Nedavno mi je prijateljica dala da pogledam intervju sa Stephenom Fryjem u kojem on priča o ljepoti psovanja i nonšalantno opovrgava tvrdnju da, samo zato što psovke nisu nužne u govoru i sporazumijevanju, ih ljudi ne bi trebali koristiti, jer, kako kaže, upravo ono što nam nije neophodno čini život zanimljivijim. Slično je možda i s Nicom Offerom, frontmanom benda Chk Chk Chk, čiji scenski nastup stalno pleše na granici između privlačnog i ljigavoga, na trenutke toliko ljigavoga da bi tankoćutniji od neugode poželjeli odvratili pogled dok bi ga drugi najradije polizali po licu. Prepotentno i seksi ionako su odavno relativni pojmovi. No Offerovo trzanje zdjelicom, turanje mikrofona u usta kao da je falus i drska plesna koreografija ipak nisu toliko opsceni da bi sablaznili već, kao i sočne psovke, njihov nastup, a i život, čine zanimljivijim. Offerovo erotično razmahivanje ipak ne zasjenjuje glazbenu kvalitetu Chk Chk Chk koji, bilo da se radi o jarunskoj livadi ili klubu kao što je Jedinstvo, stvaraju uzavrelu, opojnu plesnu atmosferu. Iako, za razliku od prethodna dva nastupa, nažalost bez pozamašnog glasa militantne crnkinje Shannon Funchess, odlično uigrani i uštimani, njih šestorica s lakoćom upravljaju bujicom zvuka koja škaklja i lagano podiže više, više i još više da bi nas na kraju potpuno obuzela. Mario Andreoni i Rafael Cohen daju temelje na gitari i basu, Paul Quattrone neumorno ih prati na bubnjevima, dok Allen Wilson i Dan Gorman dodaju teksture i melodiju pomoću klavijatura, no jednako su vješti i sa saksofonom i trubom. Budući da su Chk Chk Chk i osnovani za svirke na cjelonoćnim dance partijima, ne čudi vještina kojom krstare plesnim valovima, dok njihov funk-rock ili, recimo, punk-funk miješa elemente psihodeličnog funka naglašenog groovea, dahtavo ili ljutito isporučene jednostavne stihove i žestoke gitarske rifove, koristeći ono najbolje od svakog od žanrova. U energičnih sat i pol svirke prošetali su pjesmama sa sva četiri albuma, hitovima poput Must be the Moon i All My Heros Are Weirdos začinivši ovu old skul plesnu kašu, i uz deliričnu produženu verziju meni omiljene Heart of Hearts pred sami kraj službenog dijela i dva bisa, Chk Chk Chk su završili koncert još sumanutije nego što su ga započeli, stvorivši doživljaj jednog od najboljih bosonogih partija na plaži uz baklje u pijesku u ljetnoj noći. I da je bilo svega toga, ne bi bilo ovako dobro.

andrea // 26/05/2012

> vidi sve fotke // see all photos