Blizina mora je prokletstvo za bendove u ranim festivalskim terminima. Ili je to u narodu. Drugačije ne mogu objasniti manjak publike tijekom ranih nastupa na Terraneu, koja time najčešće ostaje zakinuta za odlične nastupe koji svakako zaslužuju veću popraćenost od mnogih razvikanih imena što nastupaju u kasnijim prime terminima. Treći dan bilo je rupa u terminima prvih svirki na pozornicama. Program je počinjao kasnije, a stanke među bendovima bile su ispunjene nedogađanjima na drugim pozoricama. Bio sam u napasti da i ja propustim prve nastupe i stignem kasnije, no srećom moj dobri duh Sale potaknuo me da iskoristim taj propuhasti raspored i konačno odem do Akustika stejdža. Smješten u kampu i pristupom ograničen samo na goste kampa, ovaj stejdž tijekom pet dana festivala nudio je nastupe domaćih bendova u ištekanoj verziji. Kad sam stigao do njega dočekala me porazna slika. Na stejdžu su upravo svirali dubrovački Embassy 516, a ispred njih nikoga osim povremenih prolaznika koji su uglavnom išli svojim poslom. Nešto publike bilo je pod stablima, dvadesetak metara od stejdža, a i oni su uglavnom za stolovima ispijali kavu ili alkohol i tamanili svoje večernje obroke. Stvarno šteta, jer su Embassy 516 u akustičnoj verziji zvučali kao ogoljena mračna verzija albuma "Carried to dust" Calexica, te plijenili svojim zvukom. Zaslužili su nastup na jednom od tri festivalska stejdža i puno veći odaziv publike. Prvi bend koji je otvorio regularni festivalski program, dostupan svim posjetiteljima, bili su slovensko-finski The Toronto Drug Bust. TTDB su tipičan rock n' roll bend, koji autorskim repertoarom isporučuje skoro generičke ljubavne rock naslove (npr. If you were mine i Gimme love) u standardnom rock n' roll pakiranju, pa tako "You got the best of me" neodoljivo podsjeća na "Love is strong" Rolling Stonesa. No i izvedba je generički nepogrešiva, pa zove na pjevanje refrena, skakutanje i ples. Svojim obradama The Black Keys (Tighten up) i MGMT (Kids) iznenadili su me ugodno, jer je rijetkost da se bendovi odlučuju na obrade stvari novijeg datuma. Svi oni koji su dolazak na festival zamijenili morem i posljednjim zrakama sunca, propustili su vidjeti kako Coldplay demoliraju Aqua stejdž. Andy Falkous i ekipa su naoružali Eritreu, te osuli su paljbu po svemu i svačemu. Zahvatili su bradonju u publici, kojem su objasnili da set lista nije rađena zbog njega. Margaret Tacher su pitali koji joj je najdraži film, a Phil Collins je najsmješniji lik na svijetu kojem je Sotona potrebniji, nego on Sotoni. Mark Foley je bio u pravu. Terraneo i Coldplay ujedinili su se u ekološkoj poruci: "Polimeri jesu zauvijek." I Future of the left jesu zauvijek, makar Kelson više nije s njima da se vere po opremi. Kapa dolje najboljem gigu cijelog Terraneo festivala. Pozitivno bunilo prouzročeno ovim nastupom pomelo mi je daljnji tijek večeri. Ostanak na festivalu apsolutno je izgubio smisao i sve što sam mogao bilo je bauljati od stjedža do stejdža. Erotični Biljan i njegovi heretici jednostavno nisu imali šanse. U njihovu sam se kvalitetu osvjedočio više puta po zagrebačkim klubovima (pa i rupama kakva je Time u Stenjevcu), tako da mi je skroz neobično bilo vidjeti ih na velikoj Terra pozornici. No sasvim su se dobro snašli. Eksplozija bluesa i njen predvodnik Jon Spencer pokleknuli su ipak pred Hajdukom, pa je za njegova nastupa pogled većine bio usmjeren u ifone, androide i ostale igračke za dislocirano praćenje tekme, života i svega ostalog. Jon se trudio, no bojim se da je malo tko brojao koliko je puta tu večer izrekao "Blues". Ne tuku hajduci svaku večer u gostima. Nakon tolikih uzbuđenja, koncert Wild Beasts legao je kao lagana šetnja uz more. Ovaj nenapadan bend u totalnom je raskoraku sa svojim imenom. Lagane i lijepe melodije, svojom ritmičnošću, obogaćenom zvucima timpana i gudala na žicama gitare, pozivaju na njihajuće prepuštanje ritmu uz zatvorene oči. Otplovili smo nekim dalekim morima, prepuštajući se jednom od boljih nastupa ove godine. Nije bilo hukanja i zavijanja u publici. Kako je teško procijeniti publiku pred kojom sviraš, osjetili su Yip Deceiver, dvojica luđaka iz benda of Montreal, koji svoj godišnji odmor od rada u tom bendu provode putujući Europom i izvodeći svoje iščašene disko numere. Zapravo, nastup im se sastoji od mnogo baljezganja, jer nemaju baš puno stvari, što i sami vole istaknuti. Njihove priče i ne naiđu uvijek na plodno tlo, jer ih je teško konzumirati bez poznavanja konteksta, pa tako fora u kojoj su spomenuli Pussy Galore, "bend, a ne p....", i nije bila shvaćena od ekipe ispred njih. (Tko je uopće taj Jon Spencer na susjednom stejdžu, a sad bi ovi da znamo da je bio u nekakvom bendu koji se zove Pussy Galore.) U svakom slučaju, ako znate lokalnog promotora, recite mu da pozove Yip Deceiver. Još mjesec dana će se motati po ovom dijelu Europe i rado se odazvati. Sviraju gdje god ih se pozove, pa i u kući vaše bake. Michael Gira i njegovi Swans okupili su ogroman broj ljudi pred svojim stejdžom, pa sam se jedva probio naprijed. To je potrajalo dok nisu počeli svirati, a onda je velik dio ovih u prvim redovima počeo bježati. Hipnotična buka kojom dirigira Gira stvarno nije za svačije uši, no meni je legla na jedan umirujući način, iako sasvim različit od Wild Beasts netom prije. Grmljavina bubnjeva i prijeteća Girina pojava proizveli su neke od najintenzivnijih kožoježećih trenutaka te večeri. Festival nije mogao poželjeti ljepši apokaliptičan kraj, iako je do samog kraja bilo još daleko. Naime, sva publika koja je pobjegla sa Swansa, sjatila se pred Terra stejdžom i čeklala headlinere. A tu se odigrao, meni osobno, najveći šok i debakl cijelog festivala. The XX su prevara nad prevarama i zasjenili su sve prevare koje sam spomenuo prethodnih dana. Jednog dana možda mi netko uspije objasniti čime su tako zaludjeli masu i izborili status headlinera na europskim festivalima, ali ona tri tona, što ih vrte u jednom neprekinutom uvodu i kojima stalno najavljuju stvar koja nikad ne počinje, ne mogu se nazvati pjesmom. A pogotovo ne set listom!! Nakon toga šoka i nisam mogao drugo nego proći šetnicom nekoliko puta, no mislim da će organizatori za sljedeću sezonu morati otvoriti još jednu. Velika posjećenost izazvala je totalno zakrčenje, a još kad tome pridodate iznenadni nastup francuskih Joke kraj Rakija bara, nije moguće mrdnuti.

Oko tri ujutro gužva na festivalu je još povelika, ali ipak sam preneražen brojem ljudi koji je došao vidjeti nastup austrijskih Parov Stelar Band. Moja vlastita neinformiranost očekivala je još jedan DJ set, kakav su nam prethodnih noći u istom terminu priredili dj-evi Groove Armade i Digitalism. Moram priznati da sam se iznenadio kako gužvi, tako i bendu koji je energično izletio na pozornicu i najlakše ću ga opisati kao bend kakav bi Soulfingers bili da prate trendove u glazbi: puno plesanja i animiranja publike uz swing i funk začinjene elektronikom. Tako su Parov Stelar postali pun pogodak organizatora jer su još jednom rasplesali sve žive, nakon što su ih The XX zamalo pokopali u mjestu. Tu je moja večer završila, jer sam bio na izmaku snaga zbog nespavanja u kampu, gdje nas je vrućina budila svako jutro uz još aktivne zvučnike u hangarima oko Aero stejdža. Ovakav ritam učinio je da je posljednji dan festivala bio ne dan za sretanje nego šetanje, držeći se za ruke uz umilne zvuke Kuzme, dok ne dođe vrijeme da ih podignemo gore. Ruke gore, ruke gore. Nismo ni primjetili da po krapinske vode kalne potihe je plaval krepani odojek.

bir // 13/08/2012

> vidi sve fotke // see all photos