Ekipa iz Zavoda za eksperimentalni zvuk nam je prošli tjedan pripremila dvostruku poslasticu za zatvaranje ove sezone. Samo dan nakon što su KSET-om (po tko zna koji put) eksperimentirali dälek, imali smo priliku uživati u nastupu talijanskih luđaka Zu i kultnog japanskog noise/metal benda Zeni Geva. I jedni i drugi su stari poznanici zagrebačke publike, tako da je sve mirisalo na odličan provod. Dan prije giga, lineup je kompletiran još jednim talijanskim jazz noise sastavom imena
Caterina Palazzi - Sudoku Killer.
caterina palazzi - sudoku killer © ujak stanley
caterina palazzi - sudoku killer © ujak stanley
Osim domaćih zvijezda tipa Postolar Tripper, ne mogu se sjetiti kada je netko posljednji put uspio rasprodati KSET. Što je pomalo tužno, jer se ipak radi o klubu kapaciteta tristotinjak ljudi. Nadao sam se da bi ovoj kombinaciji to moglo poći za instrumentom, pa sam ostao malo zatečen minimalnom količinom ljudi u klubu pri ulasku. Bilo je to taman negdje pred kraj nastupa tih mentalnih aritmetičara što se bave ubojitim sudokuom. Što da kažem, voziti se iz predgrađa po kiši na biciklu čije su kočnice odavno prestale biti faktor zahtijeva ipak određenu količinu opreznosti koja se manifestira kroz sporiju vožnju. Tako da se ne smatram mjerodavnim da kažem išta o Caterini i njenim prijateljima.
caterina palazzi - sudoku killer © ujak stanley
Ali zato imam dojam da bih mogao napisati ako ne roman a onda barem novelu o onome što je uslijedilo nakon njih. A to je bio
Zu. Već sam dugo vremena navučen na koncerte kao Velimir Bujanec na bijelo, ali ovako nešto još nisam doživio. Ovaj trio muzičkih manijaka je nešto uvjerljivo najluđe, najstrašnije, najpomaknutije i najžešće što sam čuo još od kad je onomad Josip Katalenić nastupio u Dizalici. Ne pišem ovo vruće glave, od koncerta je već prošlo dovoljno dana da mogu bez ustručavanja i mirne duše konstatirati kako su ta tri lika svaki za sebe apsolutni virtuozi bez premca. Ali virtuoz je i, štajaznam, Joe Bonamassa pa zvuči dosadno i neinventivno. Ovi se ljudi, s druge strane, ne boje probijati sve granice za koje smo mislili da bi u muzici trebale i mogle postojati. Ovako nešto je doslovno u stanju mijenjati živote, micati planine, uzrokovati potrese i vulkanske erupcije. Samo su trojica. A zvuče kao najmnogoljudniji orkestar na svijetu i šire, kao da se tisuću različitih bendova uhvatilo sviranja u isti glas. Svaki pokušaj da se njihova glazba svrsta u neku žanrovsku kategoriju je apsolutno ravan herezi. Zaboravite na to. Zu radi glazbu kakvu nitko prije njih nije radio, oni furaju neki potpuno svoj film. Nije to ni metal, ni noise, još manje jazz ili punk, to je jednostavno toliko specifično da se izdiglo iznad svih kategorija. Dobro, evo, donekle je noise, ali samo zato što je glasno za popizditi. Znači, ako čangrizave babe iz susjedstva sad nisu zvale policiju, onda neće nikad više. Jer meni i sad zuji u ušima kad se sjetim tih decibela.
zu © ujak stanley
Nitko iz benda niti u jednom trenutku nije rekao ni riječ. I muzika im je u potpunosti instrumentalna. I svi su u crnom i naočigled nadrkani, i samo gledaju u pod. Dok bi u nekom drugom slučaju to predstavljalo problem, ovdje je to bilo jedino logično. Jer im je glazba toliko grandiozna, monumentalna, da govori sama za sebe, nema se tu što za dodati. Činilo mi se čak da je bilo tko od njih trojice išta rekao, da bi to nepovratno uništilo čaroliju. Da, bili smo začarani te večeri. Ali nisu to nužno bile lijepe i ugodne čarolije. Bilo je to bliže crnoj magiji koja uzrokuje jezu, strah, otuđenje, nemir. Joj, ne mogu vam opisati kakav me intenzivan film pere u glavi samo od prisjećanja na ovaj nastup. Vidim ih jasno kao da su sad preda mnom. Svaki je priča za sebe, osebujan na svoj način. A ono što spaja njihove autistične persone je isključivo neobjašnjiva razina glazbene kohezije koju uspijevaju postići unatoč tome što svaki dovodi svoj instrument do najviših razina eksperimentalnosti. Nikada nisam čuo glazbu koja je tako "sjebana" i bizarna a da je opet tako tehnički točna, odmjerena. Odlika je to nenadmašnih majstora. Bas stvara grmljavinu kao kao da su konji koji vuku božje kočije potpuno popizdili, zabili se tamo negdje gore u saonice Djeda Božićnjaka pa sad svima skupa sadržaj pada po našim glavama. Priča koju moram spomenuti je ona da je bend bio pred raspadom jer je basist otišao živjeti sam prvo na Himalaju pa na Amazonu. Pa su se onda jednog dana on i saksofonist čuli preko Skypea i odlučili da im bend ipak nije još dosadio. Zamišljam da je taj razgovor u svojoj cijelosti išao ovako - Luca: "Hoćemo svirati opet?", Massimo: "Da". I čak se uopće ne šalim, baš ostavljaju dojam svi kao da ne govore nikad ništa.
zu © ujak stanley
Ako pričamo o bubnjaru, ja sam spreman ustvrditi da je to ponajbolji bubnjar kojeg sam ikada imao čast vidjeti. Nisam svjedočio njihovim svirkama sa starim bubnjarem, ali ne mogu zamisliti kako bi to moglo biti bolje od ovog što radi gospodin Gabe Serbian. On je kičma benda, ono što ih spašava od potpunog rasula na čijem rubu njihova glazba definitivno balansira. Ali nikad neće preći tu crtu jer Gabe to sve uspije pohvatati i povezati na nevjerojatan način. Većinu vremena mu uopće ne vidiš ruke koliko brzo lupeta, a ako stojiš u prvom redu cijelo vrijeme po tebi prskaju njegove izlučevine. E da, digresija - bilo je prokleto vruće unutra. Ono što treba dodati za Serbiana je da je neopisivo antipatičan i baš ga to čini tolikom facom. Nešto kao Floyd Mayweather bubnjarstva, lik gojeg volite mrziti. Cijelo vrijeme radi neke glupe face, pljuje po podu i drži se kao da je na obavještajnom razgovoru, a ne na svirci. No, kao što sam već negdje gore natuknuo, i njemu to spremno opraštam iz jednostavnog razloga što je tako bolesno dobar bubnjar da ništa drugo nije bitno. Tu je još i gospodin na saksofonu za kojeg se podjednako može reći da pjeva kroz taj svoj instrument kao i da ga svira. On se bez prestanka izvija i savija uz to svoje glazbalo, potpuno uvučen u njega. Kao da su srasli jedno s drugime, kao da su jedno, on i njegov saksofon nam daruju zvukove kakve nismo mogli ni sanjati da ćemo ikada čuti i izvlače nas iz okova glazbe s Otvorenog radija i CMC-a u nešto toliko intenzivnije, uzbudljivije i posebnije da smo ostali PAF. Zu izuva iz cipela. KSET je, zaboravih vam to reći, ipak bio gotovo pa pun za vrijeme te njihove seanse i moglo se na licima ljudi očitati propisnu nevjericu zbog onog čemu svjedočiše upravo. Meni je ovo zasad bio najbolji nastup koji sam vidio ove godine. Još je točku na i stavio DJ koji je odmah nakon Zu pustio neku sladunjavu soul-pop pjesmicu, koja me doslovno natjerala na gromoglasan smijeh jer sam za vrijeme tih njihovih sat vremena (ili manje, ili više, pojma nemam) potpuno zaboravio da postoji i takva, "normalna" muzika.
zu © ujak stanley
Nakon tog neviđenog šamaranja od strane ovog poremećenog tria,
Zeni Geva nije imao puno šanse. Svaka njima čast, bili su korektni, ali meni je u glavi još uvijek previše zujao Zu da bih se mogao u potpunosti prepustiti njihovom minimalističkom metaliziranom noiseu. Za neupućene, bend se sastoji od samo dvojice članova - Kazuyuki Kishino KK Null na malenoj Spirit gitari i Tatsuya Yoshida na bubnju (inače povratnik u bend, svirao je tamo još kasnih osamdesetih). Već duže vrijeme oni nisu ništa objavili, tako da se uživo koncentriraju većinom na kultne albume iz devedesetih. Priča se o nekim njihovim nezaboravnim nastupima u Jabuci i tako dalje, ali ovaj put nisu bili ništa više nego solidni.
zeni geva © ujak stanley
KK Null je simpatičan lik koji je među pjesmama cijelo vrijeme nešto vikao na japanskom, a jedino što je rekao na engleskom bilo je "No air conditioning!". I bio je potpuno u pravu. Tehnički besprijekoran bend, samo im je falilo malo uživljenosti, srca da to sve skupa proradi. Možda bi se to i dogodilo s vremenom, ali nastup je trajao neobjašnjivo kratko. Naprosto su se u jednom trenutku pokupili i ignorirali glasne pozive na bis. Je li ih smorila vrućina ili nešto drugo, to ne znam, ali znam da nisu svirali više od 35-40 minuta. Možda su i oni sami skužili da ne mogu nadmašiti Zu, pa su se strateški povukli. Nisu bili jedini koji su se povukli - i publika je za vrijeme njihove svirke u velikom broju napustila KSET. Ja to nisam ni skužio jer sam bio cijelo vrijeme u prvom redu, ali kada sam se pred kraj nastupa otputio prema zahodu, odjednom je klub bio poluprazan. Što je čudno, jer je Zeni Geva bio najavljivan kao headliner. Ali zalud najave, kad je Zu jednostavno pomeo konkurenciju.
zeni geva © ujak stanley
zeni geva © ujak stanley
Što se tiče ZEZ-a, mislim da oni mogu smatrati ovu koncertnu sezonu prilično uspješnom. Redovno im polazi za rukom dovući eksperimentalne izvođače koji uspijevaju privući solidnu (ne odličnu, ali solidnu) količinu publike, a to nije nimalo lak zadatak. I toga nam nedostaje i treba, pogotovo kad vidimo o kakvim se draguljima radi. Tako da - samo tako nastavite, ljudi. A što se tiče mene, ja ovaj koncert neću nikada zaboraviti jer sam svjedočio bendu koji mi je pokazao da u glazbi ne postoje ograničenja niti pravila. To je nešto što u teoriji svi znamo, ali rijetko kome polazi za rukom na ovako brutalan način to i uspješno demonstrirati. Oni su pokazali i objasnili sve što su trebali, bez da su nam uputili glas, pa čak i pogled. Impresivno.
ujak stanley // 18/05/2015