Već po drugi puta u posljednja tri mjeseca, Tamara je ponovno počastila Zagreb svojim iznimnim gostovanjem koji je bio zamišljen kao promocija njenog posljednjeg albuma. Klub Aquarius se ovaj puta pokazao kao odličan zvučno - scenski poligon, no vrlo loš što se tiče samih atmosferskih uvijeta. Naime, temperatura u koncertnom (natkrivenom) prostoru je bila odviše hladna (približno 10-12 stupnjeva) i unatoč vrlo dobroj posjeti nije se stvorila zadovoljavajuća toplina tako da je u nekoliko navrata bilo vidljivo da članovi njenog pratećeg sastava cvokoću od hladnoće. Tamara i Transhitria Ensemble na sceni kluba pojavili su se u 22,20 h u postavi sa kontrabasom (mr. Žiga), akustičnom gitarom (Uroš Rakovec), bubnjevima (Krunoslav Levačić) i harmonikom koju je svirao jedan gospodin, gost iz Italije kojem nisam uspio saznati ime. Tamara je ovaj puta bila prilično tiha u svojim najavama, no kao i uvijek, spremna na maksimalnu otkačenost i lucidni performance kojeg je najavila kao "tužbalica žene u srednjim godinama u potrazi za sexom, drugsom i r'n'r-om". Počela je vrlo lagano i romantično sa temom "Anđele moj" ispjevanom na istrijanskom sa podebljanim zvucima harmonike i lepršavim ugođajem mediteranskog jazz - ethno profila, a potom nastavila nizati cijeli koloplet bržih i laganijih glazbenih tempova kroz pjesme koje govore uglavnom o lokalnim temama iz Tamarinog zavičaja. Tako je primjerice "Muto" skladba posvećena gluhom 87-godišnjaku koji živi u staračkom domu, "Biscotti rodolada" o štrudli savijači (ispjevano na talijanskom), "Gajnovići" je tema o malim selima po Istri koja imaju svega nekoliko stanovnika, dok je "Kad te nima tu" tipična ljubavna balada. Tamara je vrstan vokalni improvizator koji uz svoj uobičajeni tekst snagom svoje kreativne intuicije na licu mjesta stvara posve nove glazbene fragmente na već zadane teme, a njen sastav je neprekidno prati u svakoj njenoj dosjetki. Često improvizira razne zvukove iz prirode, koristi se metaforama, povremeno zasvira saxonet (mali drveni duhači instrument nalik na klarinet), pleše, pravi razne pokrete, grimase i svojim zabavljačkim temperamentom neprekidno podiže hladnu atmosferu u klubu zahvaljujući svojom neizmjerno toplom i posve pristupačnom scensko vokalnom izvedbom. Transhitria Ensemble je također u sjajnom izdanju - od uobičajenih jazz improvizacija odlaze povremeno u obogaćivanje zvuka sa etno i folk elementima koje prepliću sa brojnim varijacijama različitih tehnika tako da se uz mix svega i svačega na momente osjeti i onaj sjajan, nepatvoreni istraživački i eksperimentalni umjetnički poriv ka usavršavnju vlastitih kreativnih sposobnosti svakog glazbenika ponaosob. Negdje oko sredine koncerta, tempo se nakratko prekida sa laganijim i meditativnijim glazbenim sferama, da bi atmosferu podigla hit skladba "Daleko je..." iz soundtracka nedavno premjerno prikazanog filma "Što je muškarac bez brkova". Početak skladbe odsviran je na kontrabasu uz pomoć gudala koje je proizvelo opako rezak, moćan i oštar zvuk, nakon čega se uključuje melodija mandoline uz zarazno plesni ritam i odlične vratolomne improvizacije. Naredna kompozicija (čini mi se da se zove "Zimmer frei") odsvirana je u tempu koračnice kojeg prati minimalistička potpora ritam sekcije i harmonike, da bi se sve pretvorilo u ritam tanga kojeg skandiranjem prati oduševljena publika, dok završnica same skladbe okončava odličnim dance-pop-funky ritmom uz pratnju Tamarinog vokala na istrijanskom, engleskom i talijanskom jeziku gdje si dozvoljava neizmjerne slobode da improvizira sve što joj u tom trenutku padne na pamet. Samo finale skladbe, kao dodatni dio, pripao je ariji "O sole mio", dok je posljednja skladba predviđenog dijela koncerta ostala rezervirana za jednu laganu temu koju je Tamara otpjevala zatvorenih očiju. Instrument po instrument se isključuju iz glazbene pratnje, tako da je Tamara na koncu ostala sama na pozornici uz glasne ovacije prisutne publike. Vjerojatno je zbog prevelike i ne ugodne hladnoće htjela odustati od predviđenog bisa, no publika joj to nije dozvolila, te se cijeli sastav ponovno vraća na stage i prema zahtjevu gledatelja izvode zvrkastu i lucidnu temu (ne znam naslov) za koju je sama Tamara izjavila da joj treba vremena da se prisjeti teksta. Stajala je pozornici, mahala glavom i u sebi mrmljala tekst pokušavajući se prisjetiti stadija i načina kreativne izvedbe dok joj je sastav davao tempo i melodiju kojom je ubrzo pronašla prijeko potrebnu lirsku fabulu. Radi se o temi koja ironičnim i šaljivim tonom govori o svakodnevnoj sceni u kuhinji između bračnih partnera pored praznog frižidera u kojem se nalaze samo dva jaja. Kompozicija počinje plesnim hip-hop taktovima, pretvara se u osebujan ethno-jazz, da bi bila okončana velikim i bučnim plesnim finalom u kojem vodeću ulogu igraju bubnjevi i udaraljke. Gospodin na harmonici kao performance vrti lancem i veže Tamari ruke, te je odvodi sa stagea, no ona i dalje pjeva negdje iza pozornice, te se u trijumfalnom finalu ponovno vraća. Da je bila barem za 5-6-7 stupnjeva toplija temperatura, Tamara i Transhitria Ensemble bi vjerojatno još izveli poneki naslov, no svima je bilo sasvim jasno da je ovako hladna klima u Aquariusu suviše loš atmosferski saveznik za nastavak koncerta koji je trajao gotovo puna dva sata. I unatoč ovom nepredvidivom faktoru hladnoće, Tamara je izvela svoj sjajan performance, a prateći sastav se predstavio u odličnom koncertnom izdanju koji je po mojem skromnom sudu bio puno bolji i upečatljiviji od onog održanog koncem prošle godine u Tvornici kada su promovirali soundtrack za spomenuti hit film "Što je muškarac bez brkova".

horvi // 19/03/2006