Belgrade Calling Festival, u svom prvom izdanju, okupio je velik broj bendova s podužim stažem na sceni, svojevrsnu glazbenu gerijatriju, kako je primijetio Krešo. No, upravo takav lineup učinio ga je i jednim od najjačih i najprimamljivijih festivala u regiji, jer su osim Ozzyja s gostima, mamac za publiku činila imena kao Faith No More, Public Enemy, The Cult, The Sisters of Mercy, The Orbital. S obzirom na zakinutost ovih krajeva za većinu ovih velikih imena u aktualnim trenucima njihove slave, ovakav festival čini se kao pun pogodak za poticanje nostalgije i podsjećanje na prošla vremena, od čega kolektivno ovi geografski prostori pate već desetljećima. Uostalom, prema riječima američkog pisca i filozofa Roberta M. Pirsiga, prošlost je uvijek pred nama, a budućnost nam se tek prikrada s leđa.

Začeci nastanka prvog ljetnog festivala u Beogradu počeli su najavama o ljetnoj turneji Black Sabbath, koja je kasnije promijenjena u Ozzy & friends i dodan je nastup u Beogradu. Na spomen Sabbatha uvijek zaigra i moje koncerata žedno uho, a kad se u nekom trenutku najavljeni nastup Ozzy & friends pretvorio u najavu novog festivala, pojavio se savršen izgovor da se ode na još jedno terapijsko putovanje. Smješten u parku na Ušću, festival se održava u samom gradu, no to, i činjenica da je dio festivala održavan radnim danima, nije omelo organizaciju da nastupe na jedinoj festivalskoj pozornici rastegne do kasno u noć (pa čak i jutra). No, činilo se da kašnjenja u satnici ne smetaju nikome. Ionako je nemilosrdna vrućina odvratila većinu publike od preranog dolaska, a Beograd je ipak grad koji živi 24 sata dnevno. Kašnjenja u satnici (od sat do dva) tako su dovela do toga da su The sisters of mercy svoj nastup završavali s prvim zrakama sunca na izlasku.

Prvi dan festivala terapijski tim je propustio zbog radnih obaveza, pa smo mogli samo slušati o dvosatnom kašnjenju programa i nastupima Public Enemy, Jessie J, The Orbital i neizbježne Dubioze. Zar je itko sumnjao da može proći bez njih? Prema Beogradu se upućujemo drugi dan i malo lutanja u potrazi za hotelom dovodi nas na Ušće tik pred nastup bučnih Black Label Society. Naime, drugi dan festivala je ujedno i najjači, privlači najviše publike, a lineup čine bendovi heavy metal/hard rock usmjerenja, što je kulminiralo Ozzy-jevim nastupom. S žaljenjem konstatiram da smo propustili Paradise Lost, koji su nedavno izdali izvrstan album, ali priliku za ispravak imat ćemo najesen u Zagrebu. Black Label Society, koje predvodi Zakk Wylde, jedan od bivših gitarista Ozzyjevog pratećeg benda, i sami imaju zavidan broj fanova, vizualno su atraktivni s ikonografijom američkih indijanaca, no osobno ih nisam nikad slušao, a njihov hard/heavy solažama prožet metal mi je zamoran. Posebno je zamorna bila Zakkova desetminutna solaža s najodvratnijim zvukom gitare koji sam ikad čuo. The Cult, "gothic post-punk turned hard rock" britanski veterani, nastupaju sljedeći. Baza njihovih fanova je velika, a i sam sam ih priželjkivao vidjeti, jer sam u mladosti do iznemoglosti vrtio njihove kultne albume Electric i Love, a hitovi poput Rain i She sells sanctuary zasigurno su bili među vrćenijim stvarima u Jabuci. No, to je sve očito bolja prošlost. Unatoč pregršt hitova i reputaciji izvrsnog live acta, koji ih nosi već godinama, ono što su pružili daleko je ispod prepričavanog nivoa, no publici to nije smetalo, a i kolege u press centru su ih navodili kao jedan od najboljih nastupa cijelog festivala. Jest, atmosfera je bila super, ali na kojem sam to nastupu onda ja bio? Ian Astbury pojavio se u uobičajeno pozerskom izdanju u kožnjaku s krznenim ovratnikom, a do njega Billy Duffy u karakterističnoj pozi s omota albuma "Sonic Temple" i šou je mogao početi. Od prve stvari, "Lil' Angel", publika je bila na nogama, nošena proslavljenim hitovima "Rain", "Wild flower", "Fire woman", "She sells sanctuary", uz pokoju stvar s novog albuma poput "Lucifer" i "Wolf", koje su zvučale identično kao i sve starije stvari. Ustvari, sve stvari zvučale su vrlo slično, a često ih i ne bi razaznali prije referena. Čak i one stvari koje ne znate zvuče kao neka koju biste trebali znati, ali niste sigurni koja je. Uz to, Astbury je većinu stvari odrecitirao/odrepao i nije uopće mogao pustit glas, kako je to inače znao činiti. Godine, loše ozvučenje ili nešto drugo, The Cult se nisu baš proslavili izvedbom, ali u publici nije falilo energije i nije puno marila za te nedostatke, jer je ionako naizust znala sve tekstove. Nakon koncerta, Astbury se pojavio u press zoni i počeo se naslikavati s fanovima i novinarima, što je bilo prilično zbunjujuće. Naime, The Cult ne dopuštaju fotografiranje svog nastupa iz foto pita, no ovdje se Ian naslikavao i grlio sa svakim tko je to htio, uživajući u pozornosti i izazvanoj paparazzi histeriji. A kud svi tu i mali Mujo, paparazzi fotku okinuh i ja. Nakon što je otkazana turneja Black Sabbath, najavljena za ovo ljeto, najava nastupa Ozzy & friends u Beogradu razveselila je regionalne poklonike hard rocka i heavy metala, koji već desetljećima sanjaju ukazanje legendi u ovim krajevima. I legenda je došla. "Ozzyyyy!!!" usklici i vrištanje prolamalo se cijelo vrijeme, dok se pozornica pripremala da prihvati Ozzyja Osbournea. "Na na na na na nananananana na na na" uz melodiju Iron Mana orilo se iz tisuća grla još i prije nego se Ozzy pojavio na stejdžu. A kad se pojavio, urnebes je bio blaga riječ. Vidno ostario, ali s dovoljno nakupljene energije deda Ozzy maše kosom i niže hitove "Bark at the moon", "Mr. Crowley", "The suicide solution". Publika ga prati, pa zajednička energija umanjuje drhtavost i bježanje u glasu. Ozzy non stop animira publiku na skandiranje i mahanje rukama, polijeva je šmrkom ispucavajući pjenu po prvim redovima, a i sebi, te zapravo raspaljuje već užarenu atmosferu. "Madman" se polijeva kantama vode po glavi i još je taj ludi bljesak u očima, kojim bi odgrizao glavu goluba da mu ga netko dobaci. No godine ipak čine svoje, što se počinje zamjećivati u otežanom hodu, ali i bejsomučnom poskakivanju koje s vremenom jenjava, pa iako Ozzy uživa i trudi se, mora se priznati da se u životu nije štedio što je sigurno ostavilo traga. Mora da je gadan osjećaj probuditi se nakon skoro četrdeset godina opijanja i drogiranja, pa na pragu šezdesetih otkriti da si odrastao, ostario, a u tebi je još uvijek ista želja da ljudima daješ sebe jednako kao i prije i uživaš u tome i osjetiš taj pozitivni feedback. Možda je i to razlog nešto kraćoj set listi, nego je originalno bila predviđena, jer treba to sve izdržati. A poslije niza od pet stvari Ozzyeve solo karijere, instrumental Sabbatha "Rat salad" rastegnut na preko deset minuta, pruža idealnu i potrebnu pauzu za Ozzyja, a scenu preuzimaju gitarist Gus G. i bubnjar Tommy Clufetos, koji u žestoku melodiju prikladno smještaju svoje solaže. Ovi žderači svojih instrumenata rade pravu predstavu za raju, a legendarni zvuci najavljuju blok stvari Black Sabbatha. Na scenu se vraća Ozzy u pratnji Geezera Butlera, uz Ozzy-a jedinog originalnog člana Sabbatha večeras, i Slasha (da, taj G n' R Slash, koji zamjenjuje Tony Iommi-a) i ozzyijevim usklikom "Iron Man" započinje provala pakla, jer publika je i više nego željna Sabbatha. Pive lete, nema tko ne pjeva. Ista stvar je i na War Pigs, kojeg pjevamo od početka do kraja. Stvarno smo čekali i dočekali da čujemo te stvari. "Geezer, Geezer", "Slash, Slash", potiče nas Ozzy, a mi zdušno prihvaćamo i urlamo. Dok na platnu iznad pozornice promiču slike vojnih mimohoda i ratnih razaranja, Ozzy, prijatelji i mi razaramo Ušće. Ratne smo svinje. Nema nevinih i svi smo žrtve. Svoju porciju pjene dobivaju i fotoreporteri, a Geezer počinje basom priključenim na wah kao nekad rasturati uvod u N.I.B. Majstor. S posljednjim taktovima ove stvari, Slash odlazi sa stejdža, a u ulozi solo gitare smjenjuje ga Zakk Wylde, te završavaju blok Sabbatha s "Fairies wear boots". "If you go extra crazy, we will carry on" obećava Ozzy cereći se, a Zakk Wylde kreće u "Crazy train". Na samom kraju, na pozornici s Ozzyem su svi "Friends" koji su nastupali večeras i kreće bezvremenski "Paranoid". Što ćeš više, kud ćeš bolje. Postoje tako neki bendovi za koje ste uvjereni da su zabljesnuli tamo nekad davno i više nitko nije za njih čuo. Ugly Kid Joe su jedan od takvih i vidjevši ih u lineupu začudio sam se da uopće još postoje. No virus reuniona je neiskorijenjiv, pa je i ova kalifornijska petorka jedan od bendova koji mu je podlegao. Ugly Kid Joe je održao prvi nastup trećeg dana festivala i pokazao da s dva prastara hita, od kojih je jedan cover idealan za pjevanje uz logorsku vatru na plaži kraj oceana (ili, u ovdašnjoj varijanti, na tulumima s akustarom i plastičnjačama bambusa), možeš steći dovoljno publike da napraviš dobro zagrijavanje i atmosferu unatoč nepovoljnom terminu nastupa. Glazba Ugly Kid Joe zapela je u devedesetima, kad je bilo popularno metal miješati s funkom i rapom. Tako je petstotinjak fanova skakalo i mahalo rukama na "jump, jump, keep on jumping" povike frontmena Whitfielda Cranea, te učinilo band dobro prihvaćenim. Meni su nažalost sve stvari zvučale podjednako iritantne i potpuno izvan vremena, pa sam brzo izgubio zanimanje za promatranje zborne izvedbe Cats in the cradle. Najveći lejm dana bila je najava zadnje stvari, koju je Whitfield najavio "kao zadnju stvar i njemu najdražu - Everything about you". Mislim, to je hit i najdraža je i ostatku zemaljske kugle koji ju je uopće čuo.

Listavši tisakne medije sljedeći dan, uočio sam da se većinu novinara najviše dojmila druželjubiva gesta basiste Ugly Kid Joea, Cordella Crocketta, koji je vidjevši ekipu u press centru kako se prže pod šatorom iz svog tour busa donio six packove piva i bocu Jim Beama, te se motao okolo i družio za trajanja festivala. Nažalost, dok sam ja stigao do press-a zatekao sam samo praznu bocu viskija i ovu priču o njenom porijeklu.

Dobra prihvaćenost nije bila odlika nastupa The Horrors. Ovaj britanski bend, nagrađen za najbolji album na 2012 New Musical Express Awards, nije naišao na pretjerano zanimanje publike. Zvukom u ladici između Interpol i Editorsa, nemaju dovoljno razrađenih i pamtljivih stvari, već se sve gube u prosječnosti. Not my cup of tea, ali je i većina malobrojne publike njihov nastup promatrala pomalo nezainteresirano ležeći na travi oko stejdža ili tražeći zaklon u malo hladovine. Sve skupa, The Horrors su se pokazali kao još jedno neshvatljivo napuhavanje britanskih bendova od strane britanskog tiska, no ipak su zadnjom stvari, petnaestminutni jam s elementima dub-tronike, konačno unijeli dobrodošao dašak raznolikosti u repertoar, kojim su čak i razmrdali prve redove. Da je tako bilo od početka, bilo bi to nešto skroz drugo. No, možda sam to samo ja, pa ih još stignete provjerit u Šibeniku i vidjeti koga to NME nagrađuje. I sljedeći bend naišao je na mlak,iako puno brojniji odaziv, no pružio je potpuno drugačije iskustvo od horora The Horrors. Post punk legende Public Image Limited, predvođeni Johnom Lydonom, poznatijim kao Johnny Rotten, nisu imale problema s privlačenjem publike, ali je zaštekalo u reakciji. Mlaka publika nikako se nije uspijevala prepustiti ritmovima koji su pozivali na ples starim hitovima "This is not a love song", "Death disco", "Warrior", pa do novih "Deeper water", "One Drop" i hipnotički razvaljujućeg post punk dub-tronik zatvaranja s "Out of the woods", kojeg se ne bi ni Prodigy posramili. Osjetila su umrtvljena, sparina je ubojita, a izvedba Albatross pojačava ju svojim "slow motion, slow motion" tekstom i isto takvim ljepljivim zvukom bas gitare. Lagano se njišemo. Nakon toga skoro pa ljetno osvježavajuća melodija, stihovi "I could be wrong, I could be right" i Rise konačno podiže većinu publike, koja, meni neshvatljivo, ostatak nastupa ostaje uglavnom imuna na ovaj savršen šou. Sada kad je matori english gentleman, John Lydon nema više potrebe za anarhijom, i potežući iz boce konjaka s nonšalancijom zapričava okupljeno mnoštvo, a prvi je matorac na festivalu koji pjevajući zvuči skroz kao na albumima. Svaka čast. "Welcome to Public Image Limited", kaže John, a ja dobijam želju da tu ostanem zauvijek. Thank you for putting up with us, trebali smo mi reći njemu, a ne on nama.

Sljedeći na scenu doslovno izlijeću šareni glam rokeri The Darkness. Poslije The Horrors, najmlađi bend večeras, koji je u jednom trenutku zabljesnuo i prodao milijune primjeraka prvog albuma, da bi nedugo potom stigao do statusa "pa zar oni još postoje?". Nakon instrumentalnog uvoda s pastoralnim keltskim napjevom, koji zvuči kao nešto što bi Bregović vrlo dobro mogao upotrijebiti (ukrasti), energetska bomba zvana Justin Hawkins izlijeće uz bljeskove svjetala i pirotehnike. Ne miruje ni sekunde, skače, presvlači se, uvija bokove, radi stoj na glavi. Cirkus totalni. Sa svojim kicoškim brkovima i bradicom, prilično je iritantna pojava koja i pjeva i svira u stilu "vidi mama, sviram iza leđa". No u svom tom cirkusu, potpuno zaboravlja pjevati pa mu je vokal nekontrolirano loš, kao zvijezdi koja se trudi sve zabljesnuti, a iza svog blještavila ne nudi nikakav sadržaj. Svoj falseto jedva kontrolira i stalno mu bježi tijekom izvedbi. No sada već blizu šest tisuća posjetitelja oduševljeno prati ovaj nastup, pa potaknuti toplim prijemom The Darkness postaju sve sigurniji, a i Justinov falseto se ipak ustaljuje. Glavni su šou. Justin pokušava oženiti sve članove svog benda, pa curama nudi i svog brata. Baca trzalice u publiku i prijeti se poljubiti u usta svakog tko mu večeras u gradu dođe s jednom. Publika je u deliriju. A pitao sam se tko to još uopće sluša. Sav taj cirkus još sam i nekako podnosio do trenutka u kojem ne vjerujem svojim ušima i s gađenjem svemu okrećem leđa. Titulu najodvratnijeg covera ikad odnijela je glam rock izvedba "Street spirit" Radioheada. Svetogrđe.

Faith no More se očekuju u Beogradu već predugo, što objašnjava gužvu koja je nastala u iščekivanju njihovog nastupa, dok se stejdž prekrivao bijelim plahtama i hrpetinom bijelog cvijeća za sprovode. U svem tom ukrašavanju, nastradala je tehnika što je kasnije stvorilo probleme sa zvukom, a koji su doveli i do incidenta kojem je glavni akter bio Mike Patton. No krenimo redom. Nakon predugog čekanja, bend izlazi i kreće s instrumentalom "Woodpecker from Mars". Tom Jonesova "Delilah" bila je prva s stvar s kojom je Mike Patton okružen cvijećem iskoračio pred publiku i iako neočekivana, publika ju je zborno i oduševljeno prihvatila. Ta stvar mu i savršeno leži s tim njegovim digićki zalizanim izgledom, no nakon nje brzo se ubacuje u Faith No More nervozu i kreće nizati FNM repetoar. Nervoza i luđački pogled bitno su drukčiji nego pogled Ozzyja večer prije, koji je ipak bio više djetinje razdragan. U Mikeu ima opasnih namjera, što je na svojoj koži osjetio tehničar koji je tijekom "Land of sunshine" pokušao popraviti stanje s kablovinjem na stejdžu. Prvo je popio udarac nadlanicom iza uha, a kasnije mu je Mike slao i poteze rukom ispod grla. Jest da svaki izvođač želi da sve prolazi u najboljem redu dok se sav daje u izvedbu, ali u svakoj reakciji treba imati mjeru. Ovaj incident okinuo je cijeli bend u višu brzinu i sljedećih par stvari bilo je nabrijano do bola, pa je i njihovo raspoznavanje bilo otežano. Tek s "Easy" malo staju na loptu, pa je sljedeća "Everything's ruined" unatoč razrušenom naslovu stvari stavila na svoje mjesto i zazvučala kako treba. Mike se primirio, a kako zvuk ovih stvari i čitavog benda ovisi o njegovom raspoloženju, konačno smo dobili pravi Faith No More. Kako je koncert odmicao kraju, atmosfera je rasla i bend i publika bili su sve bolje volje, pa smo na zadnjoj "Just a man" svi dobili želju da krenemo prema "cloudy sky, cloudy sky". Iako je sparno noćno nebo nad Ušćem bilo bez oblačka. Bis je donio i predvidljivo dodvoravanje publici izvedbom "Ajde Jano", što je sasvim razumljivo i bilo je puno uspješnije nego prošlogodišnji isti takav pokušaj Beiruta izvedbom "Erdelezi" na festivalu Pohoda/Exitu. "Stripsearch" je atmosferu primirila do kraja, pa u mirnom tonu Faith No More odlaze u povijest svog prvog beogradskog gostovanja.

I dok je velik dio publike nakon ovih zvijezda večeri pohitao negdje drugdje (možda i kućama, ali u 2 sata u noći u Beogradu nije još vrijeme za spavanje), par tisuća vjernih fanova je svoja umrtvljena osjetila umjetno održavala na životu u iščekivanju još jednih legendi iz osamdesetih. The Sisters of Mercy pretvaraju stejdž u skelama prožetu industrijsku halu, ispunjenu mrakom prošaranim reflektorima i kubicima dimne zavjese. Još jedan bend od kojeg nismo ni očekivali drugo nego da šara po svojoj dobro poznatoj pjesmarici. Nije razočarao i izveo je baš sve što smo od njega očekivali: Dominion, This corrosion, First and last and always, More, Lucretia i ostale stvari usječene u mozak svakog gotičara koji drži do sebe. Tako sam i ja počeo pjevušiti, no nešto opet nije štimalo. Andrew Eldritch recitira, skoro kao Astbury, pa sve počinje nalikovati festivalu poezije. Aranžmani su "modernizirani" prema industrial metalu, pa je stvari opet teško raspoznati. Gitaristi koji Eldritchu pomažu u izvedbi, proizvode neke prijeteće geste, nastojeći se mimikom uklopiti u taj nasilno industrijalizirani setting, a Doktor Avalanche, ritam mašina, zamijenjena je setom od 4 PC-ja. Izila vas ova korozija i zadržite si takve Sisterse za sebe, pomislih. I sunce koje je počelo sramežljivo osvjetljavati "atomski oblak" scenskog dima kao da je reklo "vrijeme je za zaključit noć" i zatvorit ovaj dio festivala ispunjen stranim gostima.

Posljednja večer festivala bila je posvećena lokalnim bendovima, ali nažalost mi smo već morali hitati nazad prema Zagrebu.

Unatoč velikim očekivanjima organizatora o brojci od 30000 posjetitelja dnevno, realnost i globalna kriza učinila je tu brojkom cifrom koja je obuhvatila sve 4 večeri trajanja festivala zajedno. No, manja posjećenost nije uzrokovala i pad doživljaja, jer je to ipak bilo skoro desetak tisuća ljudi po večeri koji su uživali u solidno organiziranom događaju i nastupima bendova čije pjesme su im i tako već ugrađene u genetski kod. S obzirom na vrućinu uopće mi nije žao manjeg broja ljudi, koji su se mogli ravnomjerno rasporediti po velikom prostoru i učiniti bivanje na festivalu puno ugodnijim. Toliko ugodnim da s zanimanjem iščekujem ponovni Poziv Beograda i imena će nam ponuditi izdanje festivala za sljedeću godinu. Hoće li krenuti dalje "naprijed u prošlost" i ponuditi sličan koncept velikih zvijezda ili zaokret prema budućnosti, ostaje vidjeti.

bir // 02/07/2012

> vidi sve fotke // see all photos