Moram priznati da goru uvertiru koncertu Partibrejkersa od odlaska velikog Vlade Divljana nitko nije očekivao. Samim tim i atmosfera prije i kroz veliki dio koncerta je bila pomalo melankonična. Vintage je već oko 21.30h bio itekako krcat, a ispred kluba tražila se karta više. Obzirom da su sve karte planule kojih tjedan dana prije koncerta, nabaviti kartu bila je nemoguća misija. Bez ikakve predgrupe, bend je na pozornicu izašao oko 22h. Odmah u startu se vidjelo koliko je Cane uzdrman odlaskom dragog prijatelja. Ukratko je pozdravio ekipu, pohvalio prostor i rekao da je ovaj koncert za dragog drugara Vladu Divljana. Možda je to bio razlog što mi koji smo bili u publici na početku nismo mogli pustiti ručnu. Cane je kroz cijeli koncert vrlo malo pričao, ali ipak se je davao koliko god je mogao. Na ovom koncertu odsvirano je nekoliko novih pjesama za koje pretpostavljam da će uskoro ugledati svjetlo dana na dugo očekivanom novom albumu. Te pjesme su malo laganije s mračnim tekstom prikladne današnjem vremenu i u njima povlačim paralelu s albumom Ledeno doba koji ima takav ugođaj. "Ono što pokušavam" je uspjela napokon natjerati publiku na gibanje, a "Hipnotisanom gomilom" se publika do kraja oslobodila i žurka je mogla započeti. Tu se dogodilo nešto što se ne viđa često na njihovim koncertima, a to je da se nekoliko cura popelo na pozornicu i zaplesalo uz bend. A kad su sišle s pozornice, eto ti gore mog prijatelja Robija koji daje Canetu pusu. Cane se na to samo nasmijao i rekao kako vjeruje da je to prijateljska, a ne ona druga. Zatim trenutak kad kreću najveći hitovi, "Kreni prema meni", "Hoću da znam", "Noćas u gradu". Tu publika najvećim dijelom preuzima pjevanje na sebe i tu je atmosfera koncerta do kraja eruptirala. Znam da sam se često znao pitati kako bi izgledao njihov koncert bez sviranja najvećih hitova, čisto da se pruži prilika nekim drugim pjesmama, za koje je vremenski upitno kad su ih zadnji put uopće svirali, ali sumnjam da ću odgovor na to pitanje ikada dobiti. Naravno da se nitko nije htio brzo oprostiti od legendi, pa su nakon sat i pol regularne svirke uslijedila dva bisa. Na prvom treba istaknuti "Mesečevu kći" na kojoj je Darko razvalio bubnjeve, a na drugom je pala "Molitva" kao savršen završetak večeri. Sjećam se da sam nedavno s kolegom Lukom imao raspravu o nastupima Brejkersa, gdje je tvrdio da su im nastupi svi isti sa vrlo sličnim setom pjesama. Iako je i on veliki fan grupe, gledajući ih uživo, shvatiš vrlo brzo da to baš i nije tako, jer način na koji oni sviraju je nešto što uvijek odvaljuje. Iako ima mnogo bendova sličnog zvuka, Žurkolomci su jedni i jedini. I bilo koja druga grupa koja je probala primijeniti njihovu formulu bila je osuđena na propast. I baš zbog te njihove jedinstvenosti, svaki njihov koncert je novi doživljaj. Pa tako i ovaj.

jura // 06/03/2015

> vidi sve fotke // see all photos