A sad, najteži izvještaj s koncerta koji sam ikad trebao napisati. Zašto? Kao prvo, uspjeli smo propustiti obje predgrupe. Recimo da sam ja kriv jer sam vjerovao da koncert neće započeti dok se došlepamo na Jabukovac... Ako postoji prvo, postoji barem i drugo, zar ne? Drugi je razlog taj što je Douglas P. najutjecajniji glazbenik od svih na čijim sam koncertima bio, a ne poznajem dovoljno ni njegovu glazbu, ni glazbu onih na koje je utjecao. Mislili ste da je ono prvo gadno? Pitate li se što sam uopće radio tamo? Pa postoji nekoliko razloga zbog kojih sam htio biti tamo. Osim što sam htio vidjeti neke drage ljude, zanimalo me može li me Douglas P. natjerati da nešto osjetim. A otkako sam se počeo smucati po sličnim događanjima, posjetio je Hrvatsku barem dva puta. Jok, Internet veli da je bio tri puta. Sjećam se plakata iz 1998. godine (odmah kraj plakata za Cavea kojeg sam tada isto propustio), a čuo sam neke priče o još jednom od kasnijih posjeta... Dakle, propustili smo predgrupu, sreli drage ljude, koncert je počeo, tako da smo ušli u zagušljivu polumračnu prostoriju prepunu ljudi, a tamo gdje sam ja stajao, posložili su se izrazito visoki momci. Nakon prvih nekoliko pjesama, Douglas je skinuo masku, razne druge rekvizite zamijenio gitarom te počeo aktivnije komunicirati s publikom, pitajući ih što žele čuti sljedeće. Na sreću, imam kakav-takav popis pjesama koje su bile u planu, to su: Tick Tock, Bring in the Night, Death of the West, Ku Ku Ku, Symbols of the Sun, Hollows of Devotion, Peaceful Snow, Death is the Martyr of Beauty, The Golden Wedding of Sorrow, Giddy Giddy Carousel, The Maverick Chamber... Što se onog subjektivnog dojma / doživljaja tiče, osjetio sam štošta. I nisam se previše trudio analizirati, ništa dalje niti dublje od onoga na prvu, pritom izbjegavajući loše asocijacije i moj je dojam bio pozitivan. Douglas svojom interpretacijom riječi uspijeva, ponavljajući isti stih, prenijeti drukčiji osjećaj, potpuno drukčiji smisao, a to je samo tračak onoga što je sposoban učiniti samo glasom koji vješto koristi kao instrument, poput druge gitare ili bubnja, od trenutka do trenutka. U svakom slučaju, ovdje vokal ima daleko veću ulogu od vokala kod većine drugih glazbenika. Osim toga, odnosno, povrh toga, svaki je ton bio u savršenom skladu, moj je dojam da je cijeli nastup bio izveden vrlo precizno. Na početku mi je donekle smetala snimka dijaloga preuzetog iz 16. epizode britanske TV serije The Prisoner iz šezdesetih (Internet čini čuda, zar ne?), ali kasnije, nakon skidanja maske, uz gitaru, bilo je već mnogo lakše doživjeti tu preciznost, tu moć vokala, kao i ostalih dijelova nastupa.

Za mene je ovo bilo jedinstveno iskustvo. Eto, toliko od mene, s jedne površne točke gledišta.''

trash // 02/11/2011