Acid Mothers Temple (AMT za prijatelje), Japanci koji svoju turneju organiziraju prema Svjetskom prvenstvu u nogometu. Da samo to znate o njima + još par njihovih slika, i bili biste uvjereni da su najveći čudaci koji su hodali po kugli zemaljskoj. U Zagrebu su svirali već jedno četiri ili pet puta, imaju vjerne obožavatelje, a stekli su i brojne prijatelje među kojima su i Seven That Spells s kojima rado zasviraju u svakoj prigodi. Jedna od takvih je bila i ova. Kad su AMT izrazili želju da nam ponovo dođu, Savski nasip nije bio u planu kao mjesto događaja, ali nakon ultrauspješnog Napada na benzinsku stanicu 2 rodila se ideja da ih se dovede na nasip gdje će moći uspostaviti direktnu vezu sa Svemirom i napraviti koncert neviđen na ovim prostorima. Prvi datum je trebao biti 27.06., tj. isti dan kad i Deftones, od čega se hvala bogu odustalo jer, a) ne bih mogla propustiti Deftones zbog toga, b) proganjalo bi me što sam ih propustila, c) niš se ne bi čulo jer su Deftones imali razglas okrenut prema Savi. I tako je napravljen još bolji plan, svirat će 28.6. i to baš na rođendan svemirskog gurua Kawabate Makotoa (naravno da smo mu pjevali ''Happy Birthday''). A i AMT su mogli doći u Zagreb dan ranije da se ne bi ponovio scenarij od zadnji put kad su idući iz Italije za Hrvatsku u dva dana zakasnili na tri vlaka, u Sloveniju su ušli pješice, a na koncert u KSET su stigli u zadnji čas. Da, stvarno su Japanci.

Koncert je organiziran u ''kućnoj'' radinosti, što bi značilo da su organizatori, Mate Škugor (naš najomiljeniji organizator svih vremena) i 777, to platili iz vlastitog džepa, a mi publika smo davali dobrovoljne priloge i pokušali ih vratiti na nulu. AMT, koliko sam upoznata, nisu imali nikakve zahtijeve. Samo da im se plati put i to neka jeftina varijanta. Svaka čast i njima i organizatorima. Kad je konačno došao dan komunikacije sa Svemirom mene uhvatila neka postkoncertna depresija nakon Deftonesa pa mi se nije dalo nikuda osim sjediti doma i frljiti China i društvo do daske. Ali shvatih da to nema smisla pa sam se odvukla do nasipa gdje me dočekalo par milijardi komaraca, hrpa raspoloženih ljudi i Japanci koji su okolo hodali sa svojim čipkastim crnim lepezicama. E kad sam njih vidjela znala sam da će biti nezaboravno. Izgledali su ko u nekom nadrealnom filmu. Nekako su klizili po travi sa svojim afro zurkama i hipi oblekom, mašući lepezama i izgledajući kao da je najnormalnija stvar na svijetu što oni sad u tam nekoj Hrvatskoj sviraju na nasipu kraj rijeke, među komarcima i koprivama, okruženi bakljama, dok umjesto reflektora imaju farove auta s filterima za reflektore. Fenomenalno!

Nakon što su se odigrale prijateljske nogometne utakmice i svi se pošpricali nekim sredstvom protiv bubetina, koncert je mogao početi. Prvo su došli Seven That Spells u jednoj od svoji mnogobrojnih postava, ovaj puta: Niko (Tigrova Mast) na gitari, Naranča (Death Disco) na basu i Bruno (Tigrova Mast) na bubnjevima. Niko se najavio da nas neće isolirati do smrti. Hvala Niko! Dobri su Seveni bili. Naranča se super uklopio. Ko bi rekao da se to u njemu skriva. Nakon Sevena su se krenuli uštimati AMT. Postavljen je lajt (čitaj: farovi od auta), baklje su goril, a u sred svega toga AMT i Seveni (ovaj put su uz Niku svirali Tvrtko (Tigrova mast) na basu i Štef (Casual Elvis) na bubnjevima). Svemir je počeo slati signale. A potpuna komunikacija je uspostavljena kad su AMT krenuli sami. Nisam nikad gledala AMT pa nisam baš bila sigurna što mi se sprema. Ajme meni!! Muzika...nema smisla opisivati...svemir... A AMT, luđaci neviđeni. Ne znam zahvaljući kojoj višoj sili se nije nitko zapalio ili poginuo nekim drugim nesretnim slučajem, ali Kawabata je tamo i tada za mene bio japanski Jimi Hendrix. Tako je izgledao, tako je svirao, a i ludilo je bilo na visini. Ne vidi nikoga, samo gitara i on. Pada po podu, ruši sve pred sobom, svira na leđima, na travi, na drvetu, na svemu! Što da vam kažem, bilo je i spontanog klanjanja par mladića iz publike glazbeno-scenskom nastupu Kawabate. Neopisivo nešto. A kad je zakvačio gitaru na granu drveta koje je bilo iznad ''pozornice'' i ostavio je tamo da svira, svi u publici su već bili totalno poludili od onoga što vide i čuju. Kažu da je sve to slučajno bilo ispod te grane. Aha... Svemir je imao svoje prste u tome.

Treba spomenuti i dva totalno luda bubnjara, od kojih je jedan bio vrlo miran i staložen, a drugi je udarao na sve strane i još stigao vidjeti tko ga slika i pozirati. Jezivo. Ali kako to uvijek biva s poludjelim ubojicama sa sjekirom, kad im pitate susjede svi kažu da je bio tih i pristojan član zajednice, tako je i ovaj mirni i staloženi bunjar na kraju koncerta odjednom totalno poludio i razvalio bubnjeve (koji nisu bili njegovi, btw) i usput prevrnuo pojačalo. Vlasnik bubnjeva nije dijelio naše oduševljenje tim završetkom koncerta. Neki su se opet klanjali.

ana // 02/07/2006

PS: Svemir je rekao svoje, mi smo se super zabavili i prisustvovali nezaboravnom koncertu. Hvala Acid Mothers Temple, Sevenima, i najviše Mati Škugoru. E da je više ljudi poput njega...