Evo konačno i mene, again, na stranicama Terapije... Privatno sam bio prezauzet sa novim profesionalnim promijenama posla, no redovito sam posjećivao koncerte, ali nikako nisam uspio pronaći slobodnih trenutaka da se posvetim podrobnim recenzijama i izvještajima.
Sorry svim čitateljima i vjernoj publici Terapije!

Naveliko najavljivani ZG groove fest nije po ničemu odstupio od zaslužene reklamne kampanje koja ga je pratila dobrih mjesec dana prije samog održavanja. Sasvim solidna posjećenost od oko 5000 ljudi za ne baš pretjerano popularna pop imena iz oblasti (uglavnom) elektronskog šminkeraja zadovoljila je ukus i rejting prisutne publike, no, sam organizator s time nikako ne može zadovoljno trljat' ruke budući da su troškovi organizacije bili enormni. Da je došlo barem još 2-3 tisuće više, organizacija bi mogla govoriti o zadovoljavajućem kontu na bankovnom računu, no ovako... ali ne treba sad o tome.

Nastup su počeli X-press2, koji nose ime po nekad veoma popularnom (a donekle i značajnom) disco-house projektu s konca osamdesetih (veliki hit "S-express", sjećate li se?), a njihova interpretacija se svela na rad s ogromnim mix-pultom koji je zauzeo gotovo cijelu dužinu pozornice Doma sportova. Na njemu je bilo nekih desetak gramofona koje je opsluživalo četiri disk-džokeja i servirali su iznimno osvježavajući techno-dance-funky koji je najbliže rečeno vrlo blizak radovima The Chemical Brothers. Njihov jednosatni set je prštao uzbuđenjima, beatovima i različitim frakturama ritmova, te su najavili odličan i veliki spektakl za Hrvate, koji na žalost nije nastavljen u odgovarajućem svijetlu. Kao prvo, pauze između svih narednih izvođača su trajale gotovo punih sat vremena, a ne znam koji je to mulac bio negdje iza mix-pulta i u pauzama puštao glazbu koja apsolutno nije imala nikakve veze sa izvođačima na sceni. Umjesto da se u pauzi posluša glazba koja će na najbolji način uvesti publiku u narednog izvođača, taj "netko" je puštao samo i isključivo techno-beatove od kojih je prisutna publika gotovo pošandrcala. Dobro. (čitaj: nije dobro) Slijedeći koji su nakon vrag te pitaj koliko pauze izašli na stage bili su Faithless. Scena i dekor su bili O.K., rasvjeta, razglas i ostale postavke savršeni i izlaze sa otvarajućim instrumentalom kojim su najavili neki svoj veličanstveni glazbeni trijumf. No, kada se pojavio crni pjevač u krem-safari odijelu i započeo svoj arogantni ragga-mufin vokal stil (i tako iz pjesme u pjesmu), vjerujte mi, jedva sam čekao kraj njihovog nastupa. Naravno, Dido je izostala (njezin brat je gitarist u bendu), kao i masu njihovih velikih hitova (između ostalih i "Reverence", pa i "God is a DJ"), a servirali su smjesu dance-pop šablona sa svojih albuma koje su tako besramno pokrali od svega i svačega. Moglo se fino čuti što su to uzeli od U2 iz faze albuma "Achtung Baby", pa onda od plesnih madchester-pop bendova (posebno od Happy Mondays), kurentne elektronske dance-house scene (osobito od Groove Armada, Unklea, Daft Punk i sl.), a naravno i od hip-hop i trip-hop autora poput Eminema, Trickya, Massive Attack... pa sve do Jennifer Lopez (majko mila, kaj se i od nje nešto može ukrasti? Može. Može.). Glazba im se svodi na uobičajeno predvidljiv pop početak (intro uvod, ragga vokal bla-bla-bla o ničemu), zatim slijedi dizanje atmosfere uz malo prk-mrk nabijanja po sintesajzeru i na kraju spuštanje. I tako svaka stvar. Dosada. Ali publika je bila u deliriju, ruke u zraku i fantastična atmosfera. Jedino što je odudaralo od cijele smušene, plitke i prozirne glazbe bila je solidna (pa i odlična) svirka gitare koja je jedina imala nekakav prizvuk originalnosti. A onaj tam komad koji je nabijao po kongama i udaraljkama ... je dobar komad za cijepanje drva uz 'ladni gemišt. Totalno neoriginalno! Ali, eto, zabavno za masu.

I dok se Faithless povukao, opet je slijedila duuuuuuuga pauza. Roadiji su sve fino posložili za Thievery Corporation, da bi se ovi pojavili tek nakon skoro 45 minuta drapanja po onom ubitačnom techno-dance koještarenju sa mix pulta od strane "tamo nekog" polugluhog DJ-a. No, njihova začudno mnogobrojna publika ih je dočekala kao prave pravcate zvijezde (nije mi jasno što oni uopće znače tako važno u svijetu pop glazbe) i bodrila ih tijekom čitavog njihovog nastupa. Izveli su sijaset polu-hitova s kojima barataju (naravno, najzastupljenije su bile nazovimo uspješnice s albuma "Mirror Conspiracy" i "The Richiest Man In Babylon"), a ispale su kao da su ultra-mega opako delta-turbo TLX-BMW svjetski popularni bestselleri. Nije mi jasno zašto. Pjesme nemaju nikakvu važnu niti bitnu potku, niti nekakav presudan značaj za daljni razvoj pop glazbe, niti nekakav intrigantan sadržaj (o smislu ne vrijedi govoriti) dapače, sve su to nekakvi segmenti koji su već odavno urađeni (kod primjerice Steely Dan, U2, Simple Minds, Stinga, Thomasa Dolbya, Massive Attack, Duran Duran, Moby...) i prepravljeni po tko zna koji puta, a ovdje u nas kotiraju kao da su nešto "epohalno" važni i značajni. Ekipa na stageu je bila sasvim okej i mislim da na ovim prostorima imaju neslućeno veću publiku nego li u Americi ili Britaniji. Čudno kako su to Hrvati progutali, a TC praktički nemaju gotovo nikakav medijski rejting - nigdje se ne vrte po radio programima, nema gotovo nikakvih video spotova i o njima se gotovo nigdje ne piše i ne čita. To me odmah asocira na slućaj stare, stare new romantics grupe Classics Nouveaux koji su bez problema 2 puta napunili Dom sportova 1981. i 1982., dok su u rodnoj Britaniji svirali pred 200-300 ljudi. Ak' nemreš zgrnut lovu doma - moreš na Balkanu! E, i onda na kraju trijumf! Pravi pravcati! Prvo sam otišao po jednu od stotinjak ispijenih piva te večeri već imajući u vidu da će pauza trajati najmanje pola sata, sreo masu poznanika i na kraju sjeo na stepenište samog ulaza u dvoranu skroz tam do zadnjeg ugla da se ne bih davio sa šuš-muš cak-cak zvukovima bljutavog techna za bonkase i fino odspavao nekih (tko zna koliko) minutesa. Probudio me moj prijatelj Mrle s kojim sam došao na koncert, no ostao sam na stepeništu budući da next bend - Gus Gus još nije počeo. I onda mi se uz pivo prohtijela jedna od 25-6-7 (30) cigareta koje popušim dnevno (i noćno). I ja ti to fino uvlačim u sebe, onak već kvalitetno "pod parom" ko lonac graha petkom koji se kuha već dobrih 3-4 sata i dojdu mi dvije dvadesetogodišnjakinje žicati cigarete. Tipične predstavnice purgerajskog kiča-čiča miča hip-hop najbolji nam je triper pop. A image im je pojas hlača centimetar do mufa, vidi im se pupak, pola guze i cice samo malo prekrivene nekakvom polusintetskom tkaninom manjom od mojeg džepnog rupčića.
- "Ej stari, imaš cigaru?"
HORVI: - "Joj, ti si sigurno jedna od onih depiliranih po pički, takve su mi bezvezne..."
- "A kaj ti imaš protiv depilacije pičke?"
HORVI: "U medicinskom i higijenskom pogledu nikaj, ali u vizualnom to je skrnavljenje prirode i pretvaranje plodnog tla u pustinju."
- "Ma nemoj!"
HORVI: - "Pa, da... Sad ste se sve zauzele za oralni sex jer mislite da tak nebute pokupile sidu, sifilis i masnu koleru. A gde vam je priroda?"
I tada jedna od njih (mislim da je bila plavokosa) nategne pojas svojih hlača (ak se taj komad krpe više uopće tak može nazvati) sve do klitića i pokaže mi svoju uredno podšišanu crno-smeđu šumu međunožja. I bris! Klizne među publiku skupa s frendicom (ili već kaj god da joj je bila). Karma-koma, đemejkan in Roma. A meni se samo prohtjelo "keep feeling fascination" (čega uopće nije bilo) od tako polublesavog koncerta s tak polupraznim i nedorečenim izvođačima. A, jebala te tvoja piksa među nogama! Kaj si htela cigaretu ili koji kitakjušu-i-šimonoseki?!

Joj, i onda nakon takve pauze... slijedi Gus Gus. Te dvije klinke su mi se motale po glavi i onda shvatim da je u dvorani još najmanje hiljadarka takvih. Starče ofucani, što se čudiš i to negdje oko 3 ujutro kad su već sva osjetila postala zatupljena. Svi su pomalo već poćeli bježat doma na spavanje, fukanje po obližnjem grmlju i parkovima, te na riganje u kontenjere, po tramvajskim stanicama i po izlozima s vešom, cedeovima i živežnim namirnicama. Ostali su u dvorani samo oni na svrdlima, keksima i nekakvim aspirinima, red bulima i bedaki poput mene na pravoj bersi iz vinske bačve. Više nitko nije imao snage da diže ruke u zrak (a uostalom i zbog čega), a ovi Islanđani (njihova pevaljka) se derala: "...are you all right, are you feeling?...", dok je u dvorani preostalo manje od 1500 ljudi. Sjeo sam negdje na tribinu i promatrao taj njihov mega-spektakl koji doma na Islandu (koji ima cca. 300.000 stanovnika) ne mogu ostvariti niti da sviraju na sprovodu njihovog predsjednika. Dok im nacionalna nogometna reprezentacija igra kvalifikacijsku tekmu protiv ex-prvaka svijeta Francuza, dođe im jedva 10.000 ljudi kaj su ih uspjeli pokupiti negdje s brodova ribarica i održavanja vulkan(izacija), a sim u Hrvatskoj na takav kali-što-li bend dođe hiljadarka bez problema... i još više... to je strašno! I to u Dom sportova! A prave i iskonske Maradone rocka poput Lunar, Peach Pit, DMWT i sjajnog Metessija nastupaju pred 100-200 ljudi, kaj je sramota!!! Gus Gus? Bend je bezveze. Disco, house i nekakav pokušaj trancea. Melodije koje imaju nekakav obavezni uvod na synthu koje se dižu i spuštaju, prati ih (OK) ritam sekcija i nebulozna pevaljka. Čak su bili toliko drski da nisu htjeli niti na zahtijev publike svirati "Polydistorsion", već samo dance i house stvari. Nikakav trip-hop, nikaj od onoga kaj je imalo primamljivo u njihovom stilu (bar meni). Sve skupa, odvratno. Draži bi mi bio nastup Kylie Minoque ili Britney, ovo je sve skupa zasralo ionako blesavu večer, ali kaj moreš... uvijek takvoga nečega mora biti. Prije 30 ljeta dok sam počeo slušati mjuzu to je bila Suzy Quatro, pa Kim Carnes, pred 25 ljeta Kim Wilde, prije 20 godinica Nena, pa onda C.C.Catch, Debbie Gibson, Tiffany, Sandra, Alannah Myles, Paula Abdul, Leila K, Vanessa Paradise, Whighfield... same luzerice i sitne dušice koje su uspjele drmnuti lovu na htiću-dva-tri.

Draža mi je Madonna, Sophie B.Hawkins, Tanita Tikaram, Whitney Houston, Neneh Cherry, a o Laurie Anderson, Meredith Monk, Annie Lennox i kraljicama PJ Harvej i Bjork da ne govorim. Ovi Islanđani su nemam pojma zašto i zbog čega tako ishvaljeni (valjda samo zato kaj su s otoka vatre i leda), no nemaju apsolutno nikakvu koncentraciju kreativnosti u svojem zvuku. Disco, house i sušenje smrdljivog bakalara na hladnom vjetru. Dok sve skupa saberem, X-press2 i Faithless su bili fokus ne pretjerano inteligentne večeri. Jel' mi žao 280 kuna? Ne. Nije. Jer sam saznao da to više nikad neću poželjeti gledati uživo.

horvi // 01/06/2005

> vidi sve fotke // see all photos