Period koji protekne između snimanja dva albuma, pogotovo kod velikih bendova s renomeom, najčešće je 3-4 godine. Zagrebački Šank, iako je neupitno jedan od takvih bendova, i dalje štanca albume kao je to najlakša stvar na svijetu - upravo su objavili četvrti dugosvirajući uradak u posljednjih pet godina. To je nešto na čemu im apsolutno treba skinuti kapu, vrlo je malo tako radišnih glazbenika. Naravno, objavljivanje svakog novog izdanja povlači za sobom i nužnost (i zadovoljstvo!) promoviranja istoga. Šankeri su to i ovaj put odlučili obaviti na starom mjestu, u Velikom pogonu Tvornice Kulture. Da cijela priča poprimi karakteristike prave lokalne fešte, pobrinuli su se izborom predgrupa koje imaju slične ulično-himnične zagrebačke afinitete kao i oni sami. Prva od navedenih bijaše SpokOi!. Radi se o novijem peteročlanom bendu (dvije gitare) koji, pogađate, svira ojčinu. Samo, u vremenu kada je oi! kao žanr "zagađen" raznim utjecajima iz metala ili hardcore punka, čuti bend kao SpokOi je pravi melem na ranu. Oni sviraju oi! čist kao izvorska voda, bez bepotrebnih preseravanja, ravno iz srca i točno u glavu. Prvi put sam ih čuo prošle jeseni na nekom gigu u Attacku, i već su mi se tada dopali, iako se mogla primjetiti statičnost na pozornici, kao i određene nesigurnosti i greške u svirci. Sedam mjeseci kasnije, toga više nema ni u tragovima - odradili su najveću svirku u karijeri na način koji je ostavljao dojam potpune uigranosti i velike razine samopouzdanja. Počeli su čak i nešto prije predviđenog vremena (oko 20 do 9) tako da nisam vidio njihov nastup u cijelosti, ali ono što sam uspio uhvatiti me oborilo. Na okosnicu koju predstavlja odlično bubnjanje, momci dodaju jednostavne ali vrlo efektne rifove (kao iz pjesmarice Cock Sparrera ili 4-Skinsa, znači totalni old school) koji vas naprosto tjeraju da podignete tu stisnutu šaku u zrak i tresuckate njome, a šlag na sve to je režeći glas pjevača koji ostavlja utisak bijesnog psa spremnog za napad. Pjesme koje su izveli su većinom bile s ovogodišnjeg dema, iako se mogla čuti i pokoja nova. Tko još nije poslušao taj demo, neka to obavezno uradi, jer se po mom skromnom mišljenju radi o najboljem domaćem punk izdanju ove godine. Da, bolje mi je to i od novog Šanka i Hladnog Piva, i ne znam čega sve još. Jednostavno, pjesme im obaraju neposrednošću u kombinaciji s totalnom zaraznošću (samo takav hitoidni potencijal!), ne može ih se izbiti iz glave. Također, uspjeli su pronaći kompromis između klasične oi! tematike (pivo, ulica i nasilje, naravno) a da ne ulaze pritom previše u isfurane klišeje o ponosu, dostojanstvu i ostalim skinhead motivima i mitovima. Na početku nastupa im je Tvornica bila prazna, ali vrlo brzo se okupila sasvim pristojna brojka ljudi (možda i 150-200) i davala im glasnu podršku. Čak štoviše, sasvim neubičajeno za prvu predgrupu, pao je i pokoji žestoki pogo. A da ne govorim da su ih na kraju svi dozivali na bis, i to povicima "Mi smo SpokOi!". To nije mala stvar i pokazuje da u ovi momci u vrlo kratkom roku uspjeli izgraditi jezgru okorjelih fanova. Ja im predviđam da će se taj proces nastaviti odvijati, i to još bržim tempom, jer su jednostavno predobri da se ne bi probili. Kad malo bolje razmislim, u Hrvatskoj u biti ima iznenađujuće malo čistih oi! bendova, a Šankov uspjeh je tu definitivno otvorio prostor da se još ponetko izdigne iz undergrounda pod njihovim "pokroviteljstvom". To bi, ako sve prođe po planu, trebao biti SpokOi. Iako oni više zvuče kao Direktori ili Ciroza Jetre nego kao Šank, ali to nije problem. Usuđujem se predvidjeti im vrlo svjetlu budućnost i radujem se praćenju te njihove priče iz prvog reda slijedećih godina. I sa zadovoljstvom ću priložiti ovaj izvještaj kao dokazni materijal da sam bio u pravu jednom kada SpokOi! samostalno napuni svoju prvu Tvornicu. Tom je cilju sve bliže bend koji je nastupio u svojstvu druge predgrupe, još jedna ZG skupina pod imenom Mašinko. O SpokOi!-u sam se raspisao, o Mašinku ću nešto kraće. Nakon što su godinama bili dežurna predgrupa na nastupima svih mogućih bendova od Adictsa do Cock Sparrera ili Pekinške Patke, prošle su godine konačno izdali svoj The Album Svugdje je doma ali lijepo je najljepše, koji je oborio s nogu i publiku i kritiku i osigurao im priličan uzlet u karijeri. Do te čak mjere da su sad u stanju, naprimjer, napuniti Vintage, a i Tvornica je za vrijeme njihovog nastupa bila sasvim fino popunjena. I svi su pjevali s njima i lijepo se zabavljali. Osim mene, ja i nisam baš. Ja na njihovom gigu ne divljam jer je svaka pjesma do te mjere himnična da mi se logičnijim čini stajati u mirnom stavu s rukom na srcu. Tvornica je premala za ove ljude, dajte im Wembley! Tek će tamo moći ostvariti svoje pune kapacitete. Mašinko svira klasični punk rock neopterećen ičim drugim osim pijančevanjem i drugovanjem (ajde, ima i ponešto ljubavi), i to je u globalu sasvim u redu. Imaju i te tri gitare što je skroz dobra fora, ako mene pitate. Ono što se meni osobno u toj priči ne dopada nije forma nego sam sadržaj, tupavi su mi ti njihovi stihovi i ne mogu se poistovjetiti. A bog zna da sam dovoljno pio i klošario se da bih trebao moći. Nisam jedini, ne puši ih ni ostatak punk publike u Zagrebu, pa su svoje fanovlje pronašli među ljubiteljima Six Packa i Gužve u šesnaestercu (čitaj: srednjoškolkama). Kad kažem da su stihovi priglupi, to u punku nikako ne mora biti problem. Pogledajmo samo Kawasaki 3p ili Skretničare koji to uspijevaju vrhunski prodati pod kategorijom "fakinstvo". Jebiga, Mašinko više odaje dojam maminih sinova nego fakina, i u tome je možda njihov najveći problem. Kad kažem "problem", to je samo moja percepcija, što se tiče putanje kojom njihova karijera napreduje, tu nema nikakvih problema. Štoviše, siguran sam da će njihova popularnost dugo trajati jer je to jedan od onih bendova s kojim ekipa stvori jaku emocionalnu poveznicu pa onda i u tridesetima dolazi na njihove gigove kako bi se prisjetila bezbrižnih mladenačkih dana. Unatoč nelošoj atmosferi (pogotovo na vrhovnoj himni Kako je Potjeh tražio rakiju), Mašinko je za razliku od SpokOi!-a ostao bez poziva na bis. Vjerojatno ga ne bi ni svirali budući da se u Tvornici uvijek striktno pridržavaju satnice, ali eto, morao sam to napomenuti. Inače, zanimljivo je promatrati usporedno karijere Šanka i Mašinka, pošto su se pojavili otprilike istovremeno i često svirali zajedno. Šank je prije par godina pobjegao miljama daleko, ali čini se kako ih Mašinko polako sustiže. Osobno nemam ništa protiv toga i potpuno mi je jasno kako i zašto netko može uživati u toj glazbi njihovoj. Ali od mene ne očekujte više puno recenzija s njihovih koncerata (jamačno ste se sad svi rastužili i kroz suze uzviknuli "Zašto?!"). Eto, izgleda da mi je propala ona želja da o Mašinku pišem nešto kraće. Nema veze. Za one koji još čitaju, reći ćemo ponešto i o Šanku. Njih uz Tvornicu vežu divne uspomene - tu im se događaju najvažniji koncerti, vrhunci karijere. Tu je najesen 2012. prvi put postalo jasno da imamo novi veliki bend (pun Mali pogon dva dana zaredom), tu su godinu poslije rasprodali Veliki pogon na promociji albuma Treća Runda. Sad su se vratili tu, i to nakon svirke u malom Domu Sportova. Kao što možete primjetiti, njihova priča nezaustavljivo napreduje. I to prije svega zato što su svojim izričajem uspjeli pogoditi senzibilitete iznimno širokog broja ljudi. Sjećam se vremena prije 7-8 godina kada su se Boysi i pankeri na tjednoj bazi mlatili, boli noževima, ubijali i sl. Toga danas više nema, danas svi zajedno, uz ljude iz još stotinu različitih supkultura, urlaju zajedno sa Šankom na njihovim koncertima. Ja sam u životu pogledao sad već možda desetak i odgovorno tvrdim da se radi o ponajboljem domaćem live bandu. Svirka im je neopisivo moćna a scenski stav upečatljiv, nema praznog hoda ni nepotrebne priče. Imaju moć da zapale i najnezahvalniju publiku, na kraju svi popuste i upadnu u pogo ili barem singalong. Sad kad sam to rekao, mogu ustvrditi da ovaj koncert ipak nije dostigao razinu nekih prijašnjih. Razlog tome ne leži u njihovoj neinspiriranosti, niti problemima s ozvučenjem, niti bilo kakvim drugim mukama s tehničko-preformerske strane. Nažalost, mislim da je razlog taj što je taj novi album Naša Stvar ipak njihov najslabiji uradak do sada. Pritom želim reći da ne mislim da se radi o lošem albumu (kao ni o lošem koncertu), nego su nas jednostavno s prijašnja tri izdanja navikli na najbolje, i time sami sebi visoko postavili letvicu koju ovoga puta nisu uspjeli preskočiti. Pjesme su mahom bezličnije, u prosjeku i dosta sporije, većina stihova prilično predvidljiva, a svirka tehnički jača nego ikada ali istovremeno i pomalo šupljikava, katad i zamorna. Tako da kad to treba promovirati, logično je da ne vlada neka ekstaza među ljudima. Svirali su masu novih pjesama, za vrijeme kojih je Tvornica većinom stajala u mjestu i osluškivala, a što misli o istima je pokazivala jedva čujnim pljeskom nakon njih. Ovo što pišem ne treba shvaćati kao neki strašan problem - svakome se dogodi jedan slabiji album i već na slijedećim svirkama će set-lista sigurno ponovno biti izbalansirana. Pjesme koje će sigurno ostati zauvijek u bendovom live asortimanu su naslovni singl Naša Stvar i emotivna (iako neopisivo prvoloptaška) oda gradu pod imenom Špansko, koja je već ove subote bila jedan od vrhunaca nastupa. Nastupa koji je inače trajao vrlo dugo i prošao kroz puno tih uspona i padova. Padove sam već objasnio, a usponi su, naravno bili Crni oblak, Zagreb gori, Grad je naš i ostale stvarčine koje bi uzrokovale pogo od kakvih par stotina ljudi i aktiviranje valjda doslovno tisuću glasnica. U nekom su im se trenutku pridružila i dva lika na ukulelama, za što dan danas ne znam je li bio uspon ili pad. Mislim, dobra je fora, ali nije zvučalo kao da su imali puno zajedničkih probi prije svirke. Ona gornja priča o masu različiih supkultura je zbilja istinita, ali jedna od njih je ipak, da se ne lažemo, bila u većini. To je postalo jasno na kraju koncerta, kada je (umjesto uobičajenog Crnog oblaka, mog osobnog favorita) Tvornicom kao poziv na bis odzvanjala pjesma Otpor sistemu, koja je postala neslužbenom himnom Bad Blue Boysa. O tome može svatko misliti što hoće, meni je samo važno da nema mjerenja kukuruza ni ekipe s tetoviranim nacističkim simbolima ili u White power majicama. To u subotu nisam vidio, neka tako i ostane. Dečki su rekli da neće svirati bis, ali nisu mogli izdržati pa su se ipak vratili, a sve se okončalo kada je iz zvučnika krenula uobičajena "zatvaralica", Kada sunce opet zađe KUD Idijota.

Rezime je taj da je SpokOi! apolutno oduševio, Mašinko nije moja šalica pive, a što se tiče Šanka, vjerojatno dio problema leži u tome što sam bio na previše njihovih gigova u životu pa mi se neminovno nameću usporedbe. Da mi je ovo bio prvi put na njihovom koncertu, vjerojatno bih pisao kako je bilo fenomenalno. Ovako, znam da to može i bolje. I to samo zato što su inače brutalni. Sad su bili OK.

ujak stanley // 28/05/2015