Scenarij s Druydom se desio sasvim slučajno i tim je oduševljenje viđenim nastupom možda i veće. Osobno nisam ni znao da bi Druyd trebali imati koncert te večeri no uz pomoć prijatelja, nešto prije 21h već smo se nalazili u prostoru Koprive koja je te večeri bila krcata.

Kad smo se konačno smjestili na pod, pored kamina, sjedili smo iza dvoje ljudi koji su u naručju držali hang. Hang je inače instrument koji se pojavio tek prije jedanaest godina i spada u skupinu vibrirajućih instrumenata a vjerujem da je dobrom djelu prisutnih ovo bio prvi kontakt s njim. Oni koji vole etno, world music, jazz ili neki sličan žanr glazbe ovaj instrument bi se savim sigurno dopao jer melodija koju proizvodi je odlična i može sezati od najintimnije pa sve do buke i ritma kakvog mogu proizvesti recimo didgeridoo ili djembe, normalno to zavisi i od muzičara koji ga svira. (Na netu i yutubu možete pronaći dosta materijala ako vas zanima više o njemu.) U ovom slučaju to su bili francuski dvojac iz Strasbourga i Dijona, koji su te večeri bili Dubravkovi gosti. Kako su počeli svirati, u prostoriji je zavladao muk i počela se širiti hipnotična melodija hanga no odsvirana je samo jedna skladba i iako sam pomislio kako bi možda sa bendom odsvirati neku stvar (više sam to čak smatrao i logičnim) to se nije desilo. Druyd su počeli svoj nastup odmah nakon dua na hangovima i tu su Dubravko na didgeridoou i Ivan na akustičnoj gitari ubrzo natjerali nekolicinu iz publike da samo sklopi oči i prepusti se, dok je Mary, inače vokal, sjedila pored nas na stolici i plela neki šal ili nešto. Tišina i pozornost kakvu je publika imala za vrijeme nastupa bila je takva da je i kamin u kojem su lagano tinjala drva, imao ulogu četvrtog instrumenta i punio prostor zvukom vatre i toplinom. Odlične vokalne i sviračke sposobnosti benda privukle su u Koprivu publiku kojoj je starost sezala od 8, da 8 godina, pa sve do onih starije životne dobi no pozornosti nije manjkalo ni kod jednih ni kod drugih i bend je morao odsvirati još dvije pjesme na bisu.

Kako me je dan nakon koncerta zauvijek napustila moja memorijska kartica, jedini zapis koji postoji je video i pošto nije sniman sprijeda nego bočno, zvuk didgeridooa se ne čuje onako kako bi trebao no do, skorog nadam se, dolaska slika poslužit će i ovo.



Na kraju, već prije ponoći bio sam u stanu oduševljen ambijentom, atmosferom, instrumentima koje ne vidim svaki dan a pogotovo ne u rukama/ustima koje vraški dobro znaju šta da s njima rade i na Druyd idem ponovno, prvom prilikom.

mario m. // 18/01/2011

PS: Fala Dubravku na ustupljenim fotkama...