Već dugo mi se nije dogodilo da kupujem kartu za koncert koji će se održati u listopadu tamo negdje u travnju. Čak mislim da mi se to nikad nije dogodilo. Do ovog travnja, kada sam bez razmišljanja nakon najave europskog dijela turneje DEAD CAN DANCE otišao u Dallas shop i kupio karte.

DEAD CAN DANCE, prije sedam godina bili su na posljednjoj, prilično šturoj (po pričanjima drugih) turneji. Zašto mi nismo bili tamo, pitajte Enu. Ne zna ni ona, ali je ona razlog. DEAD CAN DANCE posljednji studijski album objavili su 1996. Nakon toga Brendan Perry i Lisa Gerrard posvetili su se svojim solo karijerama. Lisa je svoj predivan vokal "dala" mnogim naslovnim temama filmova ili sudjelovala u stvaranjima cijeli soundtrackova. Perry je radio solo albume, a pri promociji jednog uspjeli smo ga i vidjeti u zagrebačkoj Močvari.

Gledajući ga tada pred ugodno popunjenim auditorijem Močvare i sada pred 4-5 tisuća ljudi u budimpeštanskoj Areni, čini se kao da se sve promijenilo ili kao da je sve ostalo isto. Kako god želite. Prije početka turneje objavljen je i novi album "Anastasis", koji je dobro prihvaćen i od publike i od kritike, i predstava je mogla početi. Kako je turneja odmicala, prema set listama moglo se vidjeti da svake večeri imaju pomno isplaniran plan od kojeg dosad još ni jednom nisu odstupili, pa nije bilo razloga da u Budimpešti to učine.

Set lista sastoji se od svih osam pjesama s novog albuma, sedam pjesama sa starih albuma, tri tradicionalne obrade, te jedne klasične obrade već poznate svima. Devetnaest pjesama uz tri bisa garantirali su nam barem dva sata odlične svirke.

Tako je i bilo. Uz najavljeni početak u 20h, negdje oko 19:30 jedan od članova pratećeg benda doveo si je frendića na stejdž pa su oni zabavljali publiku koja je polako navirala i popunjavala stolice u Areni. Bilo je zanimljivo gledati kako se sve te stolice popunjavaju, te se u roku od pola sata, bez ikakve gužve dvorana napunila skoro do kraja. Ova dvojica su u međuvremenu radili experimente s našom strpljivošću lupajući po tamburinu ili čkčkajući uz drombulje. Izdržali smo to sjedećki i pričekali još par minuta do nastupa DCD-a.

Nešto malo prije pol21 šesteročlana postava na čelu s simpatičnim Brendanom i uzvišenom "redovnicom" (imala je nešto kao redovničku haljinu) Lisom započela je dvosatno putovanje kroz cijeli svijet, pa i okolicu. Osim njih dvoje koji su držali glavne vokale, ponekad zasvirali gitaru, mandolinu ili djembe (Brendon) te cimbale i još neke džodže (Lisa), prateće vokale i klavijature i sintove odsvirali su jedno muško i jedno žensko, te iza svih njih onaj otprije koji je mlatio po čemu je stigao i bubnjar bez kojeg ovaj koncert ne bi mogao proći. Na početku su krenuli po principu jednu ti (Lisa) jednu ja (Brednan), pa je tako spomenuti otvorio sa Children of the Sun s novog albuma. Nije trebalo nikakvog novog štimanja, slaganja zvuka… Od prvih taktova do zadnjih sve je zvučalo savršeno. Presavršeno čak, tako da se čovjek u nekom trenutku mora zapitati da li oni to stvarno sviraju i pjevaju ili je sve to samo Milli Vanilli. I tako sve do kraja koncerta. Ni jednom glas ne zadrhti, a znate šta sve Lisa mora otpjevati. Nijednom se ne iskoči iz ritma, a znate kakve nam sve ritmove pripreme DCD. Jednostavno ništa od navedenog. Samo perfektan zvuk perfektnog benda.

Na Rakim smo se prisjetili odličnog i zanimljivog bubnjara sa "Toward the Within" DVD-a i Brendana s kosom, Savean nas je odvela 12-13 godina unatrag, na Host of Seraphim smo imali pred sobom onu bijedu iz spota, a među te svoje stare i nove pjesme ubacili su jednu tursku (Ime Prezakias), arapsku (Lamma Bada), "gladijatorsku" (Now We Are Free) i irsku (Rising of the Moon). Naravno, ni ovaj koncert nije prošao bez Buckleyeve Song to the Siren, za koju svaka čast Brendonu na izvedbi, al Elizabeth Fraser je nedostižna u svojoj izvedbi.

Vrhunac koncerta, kako je i bilo za očekivati, odradile su Return of the She-King, pjesma toliko nabijena irskim ponosom da bi se lako mogla ugurati u muziku za film "In the Name of the Father" da je tada postojala i opet irska, al tradicionalna, Rising of the Moon, balada koja je obilježila irsku pobunu 1798 protiv britanaca.



Na kraju, iako se sportska arena, nije baš činila kao najsretniji izbor za ovakav koncert, pokazalo se da je akustika u ovoj dvorani izvrsna, mnogo bolja nego u našim sličnim dvoranama, a to je dalo koncertu posebnu snagu, koja je uz našu emotivnu, rezultirala jednim od najboljih koncerata, barem ove godine, ako ne i ikad...

lana &

pedja // 22/10/2012