Ljubitelji piknika, druženja, nogometa, dobre muzike, loše hrane i još lošijeg pića su se okupili u subotu tinaestog na Savskom nasipu - proljeće, ljubav, radost i tako to. Smjestili su se s druge strane nasipa od Močvare, pokosili prostor za pozornicu i publiku, smjestili agregat i zabava je mogla početi. Nitko nije ponio grablje pa je pokošena trava stršala na sve stane, ali to nije nikoga omelo u izležavaju po dekicama, biciklima, vrećicama...

Ipak je to bio dan velikog derbija Dinamo-Hajduk što se moralo obilježiti nogometnim srazom Bad Blue Boysa (klan Savica), koji su se došli malo odmoriti u prirodi i skupiti snagu za navijanje, i posjetitelja glazbenog piknika. BBB su fini momci pa su brzinskim skeniranjem suprotnog tima zaključili da bi ipak bilo fer da im daju jednog svog. Svaka čast. Nakon manje blamaže, osobe koje nisu imale Dinamove majice su se manule ćorava posla i otiše sjest i popit nešto, dok su BBB pozvali svog kućnog ljubimca dalmatinera i otišli na utakmicu. Kako je vrijeme odmicalo počeli su dolaziti najavljeni bendovi, a vjerujem da je bilo tko drugi nabasao s instrumentima da bi se slobodno mogao uštekati i odsvirati nešto prisutnima. Prvo su nas zabavljali domaćini Seven That Spells u postavi broj 1: Bruno (Tigrova mast) - bubnjevi, Niko (Tigrova mast) - gitara, mladića na basu nisam raspoznala. Dio prisutnih pomahnitalih sportaša, koji nisu zadobili teške upale mišića tijekom nogometne utakmice, je odjezdio na košarku. Ne razumijem ja taj sportski duh. Zašto trčat za loptom kad se lijepo možeš zavaliti na dekicu, slušati lijepu muziku, pijuckati, a oko tebe žbunje, trnje, trava do obrva, rijeka i ptičice? Seveni su otvorili sezonu, a sljedili su ih old school hardcore dječaci They Suck. Požrtvovan nastup straight edge pjevača s crnim X-evima na rukama. Ne znam koliko je straith edge filozofija pala na plodno tlo tog dana na nasipu. Uskoro su nam opet zasvirali Seven That Spells, ovaj puta u postavi broj 2 - na basu je bio Naranča iz Death Disca.

Polako ali sigurno skupljalo se sve više i više ljudi. Neki su čak doveli i djecu. Došlo je i nekoliko kućnih ljubimaca koji su cijelo vrijeme bili u potrazi za hranom i ako ste naivno izvadili sendvič okružili bi vas u djeliću sekunde, u stopu pratili naokolo i umilno vas gledali važnim okicama dok im niste komadić po komadić dali cijeli sendvič, a vi odnijeli gaće na štapu i glad pokušali ubiti štapićima i pivom. Senata Fox, crust core iz vašeg susjedstva, su stali ispred kombija taman kad je krenula još jedna seoba sportaša. Opet je nogomet bio aktualan. Nakon vrišteće Senate poziciju su zauzeli veseli mladići iz Tigrove masti. Kako njihovi nastupi izgledaju već ste mogli čitati na stranicama Terapije. Golotinje nije izostalo, kao ni pravih pijanističkih bravura na KORG orguljama, sviranja jezikom, homoerotične koreografije, padanja sa stolica i rušenja bubnjeva. Publika, inače prilično živahna, je ovdje već totalno raspalila po koncertnom raspoloženju pa je bilo plesanja, skakanja, pretrčavanja ljudi (i životinja) preko ''pozornice'', a mislim da je bio i neki pogo. Ali pravi krš je nastao kad su se pojavili Death Disco. Miljenici publike (i domaćina) su izazvali pravu euforiju. Naranča je od Tomca (iz Sevena i Brkova) dobio zlatni lanac oko vrata, a nataknuli su mu i lovački šeširić. Niko iz Tigrove je klećeči u euforiji pred Narančom i Nikom (iz Death Disca) padao u trans s rukama u zraku. Bruno (Tigrova) se popeo na kombi, s leđa se prišuljao Pogi za bubnjevima i pokušao ga ošeširiti. Bilo je i nošenja na ramenima i provlačenja kroz noge muzičarima u akciji. Death Disco se uopće nisu dali zbuniti, majstori, nego su i dalje svirali kao da je sasvim normalan koncert gdje je publika na pristojnoj udaljenosti i nitko ih ne pokušava zaskočit u pola akorda. Kao i zadnji put kad sam ih gledala s Gogogo Airheart pridružio im se saksofonist. Kako su imali samo jedan mikrofon, a svi su pokušavali pjevati i svirati (sax) na njega u pomoć je priskočio jedan od vjernih domaćina i usmjeravao mikrofon kome god je trebao. To s dodavanje mikrofona je izrodilo nekoliko vrlo začudnih scena koje bi se svakako dale shvatiti. Nakon što su se svi iscrpili na Death Disco, psihodelični jazzeri Vikend u Hong Kongu nisu baš ubrali najbolji termin. Meni se činilo da sviraju satima. Već je pao mrak, oni su i dalje svirali. Vratimo se sa šetnje, oni i dalje sviraju. Već smo svi zaključili da su oni valjda zadnji i zalegli na dekice da odmorimo prije kretanja u Pauk na Overflow, kad su se Vikendaši pospremili, a mi smo vidjeli tko je šećer na kraju - Seven That Spells postava broj 3: Niko na gitari, Tomac (Brkovi) na basu i Štef (Casual Elvis) koji je došao ravno sa svadbe (ne svoje) pa je još u odijelu sjeo za bubnjeve. E to su bili Seveni! Obasjani samo reflektorom iz pozadine, u mrklom mraku u prirodi, blizu vode, konačno su dosegli ultimativnu komunikaciju sa svemirom i odsolirali nas do besvijesti. Nakon ovog se više nije imalo što reći, pa smo se uz zvukove Big Black uputili prema Pauku sa sumnjom da Overflow nakon ovakvog provoda neće imati nikave šanse.

ana // 24/05/2006

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Ovim putem bih se željela zahvaliti zaposlenicima Močvare što su nam dopustili korištenje Močvarinog sanitarnog čvora. Zahvalni smo vam neizmjerno!