U trodnevnoj bajkerijadi u Tuzli moglo se vidjeti i čuti štošta. R'n'r, hard, heavy, death metal, rockabilly, punk, hard-core, elektronika..., a učesnici su bili Van Gogh, italijanski Markonee, Messerschmitt, No Rules, Voodoo Cadillac, Irina i Strom...

PRVI DAN - četvrtak, 4.V 2006.

Organizacijski besprijekorno osmišljena prva bajkerijada u Tuzli bila je smještena na ogromnoj tratini pokraj jedinog slanog jezera u Europi gdje je postavljena ogromna pozornica za sve glazbene aktere. Pored pozornice razapeta je i mamutska šatra ispod koje se može smjestiti nekoliko tisuća ljudi, a da bi sve funkcioniralo kako treba, cijeli prostor oko jezera je ograđen visokom ogradom, te je osigurana i adekvatna infrastruktura (ogromni statični toaleti, nekoliko šankova, suncobrana, jedna pečenjara...), te je obezbjeđena i redarska služba koju su vodili sami članovi Moto kluba "Salines" iz Tuzle koji su ujedno i organizatori ovog čitavog happeninga. Program prvog dana pripao je isključivo demo sastavima, te je prvo veče oko 21 h otvorio sarajevski kvartet Offside koji su tipični predstavnici garažnog hc/punk-rocka. Pred nekoliko stotina posjetitelja njihov nastup je okončan nakon nekih 45 minuta, te nakon kraće pauze od desetak minuta na scenu izlaze beogradski Concrete Worms i nastavljaju filati opako žestoki garažni rock u kojem vodeću ulogu nosi odličan gitarista koji je ujedino i pjevač. Tekstovi su im na engleskom jeziku, kompozicije su fino dotjerane i vjerojatno će kroz izvjesno vrijeme prerasti status demo sastava jer imaju vrlo dobrih atributa i za širu ekspanziju. Nakon ove garažne pržione na pozornicu dolaze dva death metal sastava koje sam sticajem okolnosti morao propustiti zbog raznih medijskih obaveza. Oko 23 h svoj nastup počinju domaći tuzlaci Love Chyld koji su svojim hard rockom obilježili ovo prvo veče i dali snažan pečat motorističkom skupu u stilu koji je i prikladan za ovakve happeninge. Sviraju vrlo britki hard rock potpomognut zvukovima klavijatura i čvrstim vokalom na engleskom jeziku koji neodoljivo podsjeća na David Coverdalea tako da i zvučno i aranžmanski čitav sastav podsjeća na Whitesnake.

U ne pretjerano toploj proljetnoj prohladnoj noći koncert je okončan oko ponoći, publika se vrlo brzo razišla, a okolo jezera po tratini moglo se uočiti i nekih petnaestak šatora koje su vjerojatno postavili sami motorciklisti koji su ovamo stigli iz poprilično dalekih krajeva BiH, Hrvatske, SiCG, Slovenije, a bilo ih je i iz Madžarske, Italije i Austrije. Ne znam kako im je bilo spavati, ali ni ova, niti iduće noći nisu bile pretjerano pogodne za ovakva vrlo hladna kampiranja.

DRUGI DAN - petak, 5.V 2006.

Sljedeća večer bila je posvećena rock'n'rollu u najžešćoj varijanti, te premda je bilo prisutno oko 1.000 posjetitelja, sve skupa se osjetio manjak dobrog i pogodnog "feedbacka" koji bi stvorio finu rockersku atmosferu. Premda je drugo veče otvorio domaći tuzlanski sastav Nije važno koji imaju vrlo ortodoksne i pikantne tekstove koji frcaju pitoresknim detaljima, a glazba im je vrlo žestoka garažna punk/hc-rock varijanta Misfitsa, Atheist Rapa i Hladnog piva, odjek publike na njihov ponovni povratak nakon punih 7 godina pauze je bio vrlo mlak i mlohav. Najveće iznenađenje priredili su Voodoo Cadillac, trio iz Brčkog koji ima jedan album objavljen za Zdenkovu etiketu Slušaj najglasnije, te su dio multimedijalnog cd-projekta, kompilacije "Tuzlanska muzička scena 2005", a predstavili su se u sjajnom izdanju kombinirajući psychobilly-rockabilly-garage r'n'r na paralelama Chuck Berry - The Cramps - Partibrejkersi - Majke. Dio njihovog repertoara čine skladbe pjevane na engleskom i domaćem jeziku, a svirka im je protkana sjajnim gitarskim riffovima i izuzetno nadahnutim solo-dionicama strahovito talentiranog Adnan Murselovića. Nastup ovog trija je žestok, britak, čvrst, obogaćen s mnogo međuigri basa i gitare, te prepun scenskih gitarističkih gegova poput Chuck Berryevog "pačjeg hoda" u kojem gitarist Ado jednostavno izgara na pozornici dajući i srce i dušu za iskonsko izgaranje r'n'r svjetonazora. Oni su fantastični, sjajan i savršen rock'n'roll sastav koji pod svaku cijenu mora što prije dojahati u Zagreb i predstaviti se onom krugu publike koji je prije dvije-tri sedmice u ogromnom ushićenju promatrao fenomenalan koncert američkih Marah u Galeriji SC. No, zaista nemam pojma koji je razlog te večeri bio u publici da je njihov nastup popraćen još mlohavije od sastava Nije Važno koji su svirali prije njih... Nešto bolji "feedback" ostvarili su domaći No Rules iz Tuzle koji do sada postoje nekih 7 godina, imaju dva albuma, učešće na kompilaciji "Tuzlanska muzička scena 2005" i cijeli niz koncerata širom BiH, SiCG, Hrvatske i Slovenije, te vrlo dobru reputaciju koja im je ovom prilikom dosta dobro pomogla da razbude pozaspalu publiku koja se nemam pojma zašto počela razilaziti. Dok je dio publike polako kretao svojim kućama, dobar dio njih se ipak zabavljao ispred stagea djelomično zahvaljujući i činjenici da No Rules imaju tekstove na tuzemnom jeziku, te su nešto "lakši" i "nesofisticiranji" sastav od Vodoo Cadillac. Njihov repertoar se sastoji od autorskih skladbi koje su vješt složenac različitih utjecaja, ali ponajprije podsjećaju na Partibrejkerse, pa tek onda na sve one njima drage izvođače koje spominju kao vlastite uzore - The Rolling Stones, Chuck Berry, Godfathers, Dr.Feelgood...

I onda oko 00.30 h na sceni se pojavljuju zvijezde večeri Messerschmitt iz Pule koje zaista nije potrebno posebno predstavljati. Njihov ogromni rejting koji ih prati u Hrvatskoj, širom Europe i Amerike (nedavno su gostovali u Torontu, Kanada) izgleda da u Tuzli nije poznat jer je prilikom njihovog nastupa publika masovno napuštala gledalište premda je Miro Kusačić (vokal i gitara) u nekoliko navrata molio publiku da se približi prema pozornici i da sa njima podijele žar r'n'r zadovoljštine. Međutim, publika je samo nijemo sjedila pod šatrom, ispijala pive i pomalo se razilazila kao da je koncert odavno završen. Sumnjam da je itko u organizaciji ovog moto-susreta mogao predvidjeti ovakav neočekivani rasplet. Sada se može pametovati i govorkati kako je moglo daleko bolje sve skupa proći da je njihov nastup bio zacrtan nakon Nije Važno, ali šta će te... Bilo je tako jadno vidjeti onih par balavaca koji su se naguravali ispred ogromne pozornice, a još jadnije kada je jedan post-adolescent žicao Miru da sviraju bilo koju stvar od Him, na što mu je odvratio: "...ako ćemo ikad svirati džuboks koncert, onda ćemo to uvrstiti u repertoar!". Svirački, Messerschmitt su odlični, zvuk je savršen, a njihov žestoki garažni r'n'r je oplemenjen sjajnim gitarskim solo-dionicama, čvrstom ritam sekcijom i finim gitarskim riffovima, no za nevjerovati je da to nikog živog na ovom happeningu nije nimalo zagolicalo. Malo je poznato da su prilikom gostovanja u Kanadi uspjeli objaviti jedan kompilacijski cd za tamošnje tržište na kojem se nalazi "best of" presjek njihove 20-togodišnje karijere, a ovom prilikom Messerschmitt su se prvenstveno bazirali na kombinaciji repertoara sa njihova dva posljednja albuma "Rockafe" (2003.) i "Moonlight, Starlight" (2004.). Sami su izjavili da je odnos autorskih skladbi i obrada oko 70 naprama 30 %, pa su tako između ostalog večeras otprašili i Van Morissonovu "Gloriu" sa sjajnom i dugačkom gitarskom solo-dionicom koja je donekle uspjela zagrijati tu vrlo hladnu večer, a nama bijednicima u publici što smo preostali do konca njihovog nastupa oni su prikazali strahovitu volju, želju, upornost i odličnu formu da koncert okončaju na krajnje besprijekorno profesionalan način premda je u publici ostalo samo 32 čovjeka. Da ih je bilo više, vjerojatno bi slijedio i bis, dok su ovako Messerschmitt ispali kao headlineri bez pokrića, zvijezde bez publike... Dobar dio krivice za to treba pronaći i u ipak prehladnoj noći, a možda i činjenici da Messerschmitt unatoč svoj reputaciji koju im poklanja glazbena kritika ipak nisu toliko veliki sastav koji bi imao ogromnu komercijalnu potporu barem ovdje u Tuzli.

TREĆI DAN - subota, 6.V 2006.

Osim što sam svaki dan pomno pratio događanja na ovom moto-susretu, čitavi dani bili su mi gotovo 100% popunjeni različitim zbivanjima, pa sam tako tog dana upoznao neke vrlo značajne osobe Tuzle, prošvrljao po lokalnoj galeriji, djelomično pogledao bajkerska događanja tog popodneva (bajkerske igre i utrka), te premda prepun dojmova oko cijele organizacije i profesionalne pripreme ovog moto-susreta postao gotovo skeptik u pogledu današnjeg dana. Kao prvo, najavljeni koncert Osmog putnika koji se trebao održati idućeg dana, u nedjelju 7.V u klubu "Route 65" je otkazan zbog problema koje je sastav imao dan prije u Sarajevu, kao drugo imena koja su bila najavljena za tu večer osobno mi nisu ulijevala preveliko povjerenje da su dobar zalogaj za publiku, a kao treće, tog popodneva se spustio strahoviti pljusak koji je tratinu oko jezera pretvorio u pravu kaljužu i kiša je nemilice padala punih 5-6 sati. Na moje veliko iznenađenje okupilo se 1500-2000 ljudi, kiša je potpuno prestala da pada, a italijanski kvartet Markonee bili su upravo ono što su svi prisutni očekivali od prvog dana ovog moto-susreta. Sviraju tipični power-metal bogato začinjen utjecajima Iron Maiden i prihvaćeni su više nego dobrodošlo, te su kao šećer na kraju izveli motoričku himnu "Born to be wild" Steppenwolfa koja je strahovito podgrijala hladnu i vlažnu tuzlansku večer. Nakon njih izlazi domaći sastav Irina & Strom koji su napravili uzavreli kotao na vatri i ostvarili jednu od najboljih atmosfera viđenih na ovom happeningu. Jest da su u Tuzli posve popularni, posebno u krugu motorista i ljubitelja rocka i metala, no prije svega su uobičajeni cover sastav čiji je repertoar potpuno sastavljen od obrada velikih hitova Whitesnake, Deep Purple, The Cult, Guns'n'Roses, Black Sabbath, Led Zeppelin, Iron Maiden... Frontman sastava je crvenokosa Irina koja ima 100% rockerski vokal i gard, te je zbog svoje karizme najupečatljiviji dio sastava. Momci u ekipi su sjajno uigrani, no iz kompozicije u kompoziciju ostavljaju dojam potpune neoriginalnosti, odnosno čiste tehničke potkovanosti u kojoj nema gotovo nikakvog autorski kreativnog momenta. Oni jednostavno preslikavaju skladbe točno onakvima kakve su, a jedini dijelić vlastitog pristupa prikazali su prilikom izvedbe "Mercedes Benz" (Janis Joplin) u kaubojskoj tex-mex varijanti i skladbi "Come together" (The Beatles) u simpatičnom hard-rock okružju. Kako je koncert odmicao dobar dio publike se gubio iz "feedbacka", no posljednji dio koncerta u kojem su bile smještene legendarne "Hush" (Deep Purple), "Motori" (Divlje jagode), "Two minutes to midnight" (Iron Maiden), "Tush" (ZZ Top) i "Smoke on the water" (Deep Purple) ipak je spriječio da se dogodi nešto slično onome što je večer prije zadesilo nesretne Messerschmitt. Publika je ipak ostala tapkajući po strašnom blatu, kalu i klizavo mokroj travi, te sačekala dvadesetak minuta pauze da bi na scenu došli zvijezde ove posljednje večeri - beogradski Van Gogh. U dobrano rashlađenoj noći pred ugodno popunjenim gledalištem nakon najave jedne djevojke Van Gogh otvaraju koncert s fantastičnim elektronskim techno skladbama koje uvelike duguju utjecajima Primal Scream i The Chemical Brothers. Ovaj trio je te večeri napravio veliki koncert u čiji su repertoar probrali svoju best of kolekciju podjednako šarajući sa novijim i starijim materijalom koji se kreće u rasponu od utjecaja new wavea, salse, pop-rocka, neobičnih balada, psihodelije do spomenutih motiva u kojima vješto spajaju elektroniku, techno i žestoki rock. Najsnažniji dojam ostavile su psihodelična skladba "Mama više ne lebdim" kada su se cure i momci iz publike penjali na pozornicu, zatim fantastična "Znam da si tu", The Young Godsovska "Ja znam, ja mogu, hoću" i himna "Papirni brodovi" koju je pjevala cijela Tuzla. Više nego sjajan koncert kojim je okončan ovaj prvi moto-susret u Tuzli unatoč silnom blatu i prohladnom vremenu spasio je i podigao nivo kreativnosti i originalnosti tako da ne vjerujem da je itko od prisutnih ostao nezadovoljen.

Organizatorima, Moto klubu "Salines" iz Tuzle sve pohvale na sjajnoj režiji cijelog koncepta, a k tome ide dovoljno dobra pohvala da se nije dogodio niti najmanji incident. Na kraju su podijeljene priznanice svim moto klubovima koji su ovamo pristigli i ovaj happening obogatili svojim učešćem.

Tuzla, svaka čast!

horvi // 11/05/2006