Na jučerašnjem koncertu u Močvari, svirala su tri benda, s ukupno 6 ljudi, a čini se kako u skoro tri sata svirke, nisu odsvirali više od 6 pjesama...

Nikad nisam bio pobornik bendova kojima na turneji, kao predgrupa svira netko iz glavnog benda u svojem drugačijem izdanju. Rađe bi da neki domaći bend služi za zagrijavanje. U ovom slučaju u vidu predgrupe su nam se prikazali Don McGreevy & Rogier Smal Duo. Probajte taj pojam ubaciti u najbolju internetsku tražilicu. Samo pojmovi s ove turneje.

Odsvirali su jednu pjesmu. Ili dvije. Ili tri?! Nemam pojma. A vjerojatno ni oni ne znaju. A vjerojatno ne znaju ni kad završit pjesmu ili promjenit ritam. Ili ipak znaju. Pa ja to ne kužim. Meni se činilo da bi bilo koja dvojica iz publike mogla odsvirati upravo ono isto kaj su Don na basu i Rogier na bubnjevima odsvirali. Nerazumljivo ništa. Al svaka čast, odsvirali su upravo onoliko koliko im je bilo dodijeljeno po satnici. No, meni se činilo previše.

Black Spirituals imaju čak i svoju fejsbuk stranicu, i poneko izdanje iza sebe. No, meni se učinilo ko da slušam onu istu pjesmu od prije. I onda me počela kopkati jedna stvar. Kad netko snimi ploču s takvim "pjesmama". Kaj s tim napraviti? Slušati to? Kad? Da li postoji raspoloženje za takvu muziku? Kad si tužan. Ili pod stresom? Ili da li postoji vrijeme za slušanje te muzike? Popodne kad dođeš s posla? U autu za vrijeme jutarnje gužve? Recimo da ima. Samo ja to ne kužim. I onda taman zapamtiš sve stvari, dođeš na koncert, a oni sviraju nekaj drugo. Mislim, vele oni kak se zove pjesma, i to je ta s ploče, al ti ne skužiš. Ili ipak zvuče ko na ploči? Da li je moguće tak nekaj odsvirati isto ko na ploči? Htio sam provjeriti, ali malo je "tu mač" 200 kn samo za provjeru.

I onda negdje malo prije 23, dolaze "hedlajneri" večeri, Earth. Dona smo već prije upoznali, Adrienne Davies lupa po bubnjevima, i Dylan Carlson na gitari. Iako smo bili upozoreni, već prije preko ŽU fejsa, i Močvara je bila obljepljena porukama, Dylan nas je još jednom upozorio da ne fotkamo s blicom, zbog njegovog "medikal kondišna" i zato kaj je "eshol". i fakat su se ljudi toga držali. Svaka čast. I krenuli su. Sporo da sporije ne može. Mislim, da je čovjek zaslužil od Claptona preuzeti nadimak. Slowhand. Prvo sam se čudio kak netko, tko je tri godine stariji od mene, može tak izgledat. I tak čudno hodat. Da netko može tak polako svirati gitaru. Da ne povjeruješ ušima i očima. A tek bubnjeve. Imam filing da je teta za bubnjevima, nakon svakog udarca morala brojati do deset prije nego je opet lupila. I ruke su joj stalno u zraku. To vjerojatno boli više nego kad stalno lupaš.

Teško je slušati takvu muziku, ako se ne uživiš, a pripomogle bi i neke nedozvoljene supstancije. No, toga nije bilo, pa sam ja nekak počeo razmišljati o Kurtu, o puški... I to me totalno ufuralo u svirku. I sve mi je odjedanput postalo jasno. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Gurmanskim rječnikom, jednostavno mi "predjela" nisu sjela zajedno s "glavnim jelom", što je nažalost ostavilo gorak okus u ustima.

pedja // 05/02/2015