Joj, što ne volim kada zakasnim na početak koncerta, dođem na sredinu i odem s njega prije nego što sam došao. Ili, kako je to Bokerini vrlo lijepo rekao 'vratio sam se iako nigdje nisam bio'. Ne, daleko od toga da je ovo bio loš koncert.

Zbog mnogo strke na različitim frontovima vrlo rijetko posjećujem Demo(n)strator, program koji jednom mjesečno predstavlja demo izvođače u KSET-u, no na večerašnji me ni manje - ni više dovukla moja bolja polovica. Morali smo zbog privatnih obaveza žuriti kako na koncert, tako i s njega, pa je sva sreća što je Druyd, koje smo željeli pogledati i odslušati nastupao prvi.

Istovremeno žalim što smo zakasnili na početak koncerta, pa nisam skoro dobrih 15-tak minuta mogao da saberem utiske. Vjerojatno vam je poznata takva situacija kada zakasnite na koncert, a k tome ste prenatrpani nekim osobnim problemima i onda 'uletite', s neba pa u rebra, na svirku u kojoj je vladala gotovo meditativna, smirena i veoma intimna atmosfera. Meni je manjkao onaj početni zalet sa nekakvim DJ setom uoči svirke, piće - dva, razgovori s poznanicima i ono uobičajeno nestrpljenje 'pa kada će već jednom početi'... Kad smo stigli u KSET, Druyd (www.myspace.com/druydband) su već svirali drugu-treću-četvrtu kompoziciju s repertoara, publika je sjedila i vladala je posve tiha glazbena seansa koja je ponekad bila toliko mirnih decibela da je glasniji od svirača na pozornici bio motor frižidera i ventilator iznad šanka. No, bez obzira na pomanjkanje kaloričnijih zvukova, daleko od toga da su Dubravko Lapaine (digeridoo, vokal, melodika), Igor Ratković (akustična gitara) i Blackmary Crnković - Pilas zvučali neuvjerljivo, ali u daleko boljem sjećanju mi je ostao njihov nastup na Novom Zvuku (12.XI 2009.) kada su bili zaista kvalitetno i glasno ozvučeni. A pritom sam ih odslušao od A do Ž. Večeras su bili vrlo tihi i premirni, Dubravko je u svojim najavama i komentarima između pjesama govorio preko drvenog digeridooa, povremeno i preko mikrofona koji mu je ozvučavao melodiku na stalku sa komadom, kako mi se čini, otpiljenog lesonita i nekako se stekao dojam da ova trojka nije imala svoj savršen dan. Kasnije mi je i sam Dubravko putem e-maila izjavio da su bili toliko strgani da su se jednostavno pokupili kući obavivši samo kratki interview za Radio 101 u dvorištu kluba na ubjedljivoj hladnoći ispod ništice. Kako god, Druyd su odsvirali svojih sat vremena set listu koju pripremaju za debi album na kome će se vjerojatno pronaći i dvije Dubravkove solo skladbe sa odličnog albuma "Kozmopterix", a to su "The spatialist" i proslavljena "Misao iz daleka". Kako mi je trebalo vremena da se zbog svih navedenih činjenica 'ufuram' u njihov glazbeni svijet pun misticizma, arhaičnosti i akustičnih toplina koje su bile ipak pretihe, tako je koncert odmicao od blage tihe komorne seanse s kompozicijama "Magic wood", "Daorson" i "Space Christmas" koje kombiniraju etno, world-music, pa i plesnije elemente začinjene upečatljivim vokalom Blackmary, sve do dvije-tri daleko konkretnije i temperamentnije zvučno naglašene "Valso de sufokato", spomenute "Misao iz daleka" koju su, kako mi se čini izveli u znatno kraćoj verziji, te posljednje "Unwinding the wind" koja ima svoj specifični dodatak s opaskom samog meštra Dubravka 'a sada, pomoću posebnog metra, mjerimo duljinu vjetra'. Unatoč svemu, niti ja nisam imao svoj dan; sluh i koncentraciju su mi ometali komentari ekipe sa stražnjeg dijela gledališta, te premda se mojoj boljoj polovici u blaženom stanju nekih mjesec dana prije poroda ovaj premiran i pretih nastup svidio, nekako sam ipak ostao rezerviran spram ona dva odlična nastupa u Saxu kada sam Dubravka gledao u fantastičnom solo izdanju (Novi Zvuk, 5.V 2009.) i sa večerašnjim Druyd. No, nije da su ovaj puta briljirali premda su u pojedinim sekvencama zazvučali kao bjeloruski Port Mone, osobito zbog harmonija melodike ili poput beogradskog Tamerlan (Timur Iskandarov), ali meni osobno ovako pretih akustični session prepun apstrakcija, ambijenata, imaginarnih čarolija i kompleksnih aranžmana nikako nije sjeo. Pretiho, pretiho, pretiho... Kad se samo sjetim da je Dubravkov digeridoo u Saxu brundao da su skoro čaše i flaše na stolovima poskakivale od veselja ambijentalnih čarobnih prostanstava svemira i percepcije, ovo je ipak bio nesrazmjerno poštelan odnos kvalitetne akustične glazbe s ipak nezadovoljavajuće glasnim ozvučenjem. No, s druge strane, sreća tog pretihog koncerta bila je u tome što se moj budući prvorođenac u trbuhu moje supruge nije previše bunio i komešao. Izgleda da mu je odgovarao ovaj ambijent bez buke i zadimljene čađave mehane... Malac je vjerojatno pomno doživljavao nešto drugo od onoga što mu opičeni otac pušta kada piše recenzije black, death, doom, progressive metala, industriala, elektronike, punka, noisea i različitih, mahom eksperimentalnih bukača koji ponekad znaju istjerati svu gamad iz okoline. Ha-ha-ha! Drugi band, to jest duet HABA HABA (www.myspace.com/valjakar) iz Opatije nisam uspio odgledati i odslušati u nekakvom duljem vremenskom periodu da bih mogao steći konstruktivno mišljenje. Ovaj dvojac, Ivan Valušek (sitar) i Nikica Karas (darabuka i djembe) se taman zatjeravao sa svojim improvizacijama kada sam morao hoću-neću krenuti kući (sad vidim i znam što znači biti budući otac). Ono što sam čuo asociralo me na malo poznatu skladbu Spandau Ballet "Innocence and science" s njihovog ponajboljeg albuma "Diamond" (1982) gdje su čitavu B-stranu napravili na tada još nepostojeći world-music način, no kako ostatak njihovog materijala zvuči, zaista nemam pojma. Tih prvih 5-6 minuta imalo je veze sa natruhama folklora Indije, Šri Lanke i Indonezije upravo zbog načina na koji koriste ogoljeni zvuk sitara i darabuke, ali kako to kompletno djeluje, kažem - pojma nemam. Žao mi je što se te večeri u mojem slučaju sve odigralo zbrda-zdola i navrat-nanos, te što su momci došli iz ne tako blize Opatije, ali šta ćeš... Viša sila je odigrala svoju ulogu, koja meni nikako nije odgovarala. Ipak se na bilo kakav koncert mora doći barem 10 minuta prije, odslušati ga i odgledati pomno i koncentrirano, te ostati sve do završetka. Ja nisam niti jedan od ovih uvjeta mogao ispoštovati, te sam na koncu ostao poprilično suhog dojma. Šteta. Nisu ovo bandovi na čije koncerte možete doći pred kraj, odslušati jednu pjesmu s 'pola uha' i shvatiti otprve o čemu govore, što žele i kuda idu. Za njih je potrebno strpljenje kojeg večeras zbog nekih drugih, nevezanih okolnosti po pitanju glazbe, nisam imao. Da nemam duboko poštovanje prema Dubravku i Druyd, ovaj izvještaj sasvim sigurno ne bih napisao.

horvi // 14/01/2010