Tiskano izdanje Slobodne Dalmacije nekada je imalo rubriku kamo?kada?čime?.
Tu su se mogle provjeriti sve trajektne linije u Dalmaciji,autobusni polasci iz Splita,kao i neveliki promet željeznicom. Danas pak imamo pet-šest mjeseci zgusnutog rasporeda dolazaka i odlazaka Airbusovim i Boeingovim mlaznjacima,vlakovi su zbog vrlo loše infrastrukture rijetki poput poštenog političara,dok se nekad solidan dvoznamenkasti broj autobusnih prijevoznika sveo na monopol nekolicine koje volim koliko i palitelje naših krasnih šuma za ovih vrućih mjeseci.
Kada bi barem,a zapravo ni tome nismo toliko daleko,živjeli sf stvarnost serije Black Mirror i putovali sigurnom teleportacijom,olakšali bismo si prilično živote; no do tada volan u ruke i put pod noge,ili birajmo alternativne načine kao što su radili Steve Martin i John Candy u komediji čiji sam naslov u naslov stavio,dok su o spomenutim prometnim sredstvima napisane sljedeće sjajne pjesme.

AEROPLANE - Red Hot Chili Peppers (1995)

U ovom sam slučaju poput uloge Borisa Dvornika kao Smojinog brice Meštra u seriji Velo Misto - uvik kontra!
Album One Hot Minute jedini je Peppers album gdje je gitarama izdominirao Dave Navarro (Jane's Addiction) i prema vlastitom sudu konačni je proizvod fantastičan,jedan od najbolja tri koja je band snimio,no malo se tko slaže sa ovom tvrdnjom,a najmanje kritika koja ga je uglavnom sasjekla. Očekivao bih možda da se evo punih 30 godina od izdavanja ploče ista i okrene,te ponegdje uočimo i zasluge zbog zapravo odličnog,energičnog i najčešće pakleno vrućeg materijala u trajanju od oko sat vremena,no kako to izostaje,brige naravno ostavljam nekom drugom.
Aeroplane je bio jedan od skinutih singlova i ocrtava zbivanja na albumu - funk čujemo tek malko u natruhama pred kraj pjesme,Daveova gitara proširuje vidike banda zalazeći u hard boiling vode i apsolutno sjajno odgovara mlazovima ritma Chada i Fleaje,da bi manijak sa basom odsvirao i solo dionicu, nakon čega podij prepušta raspojasanom gitarskom solu Navarra,a Kiedis pjeva čvrsto i vatreno,onako kako i mikrofon drži u ruci.
Prgava familija iz Grada anđela nakon povratka Frusciantea u redove banda niti uživo neće izvoditi pjesme sa ovog albuma,a za što nemam riječi opravdanja. Razumjeti znam i mogu,no razlozi su na vrlo klimavim nogama.

"I like pleasure spiked with pain"



FAST CAR - Tracy Chapman (1988)

Sjećam se jednog davnog putovanja sa roditeljima i bratom,kada sam prvi put čuo pjesmu Fast Car.
Akustična sjeta vođena krasnim glasom i emocijom koja pogađa,sadrži naraciju autorice koja nas vozi do mjesta odakle pogled seže do sretnijeg,svjetlijeg prostranstva.

"You got a fast car
And I got a plan to get us out of here "

Tracy život ne uljepšava niti se zavarava tlapnjama,no svijest kumuje snu o bijegu od problema koji joj život zaključava iza kapije suviše visoke za preskočiti je i pobjeći. Tek nakon treće strofe ulazi u refren malko živahniji,gdje čujemo i nešto više bubnjeva i krasnih pedal steel ukrasa,te nam sama takva koncepcija pjesme govori koliko prevladava bolna grimasa u stihu koji je slikovit i živ,no jednostavno zahtjeva temeljitu pripremu i odvažnost promijeniti svoju mračnu svakodnevicu, pritom ne zaboravljajući potrebe i životni vir u kojemu obitava figura autoričina oca.
Prvi album kojim se predstavila svijetu ujedno je i dragulj koji reflektira greatest hits svjetlost,premda ćemo i kasnije od Tracy čuti dobre i lijepe stvari,no prvijenac nazvan njezinim imenom nadmašiti ipak neće.

"You gotta make a decision
Leave tonight or live and die this way"

DOWNTOWN TRAIN - Tom Waits (1985)

Jedna od komercijalnijih Tomovih pjesama nosi kapi čežnje,nade i ljepote i traga za ljubavi koju svi zaslužujemo.
Fantastični Rain Dogs album potpisuje univerzalne Waitsove avangardne i privlačno mušičave strukture koje su oslonac svim ljubiteljima zamagljenih zvukovnih perspektiva sa isturenim hrapavim pjevačevim instrumentom,te vizijama koje se ukazuju u noćnim prizorima za puna Mjeseca,što je bjelodano u Downtown Train.
Jarmuschov prijatelj i ljubimac,poeta,bitnik novog doba,glumac u pauzama,no prije svega pjevač sa barske stolice čiji se stil,nazalni bariton i kabaretski jazz/blues razlijeva koritom kao i vlak koji se zaustavlja na stanicama predgrađa i kupi putnike vedrih i zamišljenih lica,te će možda ipak prije svih tih pustih frajera,prolaznika i kvartovskih mangupa,Tom dobiti priliku i srce djevojke u koju se zagledao i (o) kojoj pjeva.

"Every night,it's just the same
You leave me lonely"

I premda goleme zasluge nepatvorenog zvuka Waitsovih studijskih odredišta čuče u genijalnosti Marca Ribota,ovom se pjesmom savršeno preklopilo razumijevanje dvojice gostujućih gitarista,Roberta Quinea i G.E.Smitha,čiji ranjivi blues pod mjesečinom krasi zidove sjajne kompozicije,koliko i čiča Tomin promukli poj.
Uvijek je pravo vrijeme za vožnju ovim vlakom.

CRAZY 'BOUT AN AUTOMOBILE - Ry Cooder (1980)

Premda album Borderline,na kojem se nalazi automobilska pjesma,ne ulazi među pet najdražih mi Cooderovih ploča,i dalje je to materijal itekako vrijedan pažnje.
Ovoga puta je Ry posegnuo za starim i prašnjavim blues klasikom Williama R. Emersona i na krilima elastičnih ritmičkih specijalaca Jima Keltnera i Tima Drummonda,osedlao je konja za miran kas kakav prezentiraju učtivi i elegantni lipicanci plešući novogodišnji ples,te uz duboke i zvonke prateće vokale slavuja Bobbyja Kinga i Willieja Greena Jr. razgranao posvemašnju žensku pomamu za autima,stoga evidentno ne stoji kako su "sponzoruše" produkt novog vremena,budući da tekst originala datira negdje iz sredine 50ih godina prošlog stoljeća.
Smith na klaviru također nalazi pravu mjeru poredanih tonova,a Ry kao i svaki put,skita se slideom po vratu svoje gitare, pokazujući bez dociranja,koliko je velik i neprocjenjiv njegov izbrušeni talent.
Možda se i ponavljam,no Cooder opetovano zaslužuje sve moguće počasti.

WHEN MY TRAIN PULLS IN - Gary Clarke Jr. (2001)

Gary me je osvojio nastupom na Claptonovom Crossroads festivalu 2010. godine,kada je svirajući i pjevajući svoju Bright Lights poderao Epiphonea za čistu desetku.
Iako napisati kako u bluesu u 21. stoljeću ne možemo čuti nešto novo,jer je tobože sve već odsvirano,ono što Gary nudi i čime pogađa,maštarija je u zbilji osobitog krasopisa visoke frekvencije i kolosalne pronicljivosti kojoj svjedočimo tijekom soul pjevačevog obraćanja za black & blue rapidno uzlazne putanje,dok sviračka maestralnost postavlja svoj zavjet koji će potrajati do zadnjeg tona fantastične When My Train Pulls In autorske numere.
Iako ne možemo isključiti utjecaje stilskih čuvenosti Hendrixa,S.R.Vaughana,ali i Roberta Johnsona,sveukupne grandiozne postavke ponajboljeg gitarista posljednjih tridesetak godina,stavljaju na kolosjek ka šampionskim mjestima i Teksašanin će,nadam se,vremenom dobiti kolajnu i pripadajuće zlatne zapise u stupcima gitarskih velikana nesumnjivo zasluženim.

"Gonna catch the next train
And I move on down the line,yeah"

AEROPLANE - Björk (1993)

Gotovo sve vezano uz ovu sjajnu Islanđanku mjerim superlativima i neobično sam joj naklon.
Drukčije ne može biti jer počevši od prvog samostalnog albuma Debut (1993), Björk je i čvrstim i filigranskim vizijama krunila vlastiti autorski izraz toliko čaroban i munjevit,podižući stablo čije se grane uzdižu iz klasike,eksperimentalne glazbe,elektronike,artističke slobode plesnog podija, te su umjetnički dojam,izražena estetika i mehanizmi melodičnih hladno-toplo kulminacija,podjednako precizno i dovitljivo urešeni sve do početka dvije tisućitih i sjajnog Vespertinea,nakon čega je uslijedila niska greatest hits objava i ponavljanje studijskih izdanja u live verzijama.
No da se vratim na početak priče i sklonosti jazzu u pjesmi Aeroplane: zadivljuje kompatibilnost njezina glasa i programirane brass sekcije,vilenjačkih pratećih vokala,harfe i šumskog šuškanja, zaista neobične kulise jedne ljubavne pjesme,no izvjesno je da ovakva stihija opravdava sve okuse 90ih koje smo imali na dlanu - iz skandinavske glazbene kuharice pristizali su recepti izazovni,ali i adekvatni znatiželjnim nepcima.
A Björk je doista znala ugoditi kombinacijom začina.



DADDY'S GONNA PAY FOR YOUR CRASHED CAR - U2 (1993)

Jedna od referentnih točaka 90ih, remek-djelo Achtung Baby,otisnuti će U2 na centralnu turneju tog desetljeća,a vjerojatno i među atraktivnije live masovke u povijesti popularne glazbe,grandioznu ZOO TV,tijekom koje je band pripremio većinu sadržaja za sljedeći,također odličan album Zooropa.
U prilog tome ide ova industrial misa koja osim Edgeove,čita i Floodovu i Enovu poslanicu fenomenalnog miksa i zvučnih minijatura,dok dimenzija distorziranog basa Adama Claytona ulazi u dubinu pjesme kojom se širi jeka Larryjevih oštrih udaraca po dobošu i zauzima obrambeni stav iz kojega kreću napadi Bonovih stihova i pjevanja,sve do pobjedonosnog finiša bez i najmanje pogreške - ovo je neprobojni zid na koji su se potpisali irski genijalci stavivši tako kvačicu na čitav raspon žanrova od post-punka do evo promišljenog industriala sa interijerom elektronskih grimiznih boja.

"Daddy's a comfort,Daddy's your best friend
Daddy'll hold your hand right up to the end"

BLUE TRAIN - John Coltrane (1958)

Najveći saksofonist koji je nadilazio granice našeg planeta bješe generacija jednako takvog trubača,Milesa Davisa,i dvojica će se titana u više navrata (godinama,zapravo) nalaziti jedan pored drugoga na pozornicama i studijskim sobama i to je bivalo najveličanstvenije brass pomicanje granica,ne samo u domeni jazza,nego i uopće pri spomenu dva elementarna puhačka glazbala.
A zašto je Coltrane za priču toliko vezan uz Milesa? Jednostavno,obojicu je "otkrio" također genijalac,kultni saksofonist Charlie Parker zvani Bird,utemeljitelj be-bopa,a kroz dvije godine,John će snimiti antologijske ploče Coltrane (1957),zatim Blue Train,John Coltrane With The Red Garland Trio i Soultrane (sve tri 1958.),a Milesu je svirao saks na Kind Of Blue (1959), vjerojatno najvažnijoj i najspominjanijoj jazz ploči ikada snimljenoj.
Velika je stoga šteta da je Coltrane umro vrlo mlad,u 42.godini života,no ostavština hard-bop genijalca čije su skale ipak zvučale toliko različito i do u potankosti razrađeno,kao u prekrasnoj Blue Train koju započinje tema vezanih pet tonova,granajući se u terce trube Leeja Morgana,da bi se za prvog Johnovog sola kugla zakotrljala u brže vode,ali je val vraća u prvotni,mirniji tok,što nije zaustavilo maestra da nekoliko puta otrči u neuhvatljivi sprint i pokaže svima sa kakvom je strašću i srčanošću pristupao melodiji.
Elem,plav i pomalo sjetan vlak rado je ugošćen na prugama svih glazbenih kolodvora.

NO CARS GO - Arcade Fire (2007)

Igrom slučaja Kanađani su mi svirali i na prošlotjednom soundtracku. I premda rijetko ponavljam izvođače nedjelju za nedjeljom,ovo mi je bilo neizbježno jer se radi o pjesmi (a i albumu) koja olako ulazi među najbolje trenutke novoga milenija.
Gledano iz glazbenog kuta,2007. je bila super bogata fenomenalnim ostvarenjima poput Wilcovog Sky Blue Sky,Sound Of Silver LCD Soundsystema,te Radioheadovog In Rainbows,no pored ovih najboljih (uključujući naravno Neon Bible sa No Cars Go svetkovinom),lako je proširiti listu sa također odličnim pločama Feist,White Stripes,Bon Iver ili primjerice naglasiti suradnju Roberta Planta & Alison Krauss.
Ispalila je vatrena kanadska karavana rasprskavajuću raketu koja je osvijetlila zbilju glazbeno uzbudljive godine,hotimice stvarajući kolosalni zvuk nove renesanse,gdje se križaju slatke pop pjevačke ode sa čitavom svitom gudača,odnosno orkestriranih karakteristika jednako ili više izraženih od uobičajenih gitarskih alter performansi,te propagirajući glasnu i zaraznu magnetnu energiju,nastavili su prvaci komprimiranog šušura u soundu kolosalan niz sa prva četiri karakterno i vanjštinom autoritativna ostvarenja - Regine i Win kao lokomotive ovećeg društva imali su pune foldere neobičnih ideja,premisa i uzvišenih skladateljskih kombinacija.
No Cars Go notira i pogoni sav taj šarm i kompilaciju svojstava objelodanjenih u karizmatičnom sižeu artističke zavodljivosti.

TRAIN IN VAIN - The Clash (1979)

Ima li boljeg načina zatvoriti play listu,nego pjesmom kojom završava vanserijska ploča London Calling?!
Iza omota na kojem Simonon punkerski gonjen razbija svoj bas,krije se više od sat vremena antologijskog presjeka buketa,negdje anegdotalno,no uglavnom posve ozbiljno istaknutih glazbenih utjecaja, kojima četvorica buntovnih jahača,poglavito Strummer/Jones strojovođe,usmjeriše band u povijest rock'n'rolla sa pločom jedinstvenom u svijetu tematske glazbene raznovrsnosti.
Train In Vain odiše strukturom 60's motiva old school ozračjem sa,rekao bih,afro-američkim zamućenim korijenom pjesme,posebno Jonesovom usnom harmonikom,klasično profanom gitarom,te Strummerovim klavirom,dok ritmičnost Headona i Simonona daleko nadmašuje jednosmjernu žanrovsku određenost potvrđujući band kovačima gipkosti,neopterećenim uskim smjernim diskursima i potpuno slobodnim doći na gostujući teren pokazati lice kakvo mnoštvo sa zihericama,izlizanim kožnjacima i rasparanom odjećom najvećma nerado prihvaća i gleda.
Pa ako i jest ovo pjesma komercijalno i izuzetno skladno intonirana,zapravo je potvrda koliko band široko i visoko zna i može ići,ne dodvoravajući se jednoličnim praksama i mišljenjima - Clash su sljedba svih dobronamjernika otvorenih srca,umova i glazbenih vidika,što ova sjajna minijatura uvelike podcrtava.

"But you don't understand my point of view
I suppose there's nothing I can do"

dario b. // 29/06/2025