điru. Bosonogo Djetinjstvo je redovni (2-3 put godišnje, cirka) sudionik punk događaja u Attacku, i meni se to čini potpuno logičnim. Jer, oni kao bend, Attack kao klub i Doomtown kao organizator imaju dijelom istu ciljanu publiku - ekipu koja punk više sluša nego što ga živi. Ne želim pritom reći ništa loše, samo sumnjam da ljudi nakon njihovih koncerata idu žicati za pive do jutra po kolodvoru. Dawn Of Humans... U jebote. Lagao bih kad bih rekao da nisam imao ogromna očekivanja. Potaknut iskustvom s Hammerheadsa, nadao sam se potajno da bi ovaj gig mogao dobaciti negdje do tih visina. Za razliku od uobičajenog stanja stvari, ovaj su se put svi nagurali u prednji dio dvorane kako bi mogli vidjeti tog dugoočekivanog manijaka, stvorivši pritom dojam solidne popunjenosti, čak i gužve. I onda je počelo. Zna se za ovu muziku reći da je mutant punk, i ja to smatram neopisivo točnim nazivom. Znači, to krljanje i glasanje zbilja zvuči kao soundtrack najdubljih slojeva gradske kanalizacije, tamo gdje obitavaju neka nezamislivo odvratna stvorenja koja se hrane govnima a dane provode tako da se zabijaju jedna u druge u tom mraku svom snagom sve dok ne iskrvare na smrt. Ovdje se isto nisu mogli razumjeti stihovi, ali nekako imam dojam da je to bilo puno manje bitno. Ono što je ključno, to je neartikuliranim glasanjem, a i sviranjem, stvoriti atmosferu straha, gađenja, mučnine. I to im uspijeva u potpunosti. Smatram bespredmetnim pisati išta o njihovim glazbenim sposobnostima ili usviranosti, to su faktori koji su u ovako nečemu također prilično nevažni. Ma, gotovo da bih se usudio reći da je muzika čak tu u drugom planu, najvažniji je performans, predstava. Dakle, prvo je na stejdž ušetala samo vreća za smeće iz koje su virile noge i čuli se glasovi koje bi neka dobra duša možda mogla nazvati pjevanjem. I onda je u nekom trenutku iz nje izronio nag čovjek s konopcem na kojem su bila namontirana ogledala (jedno na leđima, drugo na spolovilu) i mrljama po cijelom tijelu i glavi i počeo divljati. Ja sam stajao tamo i razmišljao što bi mi moja pokojna baka rekla da ovo vidi, a čovjek je klečao, puzao, bacakao se, skakao, silazio u publiku i naguravao se, visio sa šipki na stropu i radio još milijun stvari zbog kojih jednostavno nije bio moguće skinuti pogleda s njega. Znači, ne pitajte me kako izgledaju basist, gitarist i bubnjar jer nemam blage veze - doslovno ih nisam ni vidio. Naravno da se na tako nešto ne može ostati miran, pa je i u publici trajao pogo i generalno puno veća razina interakcije nego na Bosonogom Djetinjstvu (iako mi se čak čini da je na zadranima iz nekog razloga bilo više ljudi). Da se dotaknem sad ponovno neizbježne usporedbe s Hankom Woodom - koliko god je i ovaj gig definitivno bio nezaboravno iskustvo na svoj način, ipak ne može ući u tu kategoriju da se o njemu priča kao koncertu godine i slično. Jednostavno, kad odstranimo sve te popratne sadržaje, ovaj je bend ipak muzički puno manje zanimljiv. A i, koliko god performans bio intenzivan i lud, ne mogu ne spomenuti Svena Narušitelja koji, uz većinu ovoga što ovaj lik radi, još i piša i sere po stejdžu, reže se, razbija si boce o glavu itd. A i bend mu je (Dekubitus, za neupućene), po mom skromnom sudu, glazbeno uzbudljiviji od ovog. Vjerojatno se samo radi o tome da smo njega vidjeli već sto puta, a ovog lika tek jednom, pa je automatski veća fora. Što bih vam još mogao reći? Ah, da! Svirali su vrlo kratko, isto negdje oko pola sata, a onda nam se Emil, koji se u međuvremenu već bio "skinuo" do kraja, nekoliko puta skrušeno zahvalio (što mu ni najmanje ne pristaje uz imidž) i nestao zajedno sa svojim neprimjetnim prijateljima. Iako sam u ovom zadnjem odlomku nabacio neke kontemplacije koje naoko narušavaju ukupnu ocjenu, nepobitno je to da je bilo vrlo dobro na ovom koncertu. Također, Doomtown nas je razmazio s tim mutantima, mislim da nisam jedini koji se nada da će uskoro navratiti i Crazy Spirit. Za kraj, evo komentar kolege Joksa koji kaže kako mu se svidjelo na gigu jer je imao osjećaj da je na jednu večer ušao u glavu Tomija Demencije. Tako nekako, da.

ujak stanley // 04/06/2015