Iako je sezona open-air festivala već započela, klupska scena je još uvijek živa. To je potvrdio puni Mali pogon Tvornice na Rival sonsima. Kao predgrupa nastupili su domaći momci Jam ritual. Kako volim kada naziv grupe ujedno označava i njihov glazbeni izričaj tako da su sva daljnja pojašnjenja nebitna. Iako sam stigao tek na zadnje dvije pjesme, to je bilo sasvim dovoljno da mi prezentiraju svoj svjetonazor, a to je spori by-the-books blues-rock pun solaža. Iako sam možda očekivao malo ozbiljniju i slobodniju improvizaciju tipa Grateful dead tamo negdje iz Live-dead faze, nisu se upuštali u tako nešto.

Nakon par minuta pertumbacija na pozornici, na istu istrčavaju glavne zvijezde. Već na prvi pogled se vidjelo da će ovo biti i vizualni, a ne samo glazbeni povratak u 70-e. Naime, bend je bio utjelovljenje svakog klasičnog hard-rock klišeja ikad izmišljenog. Tako je frontmen bio mistični šaman u kožnom prsluku i kožnim hlačama sa leopard uzorkom, gitarist je bio šeretski kreativac, basist miran i staložen, a bubnjar manijak sa najkraćim mogućim vrućim hlačicama. Isprva nisam mogao prokljuviti da li je to za ozbiljno ili neka parodija tipa Leningrad Cowboys. Ispada da su se svi, osim pjevača, dobro zabavljali, koji je sebe ipak malo preozbiljno shvatio, a možda mu je samo bilo vruće. Iako svoj glazbeni izričaj temelje na hard-rocku 70-ih, dok je zadnji album Pressure & Time nagovijestio neke naznake psihodelije i progresive Pink floyda, na ovom koncertu su predstavili nabrijani, gotovo stonerski zvuk bez imalo vrludanja. Budući imaju samo dva albuma uz još par pjesama sa novog albuma Head down koji izlazi u rujnu, vrlo brzo su istrošili svoju zalihu one čiste r'n'r zabave te su pribjegli improvizacijama (doduše vidljivo uvježbanim, ali namjera se računa) koje su neodoljivo vukle na Ball & chain od Janis Joplin i njenih Big brother & holding company te na one egzibicije koje su Zeppelini radili uživo sa Heartbreaker i Whole lotta love. Čak je i frontmen preuzeo vokalne manirizme Janis Joplin (koliko god je mogao) kako bi što bolje dočarao tadašnju atmosferu ljeta ljubavi itd.

Publika je bila odlično raspoložena, dosta njih je znalo i sve tekstove na pamet. Očito su se ljudi, obzirom da je u zadnje vrijeme sve inficirano 80-ima, zaželili malo običnog udarca ravno u glavu bez razmišljanja što je pjesnik htio reći te reskog i beskompromisnog zvuka gitare koji nije prigušen synthovima i ostalom elektronikom. Sve u svemu, uspješan povratak u neka, uvjetovano današnjom tmurnom perspektivom, bolja vremena.

tomislav // 22/06/2012