U udobnosti dobrog starog &TD-a, u četvrtak je u polukružnoj dvorani nastupio jedan vrlo posebni američki kantautor zvan John Vanderslice. Dvije godine nakon prošlog nastupa na istom mjestu posjetio nas je ponovno, u sklopu turneje "I Couldn't Wait To Fall Off The Map" na kojoj predstavlja svoj novi album White Wilderness. Za razliku od prethodnih koji su uključivali dugotrajan proces usavršavanja svih detalja u studiju i minimalističke aranžmane, ovaj je album snimljen u roku tri dana i to uz pomoć flaute, oboe, klarineta, roga, trube i devet violina, odnosno zajedno s Magik*Magik orkestrom Minne Choi. Već na tom prvom koncertu Vanderslice je potpuno oduševio svojom ležernom pojavom, kao da se spontano našao s prijateljima pa će im sad malo zasvirati, pristupačnošću i veselom komunikacijom s publikom, koja je uključivala i Bananko čokoladice, ali naravno i vrlo energičnom i uštimanom svirkom sa samo dvoje pratećih glazbenika. Ovaj put nastupio je kao savršeno uigrani dvojac, s Jasonom Slotom na bubnjevima poznatom po tome da potpunom lakoćom istovremeno svira bubnjeve i klavijature, a zajedno su toliko uigrani da izgleda kao da ne ulažu ni najmanji napor ni koncentraciju u izvedbi već joj se samo prepuštaju, dok se Vandersliceu svako malo potkrade opušteni mali smiješak nekog tko je upravo odsvirao omiljene akorde. Njegov kantautorski indie pop krcat je stihovima koji su ponekad nježni ili duhoviti, ponekad bizarni i pomalo morbidni, no uvijek izrazito filmični a njima stvara minijature situacija i karaktera i priziva žive slike čiji se fragmenti urezuju u pamćenje, te mikro priče na trenutak se rasplinu u nadrealističkim motivima i na kraju ponovno zarezuju preciznošću izraza. Iz dugog popisa takvih ekscentričnih hitova na repertoaru su se našle egzotična Kookaburra, romantična Trance Manual, duhovita Tablespoon of Codeine, tužna Too Much Time, Sunken Union Boat, pa čak i Time Travel is Lonely s istoimenog konceptualnog albuma o Vandersliceovom imaginarnom bratu koji polako podliježe polarnoj ludosti živeći na Antarktiku.
Usprkos upotrijebi klasičnih akustičnih instrumenata na zadnjem albumu i pratnji samo multiinstrumentalista Slote taj se neobični pop s albuma pretvorio u iznimno dramatičan i zaglušujuć eksperimentalni rock s bujicom zvuka stvorenom različitim efektima serije pedala električne gitare. Uz tako nabrijan i moćan zvuk možda ni ne čudi da je u jednom trenutku pregorilo pojačalo pa je Vanderslice nekoliko pjesama izveo na akustičnoj gitari, no ni to mu nije skinulo smiješak s lica. A kad je doneseno novo pojačalo, uštekao se i jednostavno nastavio dalje kao da se baš ništa nije dogodilo u međuvremenu. Na bisu su se, kao i na prošlom koncertu, na oduševljenje publike spustili s pozornice i odsvirali još White Dove i Time to Go dok je publika oko njih tvorila krug kao oko logorske vatre i iako se baš nismo iskazali poznavanjem svih zamršenih stihova mislim da je njihovo zarazno dobro raspoloženje prešlo i na nas jer smo svi barem mumljali smješkajući se oko glave. Tako dobar koncert za apsolutno podizanje raspoloženja ponukao me da malo istražim o ovom glazbeniku kojeg svi redom nazivaju najsimpatičnijim indie rokerom i općenito dragim čovjekom pa sam tako saznala da je rođen na Floridi, u djetinjstvu je živio u Marylandu, a karijeru započeo u San Franciscu s bendom Mk Ultra. Osim do sada izdanih osam "cjelovečernjih" albuma, od 2000. napravio je i konceptualni EP s članovima Mountain Goatsa o koloniji za uzgoj organa na mjesecu i jedan vlastiti EP pod nazivom Green Grow The Rushes koji na omotu ima fotografiju sa Zabriskie Pointa u Death Valleyju s jednog od svojih putovanja. Fotografijom i lomografijom bavi se iz užitka i profesionalno, a album Romanian Names također sadrži neke od njegovih fotografija.
Uz to veliki je obožavatelj internetskih glazbenih blogova i online kritike, a i sam je krajem devedesetih imao jedan od prvih MP3 blogova i čvrsto vjeruje da su oni budućnost promidžbe bendova jer da se glazbene vijesti ionako najbrže šire tom vrstom usmene predaje. Zadnja dva albuma uopće nije slao velikim papirnatim glazbenim časopisima na recenziju već samo blogerima jer misli da ljudi ionako više vjeruju njihovom ukusu i preporuci bez skrivenih motiva. Vrlo je dobro promislio ulogu svake karike u glazbenoj industriji, od autora i izdavačke kuće do promotora, medija i konzumenata, tako da se većina njegovih pjesama i fotografija može besplatno skinuti s njegove službene stranice, kad bi ljudi ionako našli načina, a to nadoknađuje čestim turnejama na koje uvijek odlazi opremljen posterima i ekskluzivnim izdanjima. I dok potpuno prigrljuje internetsko doba, zovu ga i G. Analogni jer je njegov vlastiti studio Tiny Telephone, kojeg ironično naziva audio muzejom i u kojem su snimali između ostalih Death Cab For Cutie, The Magnetic Fields i Okkervil River, opremljen kompletno analognom opremom. Čitajući intervjue s njim saznala sam i da je strastveni obožavatelj filmova, koji su mu najdraži nadrealistički slikari i što čita, pa sad kad sam nabrojala samo dio onog što John Vanderslice voli i ne voli, zaustavit ću se na tome prije nego se pretvorim u njegovu osobnu 'stalkericu', a ako ovo nije bilo dovoljno da svakog uvjeri da se radi o krajnje nesvakidašnjem glazbeniku i skroz normalnom liku, i ako ste propustili i drugu priliku pogledati njegov koncert, možete se samo nadati da će izdati još koji album i ponovno doći, jer se ne viđa često da netko svira s toliko strasti i užitka.

andrea // 09/10/2011