Svatko malo se možete ugodno iznenaditi programom Attacka. Ponekad je toliko zgusnut da vam promakne s radara, a za ovaj večerašnji čak ne bi niti znao da mi nekih desetak dana ranije nije Dragan Grmuša, bubnjar švedsko-srpskog noise benda Destructive Noise poslao poruku u kojoj je stajalo 'dolazi jedan švedski bend iz Malmö-a kod vas u Zagreb, ako si u prilici navrati'. Odoh te pakleno vrele nedjeljne večeri do Attacka, te kako to biva, dvorište se malo po malo punilo svakojakim vrstama alternativaca i alternativki ukrašenih tetovažama i pirsingima, te je bilo i nekoliko obaveznih pesova, a jedna mala mopsi kujica mi se u dva navrata sklupčala u krilo kad sam hvatao nove snage na sjedalicama za vrijeme neshvatljivo dugačkih pauza između nastupa bendova.

Bilo je najavljeno čak 6 imena, ali zagrebački Biblical Violence nisu nastupili, nemam pojma zašto. Kad sam pitao, neki su zbunjeno i kilavo gledali da taj bend uopće nije bio u planu. Pa kako nije, stajalo je na facebook najavi... Startalo se na vrijeme, taman oko 21 h i svaki bend je odigrao efektivnih 20-25, tek možda u rijetkim slučajevima 30 minuta, a s obzirom na sparinu i frenetične sprintove pune energije, čisto sumnjam da bi itko mogao izdržati dulje. Neki od njih su bome izgubili po 2-3 kile u tih maksimalno pola sata ne glumeći nikakve manekene i baletane poput nekih nogometaša s nedavnog Mundiala u Brazilu. Mnogim zvijezdama koje se švercaju na jedan-dva poteza po utakmici s par pretrčanih metara na terenu ovi bendovi bi mogli biti pravi primjer kako smožditi protivnika u kratkom vremenu strahovitom energijom, presingom i stalnim napadom poput one Njemačke mašinerije koja je sprašila Brazilce sa 7 komada u polufinalu. Jer svi ovi bendovi na zajedničkoj turneji sviraju glazbu u kojoj se ne možeš švercati i provlačiti na easy furku, čuvanje energije i nekakve glupe taktike čekanja greške protivnika s ciljem obrane. To onda ništa ne bi imalo smisla s obzirom da je riječ o punk, hardcore, a u nekim slučajevima i pomahnitalom grindcoreu gdje laganica i tromost ne dolaze u obzir.

Prvi su startali njemački četverac FLUFFERS (točnije njemačko-britansko-američki) u zgodno aranžiranoj varijanti melodičnih staccato basova i mnoštva gitarskih solaža koje se vrlo dobro i harmonično gibaju po uobičajeno kratkim punk obrascima. Frontmen je bio opako narajcan s ogromnom energijom neprekidno vitlajući mikrofonskim stalkom, a u jednoj pjesmi mu se pridružila crvenokosa djevojka vrišteći iz petnih žila. Makar se za početak ovog energičnog festivalčića bend pričinio eklektičkim, upravo je ta sprega snažnog ritma i stalnih melodija iskoračila iz tradicionalnog punk obzora. Oni su svirali jedva 20-tak minuta, publika se tek adaptirala na njihov nastup ne shvatajući da li je ovo još uvijek tonska proba ili stvarni koncert, a oni su već nestali s pozornice ostavivši ono neugodno pištanje u ušima zbog uistinu preglasnog razglasa koji je tokom cijele večeri bio naštiman za osakaćivanje sluha nedužnih (ili mazohističko nastrojenih?) posmatrača u prvim redovima. Biti na metar-dva-tri od zvučnika je značio potpuni ata(c)k na sluh s vlastitom odgovornošću... I onda je uslijedila ta neshvatljivo dugačka pauza, prva od njih, a svaka je bila toliko dugačka da se komotno moglo popiti pivo i podimiti barem 4-5 cigareta (pušenje u klubu je na inzistiranje bendova bilo zabranjeno), a neshvatljivo u svemu tome jest da se nije mijenjala binska oprema. Svi su svirali na istim pojačalima i na istom setu bubnjeva uz naravno izmijene činela, doboša i bas pedale koje se obave u 5-10 minuta. Samo su trebali uštekati gitare i to je to. Ali ne. I još k tome kako su bendovi konačno dolazili na pozornicu, svaki je otezao s namještanjem barem desetak-petnaestak minuta, a neki si čak naštimavali na štimer i gitare kao da to nisu mogli obaviti u backstageu, uh! Od takvih nepotrebnih odugovlačenja redovito se stvara nepotrebna doza napetosti i za punk nepotrebna nervoza...

Šveđanke BEYOND PINK iz Malmö-a to čekanje i otezanje su na svu sreću nadomijestile sjajnim i žestokim nastupom. Pet koka (četri su plavuše) od kojih je frontwoman iz Zavidovića u BiH (rodno mjesto Safeta Sušića) izazvale su najveći interes, pa i gužvu zbog koje se dodatno zakuhala ionako vrela atmosfera u klubu. Ta tetovirana brineta nam se obraćala na našem domaćem jeziku s pravim bosanskim akcentom, dok joj je pjevanje na engleskom. ž
Imale su kao i svi bendovi bogati merchandise štant na kome su se mogle kupiti njihove dvije LP ploče "Pride And Prejudice" i "The New Black", te su s obzirom na svima razumljivu komunikativnost ostvarile i najsadržajniji scenarij navodeći da one pjevaju o sceni bez obzira kako je tko zvao hardcore, punk ili alternativa, svejedno je, te da ne spadaju u nikakve kategorije feminiziranog ili nekog drugog stila, a ne osobito u emo, hipster, retro ili nešto sasvim deseto. Energične i vraški moćno uvjerljive ipak su pokazale da su prethodni Njemci samo bili aperitiv, a kako god tumačili, one su bile samo predjelo servirano u točno odmjerenom trenutku. Bile su puno žešće i lucidnije negdje na pragovima The New Bomb Turks i Nine Pound Hammer, a pjevačica je svojim mahnitim scenskim nastupom bila očita uvertira za obaranje svjetskog rekorda u ženskoj kategoriji sprinta na 100 metara koje će tek uslijediti. O zvuku da ne pričam. Preglasno. Preglasno. Preglasno. Pa je onda opet uslijedilo to dugo čekanje na naredni bend, a neki su se zbog toga i pokupili kući. THE LOVE TRIANGLE su Britanci u kome je na basu gitarist Fluffersa koji si je tijekom svirke čak dvaput isključio kabel jer je stalno gazio po njemu. Po zvuku imaju dosta toga sa The Stooges i starom školom punk-rocka, puno melodija i iz tog kratkog seta je vrlo interesantno da su im sve pjesme gotovo stilski različite kao izvađene iz diferencijalno oprečnih vremena garažnog rocka, proto-punka, new-wavea, grungea a'la Mudhoney i neke new brit-pop-punk epohe. Ali su u svakom slučaju vrlo slušljivi, taman za provjeriti kod kuće i zadubiti se u njihove stilske različitosti. Američki TORSO iz Kalifornije su mi bili potpuna nepoznanica, no kad su ga zapržili, mama mia, pa što je ovo?... Malo jača i korpulentnija cura na basu je trgala žice, dva momka (bubnjar i gitarist) su pošandrcali s hardcore-grindcore/math/deathcore/punk ludilom, a pjevačica je gotovo iskočila iz utrobe svojim kreštavim crustevima i energičnim scenskim nastupom u kome si je poput black metalaca ili shoegazera neprekidno gledala obuću. I cijelo vrijeme bila profilom okrenuta publici gotovo radeći sklekove na jednoj ruci i ljubeći pod ko' da će vam svaki trenutak zakucati glavom u tom nevjerojatno brutalnom pohodu na obaranje rekorda u najekstremnijem sprintu. Ma tako nešto se vidi samo na Converge, The Dillinger Escape Plan ili Fuck The Facts!!! Ovo je bila kulminacija svega toga i tome sličnoga s punk-hardcore predznacima, a gitarist je takav skakač da mu je pozornica bila premala; zna ta vitka momčina s mjesta skočiti barem metar i pol u zrak poput Dillingera koji se penju po konstrukciji pozornica i skaču na dva metra visoka pojačala bez problema. Takvi bi i Blanku Vlašić nadskočili... Naravno da je tu strašnu silinu prepoznala i publika, pa je nakon 2-3 pjesme nastao pravi krkljanac, šutka, pogo, mosh pit s ponekim stage divingom, pjevačica je u transu bacila neku flašu, parter je postao klizalište, a buka je probijala zvučni zid. Još mi zveči u glavi od svih tih visokih tonova i njezinog vrištanja, ali bome se isplatilo vidjeti i čuti ovaj frenetičan bend koji je pa valjda pola svojeg sirovog fizičkog arsenala ispraznio u Attacku kroz svega nepunih pola sata. Trebalo bi ih ponovno provjeriti na većoj pozornici i s kvalitetnijim razglasom koji ne šteti ovako opako sluhu. Eh, i onda da nije bilo tih predugačkih pauza pogledao bi i zadnji bend, talijanski Holy. Čekao sam pola sata, već je skoro bilo 1 h nakon ponoći, ma dajte, dosta više toga čekanja, ujutro netko mora i na posao. Nisam ih dočekao i što sad? Nije propast svijeta, ali mnogi su se pokupili još i ranije pa ne znaju što su propustili da vide i čuju od Torso, ubjedljivo najvećeg i najenergičnijeg iznenađenja kome se smiješi jako dobra, a možda i kultna budućnost.

horvi // 23/07/2014