Ostali ste u nedjelju navečer kod kuće? Može vam biti krivo - propustili ste prvorazrednu (iako prekratku) zabavu za male pare.

Na opskurni njujorški sastav The World/Inferno Friendship Society dobri ljudi dobra ukusa skrenuli su mi pažnju prije koje dvije godine. Otad sam preslušao sve njihove studijske materijale do kojih sam uspio doći i željno iščekivao priliku da ih vidim i čujem uživo.

Osim redom izvrsnih preporuka onih koji su bili na koncertu u Močvari prije nekoliko godina, očekivanja su mi podigli kabaretska atmosfera i intrigantni tekstovi.

Albumi koje sam preslušao u pravilu su bili prilično dobri, a najbolji dojam ostavio je "Addicted to Bad Ideas", konceptualni uradak iz 2007. godine, posvećen životu i djelu glumca Petera Lorrea.

Pričalo se kako bi se u Zagrebu mogli pojaviti tijekom ljeta prošle godine. No, nastup se, eto, dogodio u rujnu ove, nakon Bačke Topole (Srbija) , a prije Rijeke.

Predgrupa je bio domaći bend Kvar. Dečki sviraju svoju varijantu melodičnog punk-hardcorea. Trojac u sastavu bubanj-bas-gitara nije bio loš, ali trebaju još dosta raditi kako bi izbrusili sviračke vještine i scenski nastup. S druge strane, svirali su pred nas petnaestak, što vjerojatno nije bilo baš motivirajuće.

Na kraju njihovog dijela svirke na stejdž se popeo neki lik iz publike i otpjevao pjesmu s njima. Bolje su zvučali, pa ne bi bilo loše da razmisle o tome da angažiraju pjevača za stalno.

Do trenutka kad su WIFS krenuli sa svirkom dvorana se donekle popunila, pa nas je bilo možda dvjestotinjak. Sedmeročlani bend, predvođen doista karizmatičnim Jackom Terriclothom, uživo zvuči energično i puno, plesno i zabavno, čak i ako niste detaljno upućeni u njihov opus.

Glazbu koju sviraju besmisleno je kategorizirati, zato što vrvi raznoraznim utjecajima i stilovima. Atmosfera i raspoloženje koje stvaraju najbliže je kabareu, kazalištu (ako možete zamisliti punk predstavu), cirkusu. I to sve odjednom, umiješano u koloplet zvuka, koreografije i stiha.

WIFS su se pokazali kao bend koji može biti što god poželi. Na trenutke su me podsjetili na Talking Headse iz faze kad su radili "Stop Making Sense", a Terricloth se nastupom približavao besmrtnoj izvedbi majstora ceremonije Joela Greya iz filma "Kabare".

Jedino što se bendu može prigovoriti je kratko trajanje koncerta. Jedva sat i sitno, i to s bisom, nije bilo dovoljno, bez obzira na nisku cijenu ulaznice. Nadam se da ćemo ih idući put gledati bar sat i pol.

Šteta što u Hrvatskoj nemaju ozbiljnijeg izdavača i promotera jer zaslužuju i bolju dvoranu (barem Kino SC-a, ako već ne Tvornicu) i nastup pred više publike.

siro // 20/09/2012