Svirajući kongu, stop-činelu i cajon te uz pratnju gitare i basa, Wilson je krenuo lagano, s bluesom "Don't Ever Let Anybody Drag Your Spirit Down" koji je pomalo naginjao prema spiritualu. Specifična boja i jasnoća glasa, kao i rijetko viđena izražajnost, brzo su dali naslutiti da će okupljeni u Studentskom centru svjedočiti nečem nesvakidašnjem.

No, ništa nas nije moglo pripremiti na nokaut u drugoj rundi koji je uslijedio. "I Heard the Angles Singing", blues duboko uronjen u gospel, Wilson je otpjevao tako emotivno i sugestivno da su mi suze navrle na oči, a knedla stegla grlo.

Bio je to glas koji pomiče dušu, istovremeno pripovjedački i propovjednički, moćan i krhak. Nevjerojatno snažno i intenzivno iskustvo. Bez imalo sumnje vrhunac večeri.

Naboj je nakon toga ponešto pao, ali ne puno. Tijekom sat i pol svirke Wilson nas je prošetao kroz svoj šaroliki repertoar, u kojem se našlo još pomalo i countryja te boogieja. Pjesme su mu jednostavne crtice iz života, koje odaju pažljivog i senzibilnog promatrača, vještog u pretakanju vlastitih i tuđih doživljaja u stihove i glazbu.

Osim samog Wilsona, svirku je obilježio sjajan njemački gitarist Jochen Bens, koji je svojim blues vratolomijama publici ne jednom izmamio pljesak i oduševljene povike odobravanja.

Naravno, Wilson i društvo vraćeni su na bis, tijekom kojeg su izveli još jednu običnu ljubavnu, nazvanu "Waiting On You".

Prije njih, atmosferu su nabrijali Ivica Kostelić & Telefon Blues Band. Za razliku od Vedrana Božića i ekipe, skijaškog prvaka nisam imao prilike slušati uživo. Iskreno, bio sam pomalo skeptičan prema njegovom sviračkom umijeću. Mislio sam da je to tek dobar marketinški trik.

Kakva greška.

Kostelića su najavili kao "najboljeg bluesera među skijašima". Zvuči kao dobar štos, ali je u stvari potcjenjivački. Ivica je pokazao kako se nema čega stidjeti.

Ravnopravno se nosio s daleko iskusnijim muzičarima, kompetentno isporučivši porciju glasnog, energičnog i eksplozivnog bluesa. Tijekom bisa se čak upustio u mini gitaristički duel s Božićem, i to je dobro zvučalo.

Više od sviračkog dijela iznenadilo me njegovo odlično pjevanje. U hipu bi se preobrazio u čudovište iz močvara Louisiane, dubljeg, čvršćeg i muževnijeg glasa. Jednom kad se ostavi skijanja, Profesor bi 'ladno mogao razmisliti i o ozbiljnijoj glazbenoj karijeri.

Francuski dvojac Hobo Blues imao je višestruki peh - nastupili su u sitne sate, nakon izvanrednog Big Daddy Wilsona, kad se većina publike već bila razišla. Šteta, vrijedilo ih je pogledati.

S puno feelinga sviraju autentični putni blues koji graniči s kabareom, pomalo kao Bob Dylan u "Blonda On Blonde" fazi, a pjevačica zvuči kao Betty Boop nakon 20 godina nemilosrdnog trošenja alkohola i pljuga. Zaslužuju pohvale što su dali sve od sebe, iako su se na stejdž popeli u sitne sate, pred tek kojih dvadesetak najupornijih.

Kakvi su bili ostali? Evo ukratko.

Never2late - pet djedica otvorili su drugi dan festivala pristojnim bluesom u Claptonovom stilu. Dva Fendera, jedan reži, drugi jeca. Jednostavne, troprstaške solaže. Solidno.

Nenad Družević duo - akustični blues u rasponu od Elvisa Presleya do Roberta Johnsona. Zvučali su OK, ali ništa posebno.

The Downstrokes - standardan nastup, u kojem je očekivano dominirao gitarist Nebojša Buhin. Kao da im malo nedostaje poleta.

Angels of Blues - četiri djevojke koje su se predstavile s mekšim repertoarom i pomalo neobičnim obradama pjesama poput, recimo, "Sweet Child of Mine". Pjevačica ima upečatljiv glas, višeglasje im dobro ide, ali im fali vježbe i uigranosti.

Eduard Jimmy Matešić - ugodan akustični country i blues za nesretno zaljubljene. Ispunio očekivano.

44blues - nastupili zadnji, zvučali kao da imaju gitaru viška.

siro // 11/06/2011