Nedjelja je baš neki kilavi dan, pogotovo ako ste se za vikend propisno zabavili. Onda bi samo ležali doma ili eventualno otišli u kino. Koncert baš i nije najsretnija opcija. Pogotovo koncert poludjelih Engleza u zadimljenom Spunku. Ali kako nisam bila u mogućnosti u petak pohoditi Garage Explosion u Mariboru onda sam morala otići pogledati bar Gods Chosen Dealers koji su tamo svirali. Nije me baš nešto pretjerano oduševio opis da zvuče kao engleska verzija skandinavskog rocka, jer mi je skandinavskog rocka već pun nos. Na svu sreću nisu tako zvučali.

Prvo su svirali zagrepčani Sonny Cute koji bi kao trebali biti nekakvi post rockeri. Nisam primjetila taj post rock dio, osim ako se svi bendovi koji nemaju vokal, a imaju bas, gitaru i bubanj, smatraju post rockom. Ne bi baš bilo fer da ih nešto previše komentiram, osim da su si mogli uzeti malo originalnije (ili bar duhovitije) ime, jer sam njihov nastup slušala izvana. Bila je lijepa topla večer, nas je bilo puno, a muzika nas nije baš opčinila, pa smo se ostali vani luftati. Ono što sam čula kroz otvorena vrata nije bilo loše, a nije bio ni post rock. Na trenutke mi se prilično sviđalo, a onda bi me totalno udavili.

Cijelo vrijeme dok smo tako vani ćaskali okolo se motao neki istetovirani žgoljavi tip masne kose, u kratkim hlačicama, majicom Ramones (odrezanih rukava) i drvenim reketom za tenis (a mislim da je imao i znojnik na glavi). I naravno izgledao je prilično pijano i ludo dok je lamatao tim reketom naokolo i informirao nas da će sad svirati Gods Chosen Dealers. Ispostavilo se da je to roadie dotičnih Engleza, a ako im roadie tako izgleda, koncert ne može biti loš.

Nakon pola sata svirke Sonny Cute spazila sam, pretpostavih, pjevača Dealersa kako se vani razgibava. I to se toliko razgibavao da sam se malo zabrinula oko scenskog mu nastupa. Kad su se Gods Chosen Dealers konačno popeli na pozornicu veselo ih je najavio njihov pijani istetovirani roadie, i koncert je mogao početi.

Da se ispravim, na pozornici su bili samo bubnjar i basist, kojeg bih prije smjestila u Motorhead po izgledu, jer ovdje je izgledao totalno začudno, a i po godinama se činilo kao da im može biti tata. Ostatak benda, dva gitarista i pjevač, su bili ispred stejdža gdje su radili krš i lom, padali po podu i publici, penjali se i rušili stolove i stolice, popikavali se preko kablova, a pjevaču se stalno ištekavao mikrofon. To je dovelo do toga da je publika počinjala tek negdje oko polovice Spunka jer se ne nitko normalan nije htio naći na putu pjevaču ili kakvoj gitari, pogotovo kad smo vidjeli kako otpadaju komadi stolice koja se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, i bila pokošena.

A pjevač je, ono kak se veli, sitan ali dinamitan. Namazao si je crnu traku preko očiju (nešto kao Michale Stipe iz R.E.M. s onim svojim plavim premazima) i skakao i derao se bez znakova posustajanja. Sad mi je bilo jasno ono njegovo razgibavanje. Pred kraj koncerta im se pridružio i roadie koji je odsvirao jednu vrhunsku solažu na reketu.

Kontakt s publikom (čak i fizički) je bio sasvim na visini, osim što je publika bila malo kilava. Da je bio petak vjerojatno bi bio totalni dernek. Između brzih i kratkih garage rock'n'roll punk ružiona pjevač nas je obavijesti da jako voli Spunk, da smo divni i da CD-e i ostale stvari možemo nabaviti kod kolege otraga, tj. pijanog tenisača. Ne bih ja njemu finacije povjerila.

Sve u svemu, kad je koncert završio bila sam jako sretna što sam ipak došla. Luđački mi je zujalo u ušima i bilo mi je još deset puta više žao što nisam bila dva dana ranije u Mariboru.

Moram još samo spomenuti da je jedan gitarist izgledao kako dugokosa r'n'r verzija jednog od blizanaca Weasley u filmskoj verziji Harryja Pottera. A pjevač je malo vukao na punk verziju Toma Criusea.

ana // 29/03/2006