Kad sam tog četvrtka oko 21:40 stupio u već poprilično pun KSET dočekala me je zvučna kulisa ambijentalne mikrofonije za koju sam kasnije ustanovio da dolazi od izvjesnog tipa na bini, i od njegove kombinacije Gibson Les Paula i impozantne kolekcije raznih pedala za efekte. Sorry, Dirk Series, što sam tvoju apstraktnu mikrofoniju odbacio kao suhu dosadu i gubio vrijeme pijući pivu i pušeći ispred KSETa, zato jer naknadno slušajući, uviđam da je to uhu intriganta zvučna kulisa, koja je bila neloša uvertira za Mono, samo da je bilo koncentracije i mirne sabranosti. Zapravo,trebalo bi se pretvoriti u ogromno,nepomično, precizno uho koje odjednom razabire sve zvučne frekvencije i načine njihovog isprepletanja i istodobno, ali razdvojeno razmatra sve sugestije koje ta glazba izaziva te uspoređuje to sa svom drugom glazbom ikad poslušanom, kristalizirajući sveukupni doživljalj u čisti muzički moment. Iz očitih razloga, to se nikad ne uspije. Treba se i zabaviti na koncertu. Mono je zabavan bend prvih par pjesama. Zatim repetitivna shema njihovih kompozicija odvede u monotoniju. Zadnja dva albuma (na kojima su bazirali koncert) Hymn to the Immortal Wind i For My Parents odišu uzvišenim patosom i elegičnim ugođajem prikladnim za npr. vikinške pogrebe na moru, posljednji ispraćaj kućnog ljubimca, vožnju biciklom po nasipu u 5 ujutro, zurenje u oblake i sl. Skoro pa klasične progresije na jednoj gitari, ponekad i na klavijaturama, s tremoliranim melodiranjem na drugoj gitari, s dosta reverba i delaya, postepeni dinamički rast koji krešendira po sredini pjesme, ponekad i s dobrodošlim upadom gonga, i očekivani dekrešendo u ostatak pjesme. I tako iz pjesme u pjesmu, valovito, ujednačenih amplituda, plovidba. Mono su odlično usviran bend, vrhunske dinamike, ali manjak raznolikosti im je poprilična mana. Možda je problem bio u žamorom i ljudima prekrcatom KSETU, neko mirnije,prozračnije mjesto s mogućnošću sjedenja bi bilo prikladnije za slušanje ovakvog tipa post-rock neo-klasike, da se može razaznati sve suptilne nijanse jedne te iste kompozicije koje MONO varira kroz koncert. S druge strane, uvijek se može ići u Lisinski ili tako nešto, ali to nije to.

i.r. // 14/02/2013

> vidi sve fotke // see all photos