U jednoj pauzi između dvije pjesme, Barzin je ispričao kako voli prošetati ulicama gradova u kojima sviraju nastojeći otkriti "lice grada", no nažalost to nije stigao učiniti u Zagrebu. A lice ovog grada u subotu uvečer bilo je orošeno laganom kišom, te odisalo nježnošću i spokojem mirne proljetne noći. Vjerujem da bi se Barzinu takvo lice svidjelo, jer takav je bio i njegov nastup te večeri. Pjesme koje je izvodio s bendom savršeno su legle u tu kišnu zagrebačku večer i ugodno popunjeno kino Grič, koje je disalo u smirujućem i orošenom ritmu Barzinovih melankoličnih pjesama o neuzvraćenim ljubavima, neispunjavajućim odnosima, otuđenju i usamljenosti urbanih sredina.
A nisam bio siguran i premišljao sam se želim li otići na četvrti sjedeći koncert u zadnjih tjedan dana, k tome još jedan s uspavljujućim predznakom melankolije. Pogotovo nakon neugodnog iskustva s Rufusom Wainwrightom u srijedu, trebalo mi je ipak nešto žešće da ispere neugodan okus izvođača koji je precijenio kvalitetu vlastitog repertoara i mislio da može iznijeti cijeli dvosatni koncert sam - što je završilo kao otužna parada ega s pokojim bljeskom autorske osobnosti i nadarenosti. Nažalost ne više od bljeska. A nisam ni znao što očekivati osim melankolije i sjetne atmosfere od Barzina Hosseinia, kanadskog kantautora, koji njeguje nasljeđe Leonarda Cohena, Joni Mitchell i ostalih kanadskih autorskih prvoboraca. Poznati su mi bili samo njegovi folky sunarodnjaci, suradnici i srodnici po melankoliji Great Lake Swimmers, koji su mu pomagali u produkciji dosadašnjih albuma, te povremeno činili prateći bend (što na ovoj turneji ipak nisu). Ono što me ipak povuklo da odem na koncert melankoličnog Barzina je nekoliko stvarno jakih pjesama koje sam zadnjih dana vrtio s njegovog novog albuma "To live alone in that long summer" i reputacija, odnosno organizacija, Žednog Uha koja je od pomalo uspavljujućeg nastupa Bohren & der Club of Gore napravila "must-see event" - event koji je tu reputaciju opravdao izvrsnom atmosferom i rijetko viđenom prikladnom preobrazbom Pogona Jedinstvo u savršenu dvoranu za takav tip koncerta. A u kinu Grič, žednouha ekipa našla je i dostojnu zamjenu za neprežaljeni Teatar &TD kao mjesto za uživanje i upijanje muzike sjedeći u mraku dvorane. S još boljim zvukom, kao dodatan bonus. Od uvodne stvari, ujedno i prve s novog albuma, "All the while" bio sam preplavljen lijenim, sanjivim melodijama i introspektivnim stihovima. Zadivljujuća je bila tišina i pozornost kojom su svi u mračnoj dvorani i mutnoj svjetlosti slabo osvjetljenog stejdža, pratili sanjivi Barzinov glas i snovitu atmosferu koju su zajedno s njim stvarali članovi pratećeg benda (inače svi vrsni kanadski muzičari, s vlastitim solo ili bendovskim karijerama): lagani ritam i šuškanje metlica po koži snare-a bubnjara Marshala Bureaua, nježni udarci po tipkama vibrafona Amy Manusov (koja je i povremeno pjevala drugi glas) i tugaljiva pedal steel gitara Burke Carolla. Očekivao sam i kontrabas, ali basist Jesse Turner se za potrebe turneje ipak odlučio za bas gitaru, koja je praktičnija za putovanja. Upravo taj učinak snovitosti, nježnosti i lakoća koju je Barzinova melodična glazba proizvodila, učinio je da utonemo u fino podstavljenje stolice kina i otplovimo nekim svojim mislima. Opčinjenost je bila tolika da bi pljesak krenuo tek kad bi utihnuo posljednji ton iz smjera stejdža. Barzinove stvari očito su ulazile direktno u našu podsvijest držeći nas u svojevrsnom transu za njihova trajanja. Ili sam to ja samo tako protumačio posvemašnju tišinu i mir? Svaka pjesma kao da je nosila neku poznatu misao, no možda su samo melodije te koje se čine poznatima, jer savršeno naliježu na melankolično raspoloženje i refleksivnu atmosferu kojoj smo svi podlegli. Cijela dvorana smanjila je otkucaje srca na kratke valove i ritam bluesa (kako je to nedavno preminuli Jason Molina ispjevao u Cross the road, Molina - pjesmi čiju su obradu tu večer izveli Barzin i društvo), a koji bi pak živnuli u trenucima odobravanja i pljeskanja između stvari. Malo je reći da je bend bio ugodno iznenađen takvim prijemom, a dva bisa na kraju činila su se iskreno iznuđenima, a ne planiranim. No, ja sam već požurio s bisom, a zapravo je nakon uvodne i poslije nje valcerske "Without your light", uslijedilo par starijih pjesama pogonjenih pedal steel-om, koji je posebno došao do izražaja u "Nobody told me", te "Past all concerns". Potonja mi je pak u misli prizvala Mazzy Star, s izvrsnim dvoglasjem Barzina i Amy na refrenu, iako je sama stvar ritmom i strukturom vrlo plagijatorski slična pjesmi "Song for a blue guitar" Red House Paintersa. (Možda su ipak u pravu oni koji pak tu pronalaze sličnosti između RHP i Mazzy Star?) Iako je glavni autor svih pjesama i kantautor po izričaju, Barzin je svjestan monotonosti koju bi njegove skladbe mogle imati bez pratnje benda (jer neke doista nalikuju jedna drugoj), pa sklada i svira s bendom, što se pokazalo kao puni pogodak. Uz ovako dobro usviran bend moglo je doći i do povremenih, makar rijetkih, crescendovskih proplamsaja atmosfere. To je posebno bilo uočljivo na posljednjoj izvedenoj "Fake it 'til you make it" i već spomenutoj obradi prijeteće "Cross the road, Molina" Jasona Moline, odnosno Songs:Ohia, za kojih sam ipak poželio da koncert nije sjedeći. Ovaj potez s Molinom izazvao je i oduševljene povike u dvorani, a Barzin je s zadovoljstvom komentirao velik broj poklonika Moline u publici. Odmah sam se sjetio i nedavnog tributea u Močvari, te pomislio kako bi ovo bio zgodan dodatak tom eventu.

Posljednja stvar regularnog dijela koncerta bila je jazzy "In the dark you can love this place", a čiji je zadnji ton savršeno ostao visjeti u mraku. Baš za voljeti biti tamo u mraku, upijati atmosferu i osjetiti svu ljepotu glazbenog izričaja u činjenici što i pjesme o otuđenju doprinesu zbližavanju. Zbližavanju Barzina i nas, njegove publike. Bar toliko da ne shvatim doslovno stihove "Strangers come,strangers go away/And you still feel the same..." Ili ipak može malo drugačije. U set listi izostala je "In the morning", jedna od meni dvije najdraže Barznove stvari, ali ona je ionako za neku jutarnju melankoliju. Jutro nakon savršenog koncerta i melankolija? WTF?

bir // 08/04/2014

> vidi sve fotke // see all photos