Tri dana intenzivnog druženja s bendovima, muzičarima, umjetnicima i mnogim ljudima uključenim u infrastrukturu prvog Balkan Unplugged Acoustic Rock Festivala (BUARF) protekla su u sjajnoj atmosferi i još boljem domaćinskom ugođaju kakav se samo poželjeti može.
Cijeli festival stacioniran je u iznimno lijepom i dotjeranom Bosanskom kulturnom centru (BKC), kompleksnom zdanju koje je sagrađeno još za vrijeme velikog procvata tuzlanske rudarske industrije. Velika dvorana u kojoj su održane svirke ima sve odlike izuzetne akustike s kakvom se recimo mogu pohvaliti zagrebački KD Vatroslav Lisinski ili dvorana Gorgona u sklopu Muzeja suvremene umjetnosti, a također su adekvatno iskorištene i sve nusprostorije (a ima ih oho-ho) koje su služile kao backstage za svakog izvođača, zatim prilično veliki kafić s terasom, predvorja, te impresivno uređen BKC klub u samom podrumu gdje su svake večeri gotovo do ranih jutarnjih sati održavani after partyiji.
Balkan unplugged acoustic rock festival © horvi
Program je startao u mramornom predvorju BKC-a u petak (7.VI) popodne kao nulti dan svečanom ceremonijom otvorenja kakvu ovdje u Zagrebu imamo prilike viđavati u nekim posve drugačijim prilikama. Najkraće rečeno na specijalnim izložbama po galerijama ili još bolje, kao da se radilo o pobjedi neke stranke na izborima, a to već dovoljno govori koliko su organizatori bili revni pazeći na sve moguće detalje. Ovdje kod nas netko bi vas samo odalamio mokrom krpom po glavi i 'hajde dripče, zasviraj nam tamburu'... Pred brojnim novinarima, predstavnicima medija, sponzorima i inim uključenim u ovaj festival, prvo je svirao mladi Ivan Praljek izvevši kratki komad za klasičnu gitaru, a onda je festival svečano otvorio direktor festivala Semir Fejzić nakon kojeg su se s po nekoliko prigodnih riječi obratili pomoćnik ministra za kulturu i obrazovanje tuzlanskog kantona Zlatko Dukić, članovi žirija, te dvoje aktera ovog nultog dana - mlada umjetnica Andrea Tešanović i beogradski režiser Dušan Vasić.
radonica gitare © horvi
U istom prostoru tokom sva tri dana održan je i sajam muzičkih instrumenata i opreme, te su gosti i izvođači mogli isprobati ponuđeni asortiman, tako da nije manjkalo niti neobaveznih jam sessiona na gitarama i udaraljkama.
radionica bubnjeva © horvi
Odmah nakon svečanog otvorenja u susjednoj galeriji je otvorena izložba analogne fotografije Andreje Tešanović kojoj je prethodio nastup mladog mješovitog vokalnog zbora, te je u velikoj dvorani emitiran film "EKV - Kao da je bilo nekad" režisera Dušana Vesića. Svi ovi termini jako dobro su usklađeni tako da se publika nakon završetka filma preselila ili u kafić ili u fino opremljeni BKC klub gdje se pratio TV prenos nogometne utakmice Latvija - BiH. Kao što znate, Đeko i Sušićeva ekipa su samljeli Latvijce s 5 komada (u gostima!), dok sam ja tugovao nakon poraza Hrvatske protiv Škota (0:1) na Maksimiru. No, barem ića i pića nije manjkalo. Organizatori su se već prvog dana pokazali fantastičnim domaćinima apsolutno ne štedivši na komforu i izobilju. Ma, kad god dođem u preljepu Bosnu redovito se osjećam bolje nego kod kuće...
SUBOTA, 8.VI - prvi natjecateljski dan
Prije samog takmičarskog nasviravanja sa po pet izvođača svakog dana (od ukupno 50-tak prijavljenih od kojih je žiri izabrao njih 10 za finale), prvo su održane dvije zanimljive radionice. Već u podne je član žirija, profesor Predrag Stanković iz Tuzle održao interesantnu temu pod naslovom "Gdje se susreću klasična i rock gitara". Malo je poznato da su neki njegovi bivši učenici danas veoma eminentni i priznati svjetski gitaristi (malo 'progooglajte', iznenaditi će te se), a najnoviji as mu je upravo mladi Ivan Praljak koji je dan prije kraćim instrumentalom otvorio festival. Ovom prilikom je, između ostalog, pokazao tehniku tremola s paralelnom melodijom koju rijetko koji rock gitarist umije koristiti. A dečko jedva da ima nekih 12-13 godina...
Drugu radionicu u trajanju od puna 2 sata vodio je legendarni Dragoljub Đuričić, nekadašnji bubnjar Leb i Sol (te Kerber i još mnogih pratećih bendova velikih ex-Yu zvijezda). A ujedno je i on bio član stručnog žirija. Raspričao se Dragoljub, a može ga on divaniti nadugo i naširoko koliko god da ga ima, a ima ga, majke mi, za tri Charlie Wattsa... Ne samo da su u njegovim pričama uživali okupljeni klinci, već i stari konji poput mene. Imalo se šta za saznati o tome kako treba sjediti za bubnjevima, kako namjestiti elemente i rasporediti ih da bi se dobio željeni efekt, da ritam treba neprekidno pratiti puls bez obzira na tempo... sve do ishrane i kondicije koja je neophodan faktor u svemu tome. A i o još mnogo toga.
Sav ovaj sjajno dizajniran i osmišljen festivalski uvod ukazivao je na ogromnu organizacijsku kampanju s odličnom realizacijom nagovještavajući još bolju atmosferu koja je trebala uslijediti u zvaničnom programu. Međutim, kada su popodne oko 16 h startali prvi izvođači, pokazala su se dva bitna propusta. Prvi je bio vrlo slab odaziv publike. Šetajući Tuzlom nisam uočio niti jedan plakat za festival, ali se zato plakata Severine koja uskoro nastupa na obližnjem jezeru moglo vidjeti na svakih 5 koraka u enormnim količinama. A drugim, daleko manje važnim faktorom pokazao se prilično nefleksibilan tonski tehničar koji očito nikad nije radio s ovoliko izvođača odjednom pa je, valjda smatrao da je jedna razina frekvencije i odnos instrumenata jednak za sve. Neki od njih su to osjetili na svojoj koži i iskreno ih žalim budući da se koristila odlična konfiguracija binske opreme od čak 9 monitora od kojih vjerojatno niti polovina njih nije bila uključena. A mnogo puta se na one uobičajene povike samih glazbenika 'digni mi monitor', 'daj vokal u monitor', 'pojačaj gitaru', 'ne čujem bubnjeve' itd. moglo čuti i doživjeti niz tehničkih paradoksa. Umjesto da balansira zvuk muzičara koji mu se obratio, tehničar je popravljao, prtljao i pojačavao zvuk muzičara kome nije trebala nikakva korekcija. Drugog dana momci iz benda Sare Renar su mu skoro psovali sve po spisku na pozornici. Uglavnom, ovakvu šlampavost i nefleksibilnost tehničara rijetko kad imamo prilike vidjeti i čuti, te nije nikakvo čudo da su neki od izvođača vjerojatno već u samom startu ispali iz igre za veoma dobre i lijepe nagrade jer ih je osakatio stariji, a vjerojatno i nagluhi gospodin za miksetom. Znate da se bendovi često žale na loš razglas, međutim ovaj tuzlanski razglas je fantastičan, ali njegov operater je bio nadebelo ispod razine optimalnog... Tja.
Same propozicije takmičenja su bile posve jednostavne. Izvođači su dobili cirka maksimum 30 minuta bruto programa u kome su morali izvesti najviše 4 pjesme od čega su 2 trebale biti autorske bez obzira na jezik. Stručni žiri ih je ocjenjivao kao kompletne izvođače, te u pojedinačnim kategorijama za najbolje vokale, gitariste, basiste i bubnjare. Iz svega toga je sutradan proglašen pobjednik (glavna nagrada je snimanje video spota i pjesme u tuzlanskom studiju), te zasebni pobjednici u navedenim instrumentalističkim kategorijama.
Enivej, BUARF su najavila dva otkačena momka koristeći beat-box tehniku, no kasnije su sve najave odrađivali nonšalantno uobičajenim govorom katkad čitajući skriptu, a katkad direktno iz glave. Kako god, oni su se maksimalno dobro pripremili i odradili svoj dio posla besprijekorno profesionalno, elokventno, jasno i vrlo zabavno.
Garage In July © horvi
Čast da zvanični dio prvog BUARF-a otvore svojom svirkom pripao je osiječkom kvartetu GARAGE IN JULY. Dvije gitare, bubnjevi i bas s povremenom usnom harmonikom asocirali su na kombinaciju The Rolling Stones, The Stooges i Majki, dakako u akustičnim performansima, a prilično grčeviti i gnijevan vokal Bojana Đurđevića na prljavi garažni pristup. Prva pjesma bila im je "Frekvencija i titraj" najavljena za Nikolu Teslu izvedena u mid-tempu, a tu još vrijedi spomenuti i odranije poznatu "Od zemlje do bola" objavljenu na EP-iju "Live at 'Riba'" (Slušaj najglasnije, 2012), te "S one strane r'n'r-a" specijalno posvećenu Dr. Feelgood Johnsonu u brzom blueserskom maniru. Pokazali su solidnu svirku punu riffova i staccato tonova, dobre rokačine, te s obzirom da rapidno napreduju, vrlo brzo će isplivati na površinu kao potencijalno velika nada hrvatskog garažnog rocka.
Foundation © horvi
Drugi bend bili su FOUNDATION. E, sad ne znam točno odakle su jer je na flyerima pisalo Beograd, a na plakatu Vrbas, ali kako god, i oni su poput gotovo svih izvođača svoj originalni električni izraz pretvorili u akustični. I to je mnogima bio kamen spoticanja jer te njihove originalne kompozicije ne zvuče toliko jako i upečatljivo u akustičnim varijantama. Evo, ovaj peterac se umjesto bubnjeva poslužio cajunom (kutijom na kojoj sjedi bubnjar i lupa rukama), a pošto su inače reggae bend s očitim dubovima i elektronikom, vokalist je umjesto syntha koristio melodiku. To jest zvučalo simpatično, ali su zaradili i poneki negativniji poen jer je inače odličan basist svirao električnu bas gitaru. Inače, tempovi su im plesni, tekstovi na engleskom jeziku, dvije gitare u legatu se nepotrebno duplaju, a uz dvije autorske pjesme baš im i nije trebalo da izvode notorno poznate obrade "Exodus" Bob Marleya i "By the way" RHCP.
Ivana Picek © horvi
No, kad je na scenu izašla IVANA PICEK sa svoja dva prateća glazbenika, curi na ksilofonu i tarabuki, te momku na harmoniki i zvečkama, osjetilo se da festival dobiva svu prijeko potrebnu originalnost. Njene pjesme jesu akustične i u originalima, tako da je bila jedna od rijetkih čistih unplugged izvođača što se na koncu i debelo isplatilo. Minimalizam i jednostavnost izvedbe, te njen fantastičan vokal s minijaturnim, ali impresivnim tekstovima i isto tako minimalistička svirka akustične gitare s posve drugačijim tretmanima i tehnikalijama naišli su na ogromne simpatije ne samo žirija već i malobrojne publike. Idealno je izabrala 4 kompozicije s kojima je ganula ama baš ravno u srce, onako dirljivo, pomalo i morbidno mračno, te estetski fantastično oblikovano u profinjen art kome predstoji vjerojatno jako lijepa budućnost. "Ubila sam ga", "Sve što volim", "Previše je toga" i "Ptice i vjetar" su trajno ostale zapečačene u ovoj prekrasnoj dvorani koja je samo čekala na ove 4 pjesme. Nema se šta dodavati i preuveličavati, njen nastup i izvedba su bili uistinu fenomenalni odskočivši od svih kurentnih takmaca barem za 3-4 stepenice.
Drop Acid © horvi
Eh, a domaći tuzlanski kvintet DROP ACID su, žali Bože i zvuk i gluhog tehničara, imali nešto katastrofalno i istovremeno neshvatljivo. Premda su stilski komotni u klasičnom akustičnom grungeu s natruhama Pearl Jam i Nirvane (tekstovi na engleskom jeziku), baš se i nisu izgleda osobito uvježbali tako da im se svirka doslovce raspadala. Prosto je nevjerojatno da su gitaristi kasnili pola takta za bubnjarem. Ili nisu čuli jedan drugoga, ili im monitori nisu radili, no kako god, tih pola takta je dolazilo kao s nekim delay efektom, a kad je gitarist opalio solaže, to je majko mila, doslovce bio raspad sistema u kojeg se neknadno umješala i kakofonija. Zlo i naopako po bend. Ne znam zašto nisu stali i nešto pokušali izmjeniti. Nije mi jasno. Možebitno je i trema još dodatno učinila svoje.
Uncle Sam Decided © horvi
Posljednji takmičarski bend bio je sarajevski punk-hardcore trojac UNCLE SAM DECIDED koji se pretežito oslanja na školu kalifornijskog punka. Brzi su i žestoki, ćelavi frontmen i gitarist podsjeća na Mile Kekina, te je isporučio zavidan arsenal prilično revoltiranih i angažiranih tekstova na engleskom i domaćem jeziku s ponekim individualnim preokupacijama ("Oću da mijenjam sve"). Imaju i odličnog basistu na akustičnom basu, a posebno je interesantna preobrazba svih tih distrozija u akustiku. Gitarist je izgleda mnoge riffove pretvorio u suptilnu staccato svirku s dosta kombiniranih tehnika kojima je u spregi s basom nadodana prostorna melodičnost, a valja primijetiti i da su im aranžmani bogati i kompleksni. Jedino što im je ovdje manjkalo su višeglasja jer vokalist voli (ili mora) samom sebi biti nadogradnja. Svakako imaju potencijala i vrijedi pratiti njihov daljnji rad.
Nakon vijećanja žirija kad je već počeo padati sumrak proglašen je pobjednik prvog dana - IVANA PICEK, a nakon toga su izvlačene nagrade za posjetitelje koji su od kupljene ulaznice i dodatnog kupona mogli zaraditi uistinu bogatu nagradu - ljetovanje u Makarskoj. Ovu prvu večer kao specijalni gost oraspoložio je RAMBO AMADEUS sa svojim bendom Two Winettous. Tek na njegovom nastupu je dvorana bila popunjena, a znate ga kakav je. Zasigurno ga je svatko gledao u barem dva izdanja - lošem i fantastičnom, kako mu kada dođe... Ovaj puta je bio akustičan, dosta je jazz-irao na gitari, imao je pijanistu, bubnjara i akustični kontrabas koristeći i brojne samplove, te je bio prijatno umjeren i zabavan nasmijavavši do suza. Ono što bi se reklo, taman po mjeri, skuliran i ne previše težak za svariti. Okey nastup.
NEDJELJA, 9.VI - drugi natjecateljski dan
Da li je Rambo održao najavljenu radionicu "Savremena muzika - savremeno društvo" ne bih znao reći jer sam spavao i odmarao se do debelog popodneva budući da je večer prije bila ne toliko burna koliko za mene iscrpljujuća. Skoro sam zaspao od umora u BKC klubu, pa mi nije bilo druge nego da se dobro odmorim i pripremim za završni dan.
A budući da se kasnilo s tonskim probama, čitav program je startao s priličnim zakašnjenjem tako da je direktor festivala Semir Fejzić u posljednji trenutak odlučio svim izvođačima skratiti program na samo dvije pjesme. I sad, šta je - tu je. Pretpostavljam da izvođači nisu blagonaklono prihvatili ovu odluku jer su tik pred sam izlazak na scenu trebali potpuno pretumbati svoj repertoar i izaći s pjesmom za 'zagrijavanje' i drugom koja je završna. A to, vjerujte, nije nimalo lako...
Lorna Wing © horvi
Pa su tako, moji osobni favoriti, beogradski LORNA WING koji su na takmičenje poslali ubjedljivo najbolji materijal ostali prilično šuplji i nedorečeni. Koliko mi se čini oni od svih ovih finalista imaju najdulji staž (postoje od 2008), usvirani su i stilski najzreliji kombinirajući klasiku, kabaret, pop i americanu uz blage jazzy konotacije. Nešto otprilike poput nekadašnje zagrebačko-sisačke grupe Spina. Pjevačica im je odlična, ali ne shvaćam zašto se toliko nabila na mikrofon da se tekst pjesama uopće nije mogao skontati o čemu pjeva. Osjetilo se da su u pitanju emotivne i senzibilne teme na srpskom jeziku s elegično-baladičnim nabojem, no o čemu, ne bih vam znao reći. Kao čudnovati kontrast bas gitari koriste violončelo kojeg svira djevojka, a na mid-tempove ubacuju akustičnu gitaru, flautu (koja prilično falša) i piano kojeg tehničar (ne)shvatljivo nije ozvučio. Tko je bio u prvim redovima mogao je piano čuti direktno s pozornice, no već u 5-6 redu se nije čuo... Bend nije kriv, ali zbog svega toga su, nažalost, zvučali prilično mlitavo mada su pokazali veoma originalan pristup. Posebno je odskočio basist sa zanimljivim tehničkim karakteristikama, a da je bilo više koncentracije i ženski vokal se mogao nametnuti u kategoriji najboljeg vokala.
Sebastian Doe © horvi
Zagrebački SEBASTIAN DOE su bez ikakve sumnje imali najbolji scenski nastup. Na samom početku svirke jedna djevojka je prošetala po malobrojnom auditoriju i svima podijelila zvečke - plastične bočice jogurta djelomično ispunjene rižom s autogramima članova benda (ima ih petoro), tako da su svi u publici drmusali simpatičan humpa-cumpa ritam. Na njihovu veselu glazbu oivičenu klarinetom, akustičnom i bas gitarom, plesnim ritmovima i vrlo interesantno, prima tamburicom, nafilano je folk-ska tempova koji su jako dobro prihvaćeni, no kratkoća nastupa učinila je svoje.
Skoro pa siva © horvi
Treći bend bili su još jedni domaćini - tuzlanski grungeri SKORO PA SIVA koji su uz standardnu postavu (dvije ak. gitare) i cajun imali i ukulele. Izveli su i jednu lokalpatriotsku pjesmu o klubu gdje su visjeli koji se zatvorio, pokazali su solidan kompleksniji aranžman, a njihov frontmen i gitarist se istaknuo vrlo nadahnutom sviračkom tehnikom.
Organizam © horvi
Četverac ORGANIZAM iz Beograda s odličnim bubnjarem koji je radio mnogo međuritmova predvođen je gitaristom s majicom Petrol (ali ne nekadašnjeg benda). Uz električnu bas gitaru i tarabuku pripremili su vrlo originalan kolaž alternativnog rocka, ali kako su te 2 pjesme uistinu premalo da bi se mogao steći neki relevantniji dojam o bendu, trebalo bi ga pronaći na netu i detaljnije analizirati budući da su stilski veoma zanimljivi.
Sara Renar © horvi
I naposljetku, na kraju je nastupila SARA RENAR s dvije emotivne, ali i vrlo drske pjesme kojima je prethodila gotovo svađa gitariste Jure Geca s onim tamo tehničarem. Uh, pale su i neke teške riječi... Nema veze, sve je to r'n'r, a ova tročlana ekipa otprašila je suptilan blueserski štim s dva odlična gitarista koji se kontaju u tančine. Jura je jedini na festivalu odsvirao slide efekte, a Luka Geček komotno zapaljive međuigre i legata. A kad im se pridružila Sara svojim senzibilnim vokalom i simpatičnim šeširićem, te izrondala prilično revoltirane tekstove, žiriju je zadala velike muke jer su svi već pomislili da će konačnim pobjednikom olako biti proglašena Ivana Picek.
Naravno, za pobjednika ovog drugog dana ubjedljivo je proglašena Sara što je i gromoglasnim aplauzom popratila i publika, te se prišlo finalnom raspucavanju. Jednu pjesmu je izvela Ivana Picek, a nakon nje Sara koja je iz arsenala izvadila ponajbolju skladbu. Međutim, kako su oni dojmovi o Ivaninom sjajnom nastupu dan ranije bili toliko snažni, ipak je odlučeno da ona uzme prvu nagradu kao generalna pobjednica, dok je Sara za svoje drugo mjesto zahvaljujući odluci direktora festivala također nagrađena snimanjem video-spota. Istovremeno, obje umjetnice su i proglašene najboljim vokalima, a konkurencija između nje dvije je uistinu bila tijesna i do posljednjeg trenutka neizvjesna. Evo i konačnih rezultata...
Pobjednik BUARF-a: IVANA PICEK
Najbolji vokali - IVANA PICEK i SARA RENAR
Najbolji gitaristi - SKORO PA SIVA i JURA GEC (Sara Renar Band)
Najbolji basisti - FOUNDATION i LORNA WING
Najbolji bubnjari - ORGANIZAM i UNCLE SAM DECIDED
Svaki od proglašenih pobjednika dobio je od sponzora nagrade u svome fahu - gitaristi gitare i pedale, vokalistice mikrofone, basisti bas gitare i efekte, a bubnjari udaraljke (konge i tarabuku ako se ne varam).
direktor Semir Fezjic © horvi
Festival je zvanično zatvorio direktor Semir Fejzić, a čast da nastupe kao headlineri izvan konkurencije pripala je šesteročlanom beogradskom bendu STRAY DOGG koji su svojim slow-down tempovima u okružju americane križane s post-rockom održali fantastičan koncert pred solidno popunjenim auditorijem. Njihova glazba je prilično tužna, a frontmen je ubjedljivo najzagonetnija osoba koja se mogla naći na ovom festivalu. Vrlo sjetan, na momente i kompulzivno-posesivan kao da ga se uopće ne tiče reakcija publike, zatvoren u neki izolirani svijet, priuštio je sat i kusur vremena nezaboravne patetike i turobnosti kakvu umiju ispoljiti najveći bendovi žanra. Uistinu impresivno.
Stray Dogg © horvi
Za kraj sve pohvale organizatorima, a posebno 'matici za sve' Damiru Piriću (iz benda Bad Seasons, usput, pripremaju novi album) koji je bio toliko aktivan, brižljiv i revan da nikome uistinu ništa manjkalo nije. I što je posebno interesantno, bio je gotovo neprimjetljiv, a stalno tamo gdje je i trebao biti.
Vidimo se i sljedeće godine!
horvi // 14/06/2013