Otvarajući najveći nacionalni blues festival, Sunnysiders su pokazali kako nisu bezveze dogurali do polufinala u Memphisu

Prva večer drugog Zagreb International Blues festivala počela je dozlaboga dosadno. Tri lika, čija imena namjerno neću ni spomenuti, pokušala su predstaviti CD "Blueshand - 65th anniversary", u izdanju Croatia Recordsa, Spone i BlueStonea.

No, umjesto da doznamo nešto više o tom albumu na kojem hrvatski bendovi sviraju Slowhandove pjesme, morali smo slušati petnaest minuta drobljenja o tome kako se sad blues više svira i o njemu se više piše prije no što su pokrenute Hrvatske blues snage, Croatian Blues Challenge i festival na čijem smo se početku, je l' te, okupili.

OK, sve to skupa je vjerojatno točno, ali pitam se - koga, pobogu, zanima ta samohvala i tapšanje po vlastitim ramenima? Ljudi su došli zbog svirke. Ako im već hoćete prodati CD, nemojte daviti. Recite u pet rečenica o čemu se radi, zašto je napravljeno, koliko košta, gdje se može kupiti i pošto. Pa se maknite sa stejdža i pustite bendove da rade svoje.

Srećom, u HardPlaceu četvrtak je večer pelina, pa se gnjavaža dala lakše izdržati. A bendovi pružili dovoljno da se opravda dolazak na prvi kat Šubićeve 55.

Pa i više od toga, bar kad su Sunnysiders u pitanju. Duo koji je predstavljao Hrvatsku na zadnjem International Blues Festivalu u Memphisu - i dogurao do polufinala - ovdje se predstavio kao kvartet, pojačan još jednim gitaristom i udaraljkašem na cajonu.

Proširenje je bilo pun pogodak. Fino vokalno nadopunjavanje pjevačice Ro Le i gitariste Hrepe dobilo je novu dimenziju, koja je do punog izražaja došla u dirljivoj, suptilno atmosferičnoj verziji "Over And Over Again".

Iako se sasvim dobro snalaze i u bržim blues poskočicama (recimo, "Superglue"), ta laganica ima sva obilježja ne samo hita, već i klasika koji bi mogao trajati dugo, dugo.

Da sam na njihovom mjestu, odmah po izlasku albuma (kreću u snimanje 21. lipnja) dao bih sve od sebe da ju nekako gurnem na Appleov iTunes ili već neku sličnu online trgovinu glazbom. Takav dragulj teško će proći nezapaženo.

Autorski im materijal općenito dobro zvuči, pa ću ih rado ponovno pogledati uživo, ali i poslušati album, jednom kad ga snime. Još da tijekom nastupa kažu nešto više o svojim pjesmama, umjesto da objašnjavaju kakav je koji instrument... Ihaj. Gdje bi im bio kraj?

O drugom bendu koji je nastupio nema se što puno za reći. Retro Guru je solidna skupina koja tezgaroški dere po standardima (B.B. King, ZZ Top, Robert Johnson, Stevie Ray Vaughan...) Korektno su odsvirali svoje, ali bez naročitog nadahnuća i iskre.

Donekle su se izdvojile obrade "Thrill is Gone" i "Blue Jean Blues", iako mi je ostao dojam da bi im puno bolje leglo nešto drugo iz repertoara bradatih Teksašana. Recimo, "La Grange".

siro // 10/06/2011