Posjetiti koncert na kojem ne očekujete iznenađenja, a ona se ipak dese, uvijek predstavljaju pravo zadovoljstvo. Baš to se desilo u četvrtak, 15.10.2009 u &TD-u gdje je vidno raspoložena trojka (John Vanderslice: glas i gitare, Ian Bjornstad: Wurlitzer i Moog sint, Jason Slota: bubnjevi i Moog sint) upriličila jedan od koncerata za popravljanje raspoloženja i ljepše snove.

Očekivati dobar koncert od autora s ostavštinom od sedam (mahom odlično) ocijenjenih studijskih albuma i sa urođenom lucidnošću za promjenom glazbene strukture pjesama taman kada se ukaže opasnost da iste pređu u dosadu sasvim je prirodna stvar, no očekivati da će band na krajnje neobičan i originalan način odsvirati ničim izazvan dodatak nije bilo tako izvjesno.

A što se točno zbilo? Nakon kraja koncerta band nije ničim dao naslutiti da će izići na bis. Možda bi čak ispravnije bilo reći: sići na bis, jer su dečki uzeli redom akustičnu gitaru, harmoniku i bubanj, te sišli među publiku stvorivši krug dobrih vibracija i izveli još tri pjesme na unplugged način. Poznavaoci Vanderslicea reći će pak da to nije toliko neočekivano jer je u čuvenoj "Blogoteci" Vanderslice već odavno prisutan, a samim time i postoji njegova osviještenost da bi povremeno naginjanje ka (unplugged) akustičnom izričaju trebalo biti drugo lice svakog glazbenika. No i to (polu)iznenađenje nije bilo finale jer su se na nagovor jedne drage slušateljice dečki ponovno vratili na stage i izveli željenu pjesmu u uštekanoj verziji.

Lijep i sretan koncert, raspoloženi glazbenici, bubnjar koji paralelno lijevom rukom svira bubnjeve, a desnom sint, sanjiv i izvanvremenski zvuk Moog-ova, komunikacija s publikom oko "Bananko" čokoladica, neočekivani i originalan bis i prije svega ponovno sjajan zvuk u polukružnoj dvorani. Možemo li očekivati više? Ne možemo i nećemo!

danko // 16/10/2009