beer baron i sale na poručniku blueberryju

Nikad nisam bio besplatno na nekom velikom rock koncertu (ne računajući turneju "Međimurje - Zagorje '95-'96" nikad prežaljenih rock dinosaura "krankenHaus").

Zahvaljujući webzinu "Terapija" ostvarila mi se i ta dječačka žena.
Otišao sam besplatno na jedan koncert i osjećao sam se velik kao Zlatko Gall i lijep kao Sale Dragaš. Moram si obavezno kupiti i kaubojski šešir kao što ga na glavi Sale nosi. Hoću i ja biti opaki neprilagođeni nenadjebivi nepomirljivi nepokolebljivi neustrašivi nedodirljivi rock kritičar!!! Hoću biti Sale!!!!

I umjesto da odmah nakon završetka koncerta, požurim kući i sretan što sam uštedio 180 kuna, napišem osvrt na ovaj rock spektakl... Što ja učinih? ( Oni koji me bolje poznaju, sigurno neće dvojiti ni časa.) Naravno, ja sam ušteđenih 180 kuna mnogo pametnije utrošio tj. uložio u sebe prije koncerta, tako da mi se i nije baš dalo pisati istu večer. (Sale to ne bi nikad učinio, to je ta razlika što razdvaja njega Saleta - Mount Everest hrvatske rock kritike- od mene Beer supersuckera Barona - Panonske nizine domicilnog rock izdavaštva.)
Naime, bio sam malo umoran, a i mutilo mi se ispred očiju. To mi je izgovor za prva dva dana kašnjenja. Ovih ostalih deset dana kašnjenja, pripisati ću poslovičnoj dalmatinskoj fjaci i bolikurčini.
No, sreća je veća što se duže čeka.

Prvi shock bio je mi je broj posjetitelja. Očekivao sam nekih tisuću ljudi, kad tamo više od 2000 duša. Prosjek godina posjetitelja u dvorani bio je oko 45, a računajući samo prosjek godina posjetitelja na tribinama onda bi to bilo negdje oko 66 godina. Vjerujte mi ja sam bio šokiran kad sam pogledom prošarao po tribinama. Na moment sam imao osjećaj kao da sam na predizbornom skupu "HSU-a" (Hrvatske stranke umirovljenika).

Oko 21 h na binu su izašli Partibrejkersi i svirali čak sat vremena. Iznenađujuća dužina njihovog nastupa , kao što će se poslije ustvrditi, bila je usko povezana sa dužinom (tj. kraćinom) nastupa gospodina Berryja.
Pjevač rock grupe "Partibrejkers" Z.K zvani Cane otvorio je koncert u svom prepoznatljivom stilu jednom dvosmislenom provokacijom čestitavši svim okupljenima praznik. Naime, taj je dan bio Vidovdan. No, od takve bitange navikao sam i na mnogo gore stvari. Što reći o svirki Partibrejkersa, a ne ponoviti se? Prošarali su repertoarom sa svih šest albuma, uz lagano preimućstvo stvari za prvoga (po mom skromnom sudu najboljeg YU rock albuma svih vremena) - Ona živi na brdu, Ulični hodač, Noć, Hej ti dole u mraku... Moćni i jaki kao uvijek, iako opet imaju nove plaćenike na basu i bubnju.
Želim im da požive još barem deset godina , pa da mogu sa potomstvom pohoditi njihove koncerte.

I onda negdje oko 22 sata, počinje jedan od najčudnijih rock nastupa u povijesti Lijepe naše (ne računajući duhovna rastrojstva i katarzična prosvijetljenja Dubravka Dvorskog na vrhuncu slave i u naponu snage). Popraćen nevjerovatnim ovacijama na binu izlazi Mr. Rock and Roll himself. U pratnji mu je vremešni Afroamerikanac na bas gitari, i dvojica blijedolikih mladića na bubnju i klavijaturama. Poslije će se ispostaviti da su blijedoliki naše gore listovi. Slutim konje.
Djedica počinje sa "Sweet 16" i odmah totalni delirij. Ekipa pomahnitala, Hrvatska stranka umirovljenika se digla na noge, zaboravila male penzije, iznevjerena Sanaderova obećanja i sve zajedničke akcije, i totalno pomahnitala. Mlađa ekipa još luđa, što bih pripisao njihovoj boljoj fizičkoj spremi i muskulaturi. Uglavnom, freak show totalni. Sale hoda ponosno dvoranom kao da jaše neuškopljenog mustanga, šeretski nakrivio šešir da mu ne tuću reflektori u oči, a u kutu usne mu treperi "Jesam Vam rekao papčine!". Chuck poručnik Blueberry počeo svirati "My ding a ling", ekipa pjeva u svih sweet šesnajst. I još par stvari "Maybelline", "RNR music" i kao u najljepšem snu i kolopletu dobrih misli i želja zaronismo u 45. minutu koncerta. Tada djedica pozove curice iz publike da mu se pridruže. I gle čuda, kao u Odiseji, na bini se pojavi 30 sirena i počme mahnito izvijati i uvijati bokovima, guzicama , zglobovima, venerinim brijegovima i ostalim toponimima. Chuck solira jedno 10 minuta na "Johnny B. Good", sirene tuljijo, ekipa urla, umirovljenici bacaju proteze u zrak, pale se jointovi.... i kraj! Ajde dobro, mislimo ja i moj novi najbolji prijatelj Sale. Nije kraj, otiša' je dida malo uvatit' kisika. Publika urla "We want more". Oni malo manje vični engleskom jeziku urlaju "Oćemo još", ali sve je bilo zabadava.
On se nije vratio.

Bio sam tužan i razočaran. Ali jutro je ispralo svu tugu, jad i čemer. Pogled na obnaženog i zadovoljenog Saleta na drugom kraju kreveta rastjerao je sve sive oblake. Dan je opet bio lijep. Imao sam za koga živjeti. I komu se radovati.

beer baron // 12/07/2005