Ne znam zapravo otkud mi tolika opčinjenost tim Suunsima, možda zbog načina na koji vokalist Ben Shemie isporučuje tekstove napola mljackajući, a drugom polovicom šapćući sebi u bradu, ili zato što im sav materijal zvuči kao šuškanje i šuljanje u mraku uz dodatak zaglušujućih distorziranih električnih gitara, ili pak zato što pjesme na Zeroes QC, koliko god bile prodorne i nabrijane, zvuče savršeno suzdržano, kao da je samo pitanje vremena kad će toliko nabubriti i poprskati nas svojom ljepljivom unutrašnjošću. Znam samo da sam se izbezumila kad sam prvi put čula Up Past the Nursery, a onda se njima predozirala prošle zime. Nakon ovoljetnog nastupa u Šibeniku, na kojem su izgarajući energijom svaku notu svirali kao da im je zadnja, odnijeli mi glavu, i da se izrazim slikovito kao i tada, razvalili dupe, moj pariški domaćin i ja vratili smo se u već znani klub La Maroquinerie po novu fiks. Iako su tamo na moru svi nastupi bili posuti posebnom čarobnom prašinom, ni ovaj u malom, za ovu priliku zadimljenom i gotovo neosvijetljenom, klubu nije nam ostao dužan. Jednako neuredne i zgužvane pjesme, odsvirane jednakom preciznošću kao na albumu. Nema u tome ništa umirujuće ni spokojno, one jednostavno pale i ruše sve pred sobom i u tome je njihova ljepota. Shamie kao da škaklja dok pjeva distorziranim glasom u Pie IX, postepeno ubrzavanje u Arena u kojoj ponavljanje nekoliko tonova na klavijaturama stvara dojam konjičkog galopiranja, pa divlja Marauder na kojoj sve tri gitare potpuno pomahnitaju u najboljoj maniri math rocka, ili pak polagana i prohladna Organ Blues… Odsvirali su i jednu novu pjesmu, na bisu se publici obratili na tečnom francuskom, pa naravno kad su iz Montreala kao i sve ponajbolje od glazbe, a onda nastavili još jednim jurišem na osjetila, dugim psihodeličnim instrumentalima, silovitim pedaliranjem po gitarskim efektima, neumornim bubnjarom i zavijajućim sirenama s klavijatura u Sweet Nothing za kraj, i naravno opet me izbezumili. Short and sweet like a honey-dipped dwarf.

andrea // 03/12/2011