Ah, nostalgija, taj sentiment koji tako licemjerno zamjeramo drugima, ali smo zato malo manje strogi kada smo sami u pitanju. Uvijek mrzim kada drugi pričaju kako je prije bilo bolje te kako sada ništa ne valja. Prije je bilo bolje zato što smo bili mlađi, agilniji, tolerantniji, izdržljiviji, puni blaženog neznanja, a ne zato što je stvarno bilo bolje. U svakom razdoblju ima jednako dobrih stvari kao i smeća, samo je razlika u tome što ispliva na površinu. Uvijek sam pokušao ne gledati na prošlost na taj način, već racionalno, ali to jednostavno nije u ljudskoj prirodi. Tako sam i Hladno Pivo prestao pratiti nakon koncerta 2005.g. (ili tu negdje) u velikoj dvorani Doma sportova, ne zato što bi kao nadureni hipster smatrao da se bend 'prodao' zato što je uspio postići komercijalni uspjeh, već zato što sam znao da će se od tada morati početi raditi prvi kompromisi, kao što je uvijek slučaj sa masivnom publikom. I hvala bogu što jesam, ne zato što ono što je uslijedilo poslije nije valjalo, već zato što je to bila neka druga publika, neki drugi klinci, a i prešao sam na neke druge stvari. Prvi val nostalgije me oprao na koncertu Pipsa u studenom kada sam shvatio da nenamjerno znam sve tekstove na pamet kao i svi ostali tamo. Ništa drugo nisam ni očekivao na ovom koncertu Hladnog Piva. Vjerojatno su nakon svih mogućih otvorenih i zatvorenih prostora koje su napunili na turnejama kao i kritika zbog jutuizacije zvuka i sveopćeg uozbiljenja, odlučili nešto vratiti punk zajednici. Ipak nema većeg gušta nego nakon svih Planeta, Fotografa i Ezoterija otpjevati Rigoleto. Slušajući pjesme sa prva tri albuma ovako sa vremenskim odmakom od dvadeset godina, zabrinjavajuće je kako se ništa nije promijenilo. Ono što je nekad bilo karikiranje stvarnosti, danas je nažalost surova realnost. Pjesme poput Šank, Zakaj se tak oblačiš, Usamljeni u gomili, Nema više, Moralne dileme vozača BMW i ostale da sad ne nabrajam, koje su vrijeme nastajanja zvučale kao poluizmišljene, polulovačke priče koje su se pričale na šanku lokalne birtije pred zoru, sad se nažalost susreću na svakom koraku. Otpjevali su i To nije mjesto za nas i Kad sunce opet zađe jednog drugog punk benda za kojeg nisu htjeli reći kako se zove pa neću ni ja. Zvuk je bio onako predivno prljav i neispoliran, gitara se ponekad nije ni čula, bas i bubanj su mljeli sve pred sobom. Mile, Zoki, Suba i Šomi su cvali od sreće, pogotovo Mile koji tokom cijelog nastupa nije mogao sakriti oduševljenje, stejdždajvao je preko nekoliko puta, pričao pričice o malverzacijama u Croatii Records, zaboravljao tekstove, reklo bi se autentični punk doživaljaj bez pretjerivanja. Sva tri koncerta su rasprodana za sedam minuta ili tako nešto tako da bilo puno i moram priznati opasno ako niste bili pripremljeni. Znate onu scenu u Od sumraka do zore kada u striptiz klubu nastane sveopći kaos i počinju letjeti ekstremiteti, a u pozadini svira Tito & Tarantula? E pa tako je bilo. Uglavnom, očekivano uspješan povratak u devedesete. Dečki iz Hladnog Piva su još dovoljno mladi da uspiju otpjevati ove nerijetko infantilne stihove uz ovakvu primitivnu i jednostavnu muziku, a da ne ispadne kao samoparodija. Sad još samo ostaje nada da će kao Green Day objaviti tri čistokrvna punk albuma pa nećemo morati dočekati dan kada će se početi sramotiti.

tomislav // 08/03/2014

> vidi sve fotke // see all photos