Zadnji, a ujedno i uvjerljivo najtopliji dan festivala (drugog dana je pomogao vjetar i 10minutni pljusak) su nam otvorili engleski We Have Band. Iza zanimljiva imena se krije i zanimljiva ekipa koja koketira s elektro popom 80ih, ali na catchy i ne ljigav način. Češki Prago Union su hip hop skupina koja, navodno, ima odlične tekstove. Ne možemo potvrditi jer nam je češki malo zahrđao, ali možemo potvrditi da je pun O2 šator u 2 popodne bio dokaz da imaju svoju publiku i da ju znaju zapaliti i po najvećoj vrućini. U 3 sata popodne je, kao i prošle godine, sve utihnulo na festivalu, da bi se obilježila tragedija koja je zadesila festival u to doba prije dvije godine. Sve osim glavnoga stagea, kojeg je ispunila klasična glazba i zvuci Komornog orkestra Grada Trenčina. Uz posebno označeno mjesto gdje je šator koji se tada srušio stajao, još jedna lijepa gesta sjećanja na nesretne žrtve kobnog nevremena. Malo smiraja u vrelo popodne su nam priuštili i kolumbijski Las Alegres Ambulancias de San Basilio de Palenque sa smirenijim zvukovima koji su dolazili iz neobičnih instrumenata - još jedan dokaz da Pohoda ima stvarno veliku i vrlo različitu glazbenu ponudu. Bir: No, smiraj ne traje dugo jer su tu još jedni Islanđani, Bloodgroup, koji slove kao za jedan od jačih live actova i čest su gost raznih festivala. Teatralnost goth synth rocka uvijek ima dobru prođu kod publike, pa tako ni Bloodgroup nisu izuzetak na zadovoljstvo svih okupljenih na O2 pozornici. Svojim mračnim outfitom i furioznim nastupom privukli su velik broj gledatelja unatoč ranim (i vrućim) poslijepodnevnim satima, te ih totalno raspomamili. Bloodgroup su ovim nastupom u potpunosti opravdali naslov atraktivnog live acta i totalno je šteta što je njihov nastup u Zagrebu u veljači ove godine prošao nezamijećeno. Slijedeći koncert na glavnoj pozornici su švedski Peter, Björn and John, autori valjda najzaraznije zviždačke melodije posljednjih nekoliko godina, u obliku pjesme "Young Folks". Iako je dijelu naše ekipe nastup bio predosadnjikav da bi ostali na njemu cijelom (bogata ponuda i velike vrućine čine čovjeka jako izbirljivim), drugi dio ekipe je pak uživao u činjenici da njihov pop rock uživo zvuči još žešće i divlje, s konstantnim skakanjem basista i gitarista, kao da se radi o kakvom punk rock bendu. WWW su zanimljiv češki duo koji se sastoji od pjevačice / reperice, te pjevača / repera na semplovima, impozantnih beatbox sposobnosti. Opet, nemogućnost potpunog razumijevanja tekstova, što je kod ovakve glazbe možda najbitnije, je onemogućila dublje razumijevanje, ali je dojam o njihovom eksperimentalnom elektro zvuku bio vrlo povoljan. Nakon njih još nešto domaće, ali puno drugačije - Peter Lipa je stara slovačka legenda, koja svojim zvukom, tekstovima (koliko smo uspjeli razumjeti) te šarmom i humorom podsjeća na recimo Zorana Predina ili slične autore. Uživamo u par pjesama i onda već pičimo dalje prema glavnoj pozornici i još jednoj staroj legendi. John Lydon i njegovi Public Image Limited su se nakon 17 godina hibernacije, 2009. vratili na scenu, te potaknuti uspješnim živim nastupima (ili nedostatkom financija, svejedno), nastavili zajedno surađivati pa evo nam prilike da konačno vidimo legendarni PiL uživo. Johhny Lydon aka Rotten, unatoč svojim godinama i stasu, i dalje tjera punkerski stav, pa tako na sceni pije, pljuje i podbada publiku. Odmah na početku kreću sa svojim možda široj publici najpoznatijim hitovima kao što su "Public Image" i "This is not a love song", no nama se na toj paklenoj vrućini to svejedno čini pomalo kao šibanje mrtvog konja, pa pičimo dalje prema novim koncertima. U prolazu lovimo par minuta mladu irsku kantautoricu Lisu Hannigan koja taman izvodi vrlo upečatljivu obradu i odličnu Depeche Modea "Personal Jesus", tako da nam je malo žao da nismo uspjeli uloviti više, ali tako je to u prenatrpanom programu festivala.

Bir: Pozornica O2 ugostila je premijerni nastup Micachu and The Shapes pred slovačkom publikom. Njihov noise pop pobudio je velik interes, a potpisnik ovih redova bio je uvjeren da je prisustvao nastupu djece koja su pod utjecajem Lou Reeda i Big Black išla stvarati svoju glazbu. Ne znam je li moja kriva procjena posljedica užasne vrućine tijekom dana ili količine pive kojom sam ju tjerao, ali glavni vokalist i gitarist, za kojeg sam mislio da je Alex Turner kao dvanaestogodišnjak, zapravo je Mica Levi, glavna autorica i pokretačica banda. Mica bi svojom scenskom pojavom, koju čini škiljenje na jedno oko i nadrkana faca dok bijesno mlati po gitari u instrumentalnom nadigravanju s bubnjarem, mogla zastrašiti i Johhny Rottena, te ga kao balavca poslati po cigarette. No iz takvog cool rockerskog stava izvirala je izvorna zabava i užitak nastupa pred više tisuća posjetitelja. Ono što me oduševilo je kako jedan tako mali i svjež band plijeni pozornost i izaziva užitak svojim noise eskapadama i kaotičnim pop cušpajzom kod tako velikog broja ljudi. Da nastupe u Zagrebu, u KSETu bi skupili možda stotinjak znatiželjnika i redovnih pratitelja glazbe, a i na festivalima bi ziher dobili neki raniji autsajderski termin pred šačicom gledatelja, dok su na Pohodi svirali pristojnu večernju šihtu nakon veterana P.I.L. Perunska glazbena diva Susana Baca nas je očarala svojim gracioznim pokretima na pozornici i dobrom voljom, dok se nešto sasma drugačije pripremalo na glavnoj pozornici. Britanska glazbenica podrijetlom sa Šri Lanke Mathangi "Maya" Arulpragasam, poznatija jednostavnije kao M. I. A., ima iza sebe ima 3 albuma, te hvalu što kritike to publike - jedni ju čak smatraju jednom od najutjecajnijih osoba trenutne glazbene scene. Nominirana je za Grammyja, a bome i za Oscara za skladbu "O...Saya" iz odličnog filma "Slumdog Millionaire", a hvaljena je i na drugim područjima svoga djelovanja, kao što su grafički i modni dizajn. Iako moramo priznati da se našem četvercu njen bolivudski elektrotrash glazbeni izričaj nije previše dopao, ne možemo, a ne posebno pohvaliti njen nastup - ma kakav nastup, show u pravom smislu riječi! U prvoj pjesmi je M. I. A. već sišla do ograde i publike (ni prva ni zadnja ove godine na festivalu, ali možda najduže i s najviše fizičkog kontakta), a u drugoj je, ni više nego manje, pozvala sve akreditirane fotografe pod pozornicom da ju fotografiraju na stageu! Kakav je to ludi kaos samo bio! Ipak, nas je čekalo već nešto drugo... Bir: Moj osobni highlight drugog dana festivala bio je nastup Beirut, smjeran i suzdržan u komunikaciji s publikom, Zach Condon prepustio je svojim pjesmama i šesteročlanom orkestru da to učine umjesto njega. A pjesme su komunicirale od prvog trenutka i uvodne Nantes. Zborno pjevanje pratilo je većinu hitova Beiruta: Elephant gun, Postcards from Italy, A sunday smile zvučale su savršeno, a tako su i primljene od publike. Jedan od volontera na festivalu uspio je animirati inače uspavanu slovačku publiku na mahanje rukama i pljeskanje u ritmu. Zbog svog angažmana dobio je i osobnu zahvalnost banda. Simpatično. U sat vremena nastupa, Beirut su osim starih stvari, predstavili i dio materijala s novog albuma, a za sam kraj izveli su Erdelezi (Đurđevdan) i ostavili u nedoumici većinu fanova. Ovaj sasvim nepotreban (i nespretno izveden) završetak, inače savršenog seta hitova, bio je vjerojatno geekovski izljev ljubavi prema ovim krajevima od kojih je Zach crpio inspiraciju za velik dio svog opusa, pa ćemo mu ga stoga i oprostiti. Uz Bloodgroup danas, te Retro Stefson koje smo vidjeli na INmusicu, očito je da se nešto kuha na malenoj i izoliranoj sceni Islanda, te da nakon Sugarcubesa i Bjork, možemo očekivati neku novu zvijezdu sa tog malenog otoka s kojeg nam dolazi još jedno ime. FM Belfast su ultimativna zabavna elektro skupina, totalni vizualni kontrast bilo kojem modernom bendu koji brine o svom izgledu (obučeni maltene svako za sebe, pomalo seljački, pardon, trash), koja svirajući što svoje, što obrađujući znane komade, doslovno, tjeraju sve živo i neživo na ples! Ovaj u osnovi trio, koje neki nazivaju islandskim odgovorom na južnoameričke CSS, a nama na pamet pada geekovska verzija Scissors Sisters, uživo nastupa u proširenom sastavu i jedan je od bendova koji definitivno garantira odličan plesno-zabavni provod - nadamo se da ćemo ih vidjeti i na našim festivalskim prostorima već slijedeće ljeto! A dobar provod su okupljenima u Nay Dance šatoru pružali i izraelski Oy Division, svirajući svoje tradicionalne skladbe, na način recimo balkanskih trubača, što se atmosfere tiče, a bome i učeći publiku poneki refren svojih pjesama. Legendarni bristolski triphoperi Portishead su pravi headlineri današnjeg dana, pa pred prepunom glavnom pozornicom dokazuju da njihove elektro laganice pali itekako i danas. Geoff Barrow, Beth Gibbons i Adrian Utley, potpomognuti dodatnim muzičarima, te vrlo dobrim pratećim animacijama na video wallu, su nam pružili u preko sat vremena presjek svoje relativno kratke diskografske karijere (znani po tome da godinama snimaju album, do sada su izdali samo tri studijska albuma) i dokazali kako je riječ o jednom sjajnom bendu i kada se radi o live nastupima. Na početku suzdržana i povučena, Beth je kraj koncerta dočekala pod pozornicom, trčeći i pozdravljajući publiku u prvim redovima! Bir: Dok su Portishead hipnotizirali glavnu pozornicu i okupljenu većinu posjetitelja pred njom, u Areni se vodila još jedna bitka. Ovog puta to nisu bili Battles, nego njima srodan britanski band Three Trapped Tigers. Brze math rock noise punk gitarske dionice, furiozni i ritmčki isprekidani bubanj te elektronička podloga savršen su lijek za stanje pospanosti i omame izazvane Portisheadom ili samo umorom nakupljenim dvodnevnim partijanjem. Svi oni koji su se odlučili propustiti nastup Portishead nagrađeni su energičnom izvedbom ovog trojca, koja ih sigurno nije ostavila ravnodušnima. Vrlo ugodno iznenađenje su bili i domaći kvintet Dirty Disco Rockers koji je svojom verzijom instrumentalnom plesnog rocka, pojačanog moćnim basom, natjerali umorne kosti na još koji plesni pokret, što je u to kasno doba trećeg dana festivala već bio veliki uspjeh sam po sebi. Kako nam je festival počeo sa trubama, slično se, samo u drugom glazbenom žanru, i završio. Kvartet Get The Blessing su bristolski moderni jazzeri, koji su redom bučnih glazbenih uložaka, te redom šala o kobasicama, uspjeli osvojiti impozantan broj ljudi u 2 ujutro. Iza sebe imaju dva albuma, a njihov debi "All is Yes" je je 2008. osvojio BBC Jazz Awards. Borba trube i saksofona, pojačana Portishead ritam sekcijom (Jim Barr i Clive Deamer su naime par sati prije već probili led svirajući sa svojim sugrađanima), je bila naprosto sjajna i tako se trubački, bučno i u kvalitetnom deliriju završila za nas još jedna Pohoda, festival koji se mora doživjeti barem jednom u životu.

Epilog iliti zašto je Pohoda tako fantastično dobar festival

OK, za kraj, da pokušamo sumirati zašto mislimo da je Pohoda sjajan festival - možda će čak ovih par rečenica potaknuti naše organizatore da naprave nešto slično unutar svojih (ili novih) festivala.

I ove godine je preklapanje bendova i dalje bilo relativno minimalno jer je satnica tako složena da svaki bend ima sat vremena programa (što je jedino šteta kod headlinera, iako je više bendova produžilo svoju minutažu), s rupom od sat vremena do slijedećeg izvođača. U tom vremenu pak počinje bend na drugom stageu i lovljenje bendova je prava milina, čak i za fotografe koji imaju u pravilu pravo fotografirati prve 3 pjesme. Naravno, obzirom na veći broj pozornica, preklapanje ipak postoji, ali to znači da u jednom momentu birate između 2 ili 3 benda, a ne između 5 ili 6. Ono što je još fascinantno je festivalska publika - u bilo koje vrijeme, bez obzira tko je svirao na glavnom stageu, svi ostali stagevi su imali svoju publiku; točnije rečeno, u velikoj većini slučajeva, a pogotovo navečer, su bili dupkom puliqni! Vjerujemo da je svakom bendu milina svirati na Pohodi jer će uvijek imati svoju publiku, pa čak i tokom dana na najvećoj vrućini.

Uz to, dodajmo i: online streaming koncerata, besplatni wi-fi (koji doduše zbog velike mase ljudi nije uvijek radio baš kako spada), masa dodatnih sadržaja (od vašarskih zajebancija do sadržaja namjenjenih onim najmlađima - kad smo kod njih, spomenimo da je postojao i poseban kamp za roditelje sa djecom), dodatni šatori sa preko potrebnim hladom na prostoru užarenog aerodroma, hrpa volontera, čistaća smeća (uz sortiranje istog po cijelom festivalu) i crowd assistanta (koji su cijelo vrijeme besplatno točili vodu ispred svake pozornice, a pokoji i plesom animirali publiku), ogromna gastronomska ponuda i pivo za 9 kuna (!!), štandovi raznih humanitarnih organizacija, neizbježni silent disco (na kojem su svaki put dok smo prolazili pored tog šatora pjevali iz svega glasa na znane hitove), kino na otvorenom (koji nas je strašno podsjetio na filmove pod zvijezdama na dragom Motovun film festivalu), te razne radionice, su samo dio bogatog popratnog programa ovog festivala. Svaka pozornica ima svojeg zaduženog vođu, koji, vidi lijepog detalja, prije svakog benda dođe na stage i sa par riječi najavi slijedeći bend - mali detalj, ali itekako kul, što za bend, tako i za publiku. A kada vam direktor festivala dođe tijekom dana na glavnu pozornicu i da vam predviđenu vremensku prognozu za ostali dio dana i večeri, te vas upozori da pijete dovoljno tekućine jer su temperature vrlo visoke, onda znate da se ovi organizatori stvarno brinu za svoje posjetitelje.

Organizacijski, se sve skupa čini kao jedna velika familija koja ne funkcionira samo tjedan dana prije festivala, već tokom cijele godine - novosti na web sajtu, koje nisu vezane samo na bendove i program nadolazećeg festivala su živi svjedok tome. Znamo i da organizatori festivala obilaze i druge svjetske festivale (što uopće ne kriju, nego o tome i pišu na web sajtu), pa možemo reći da uspješno kupe sve ono najbolje što se organizacije tiče i koriste prilikom organizacije svojeg. "Vrag je u detaljima" je dobro komentirao češki kolega u press centru, dok nam je objašnjavao kako Češka doduše ima veće festivale, ali tako dobre kao Pohodu nema. Dobre ne samo po programu, već i po feelingu i brizi za posjetitelje. A to se bome osjeća na festivalu... I da sumiramo ovaj poduži trodijelni izvještaj, reći ćemo da je svih 999 ulaznica za Pohodu 2012 koje su se prodavale u pretprodaji na samom festivalu, rasprodano. Vjerojatno i to nešto govori.

Zajedničkim snagama odgledali, fotografirali i napisali: Špela, Sale, Bir & Krešo


Bažant Pohoda 2011 izvještaj:

• Bažant Pohoda 2011 dan 1.
• Bažant Pohoda 2011 dan 2.
• Bažant Pohoda 2011 dan 3.

terapija // 15/07/2011

> vidi sve fotke // see all photos