Nagledali smo ih se svakakvih šetnjom i vozeći se njima - najčešće su prljave i prašnjave, raskopane ,zagušljive i bučne, no one malo uvučenije i skrivenije znaju biti pitoreskne, očaravajuće, zavodljive.

Kod Štulića su bile dodirnute suncem, ali i zatvorene, Sejo je na suprotnoj strani svoje opažao krasne djevojke, dok je Morrissey pjevao o previranjima po njihovim asfaltiranim površinama diljem Engleske.

Kao klinci smo se na njima okupljali, šarali ih te u skrovitijim dijelovima curama krali prve poljupce, a kakve zanimljive priče, dogodovštine i sjećanja imaju za podijeliti potpisnici pjesama koje ulice opisuju,donosim vam kroz vlastiti dojam sljedećih naslova.

DARK END OF THE STREET - Ry Cooder (1972)

Najljepša moguća gitara, odnosno dionica odsvirana na instrumentu koji je u Cooderovim rukama sveti gral ili kovčeg prepun emotivnosti,ljepote i predmet je savršenstva.
Muzikolog Ry često je profesorskim,upravo studioznim načinom dolazio do glazbenih komada kojima je,a ovdje to najbolje čujemo,samo njemu svojstvenim darom interpretacije poklanjao nešto novo,a opet nepatvoreno,zbiljsko. Album Boomer's Story sa instrumentalnim draguljem gore navedenim,sjaji folk,blues,Americana i roots zvukovljem i gusta je zimzelena krošnja prikladna svim godišnjim dobima,a ovoj krasnoj pjesmi tamnog kraja ulice baca svjetlo upečatljivog kolorita.
Stvar je prvi 1966. godine snimio James Carr,autorstvo pripisujemo Penn/Moman dvojcu,da bi pjesmu objavili i Flying Burrito Brothers,no Ry sa magijom u dodiru slidea i začinom reverba pjesmi daje značaj kao nitko do sada.
Složiti ćete se,toj ulici je donio vječno svjetlo.

ACROSS THE 110th STREET - Bobby Womack (1973)

Vrlo visoka ocjena za izvedbu i umjetnički dojam.
Bobby je odličan pjevač i iako se kreće opasnom ulicom Harlema gdje u to vrijeme gospodare kriminal,droga i prostitucija,u ovom slučaju toliko opasno ipak nije, budući se radi o pjesmi iz istoimenog filma sa Anthonyjem Quinnom i Yaphetom Kottom.
Slojeviti soul/R&B punokrvni spoj dramatike u orkestraciji i genijalna idejna rješenja,stapaju se sa tipičnom 70's svirkom banda koji poput vlaka podzemne gradske mreže grabi od stanice do stanice i svojom kompozicijom osvaja kvart za kvartom.
I onda opet Tarantino! Maestro je i opjevanu ulicu ugurao u svoj film,ovoga puta u Jackie Brown - koliko god negativan lik igra,navijamo za Pam Grier koja tumačeći stjuardesu koja šverca lovu i drogu iz Meksika u Ameriku za Samuela L. Jacksona i na kraju ga nasamari,odšeta sa plijenom u novi početak,napuštajući Los Angeles.
Bobby Womack je svijet napustio upravo u tom gradu,ali harlemske noći u ulici živahne atmosfere dočarao je glasom vjernije nego bi mnogi uhvatili kamerom.



FASCINATION STREET - The Cure (1989)

Do objavljivanja Disintegration albuma,Robert Smith i ekipa već su objelodanili svoje najbolje uratke. Ali to nikako ne znači da je izdvojena ploča loša,dapače vrlo je dobra i pjesmu Fascination Street ovdje sam uvrstio zbog kvalitetnog catcha - bas nas uvlači u mračne odaje bandovog bitka, klavijature su sjajne kao i ehom obavijen Smithov glas,a gitare prate stylish uzorke sastavu ukorijenjene tame.
Premda najdražim držim The Head On The Door,Three Imaginary Boys i Kiss Me,Kiss Me,Kiss Me, album na kojemu je pjesma inspirirana famoznom ulicom New Orleansa ne zaostaje preveć za navedenim favoritima,a to vrijedi i za Pornography,Faith,Wish ili Top izdanja.
Vjerujem da su se dečki prilično opustili za izlaska u Francuskoj četvrti,čim je poznata ulica,ovdje inspirativno preimenovana,dospjela u naslov i stihove pjesme.

BUDI SAM NA ULICI - EKV (1986)

Band Ekatarina Velika doista je bio unikat ondašnje scene,rekao bih,zapravo po svemu.
I nemam namjeru isticati njihovu veličinu,značaj i ulogu,to čini njihova ostavština u vidu nekoliko zbilja odličnih ploča,a jedna od njih je S Vetrom Uz Lice koju otvara raskošna Budi Sam Na Ulici,romantičarski minimalizam u stihu i svirački zaveslaj u pobjedu.
Stvar je to osjetnog elektriciteta u kojoj bi nepravedno bilo posebno podvući ili izdvojiti pojedinca,jer kompletan band zbilja daje najbolje od sebe i, konačno,znali su pronaći toliko veliku sobu iz pjesme koja će ugostiti priličan broj ljudi koji će im podignuvši čaše nazdraviti.
Na ulici je,nažalost,jedna po jedna osoba iz grupe ostajala sama,kako su se tragični odlasci fatalno nizali.
A rođeni Zagrepčanin,osnivač,vođa i spiritus movens banda,Milan Mladenović,dobio je posthumno u Zagrebu svoju ulicu,koja je na periferiji,najčešće prazna i otužna,pa je autor,opet nažalost,dobio i ishod koji stoji u naslovu sjajne pjesme - sam.

STREET SPIRIT(FADE OUT) - Radiohead (1995)

Band petorice velemajstora od kojih svaki ponaosob predstavlja neosvojivu utvrdu genijalnosti daleko ispred svoga vremena,a zajedno sa čikaškim jednako monumentalnim vrednotama iz grupe Wilco (njih ipak mrvicu više volim,samo mrvicu),ako ne većini,meni pak definitivno,zadnjih 30ak godina kroz svoj opus i djelovanje dali su najviše,a najviše su i iznenađivali,te oduševljavali.
Toliko je teško opisiva karizmatičnost sastava,njegova veličina i noviteti koje je ekipa plasirala i obznanila - uzmimo samo domišljatost jezgre ove pjesme,prekrasnu gitarsku temu Eda O'Briena i snoliki,melankolični vokal majora Thoma - početak putovanja ka središtu Zemlje,potom središtu svemira i njegovu osvajanju,bilježimo već od prvijenca Pablo Honey sa nagovještajem skladateljskih vrlina kakve nalazimo na The Bends (Street Spirit je dijelom te ploče),zatim remek-djelu beskrajne važnosti OK Computeru,da bi skretanjem na polja elektronike,eksperimentalnosti,kao i sklonosti jazz strukturama na albumima Kid A,Amnesiac,Hail To The Thief...dodirnuli obzor i okrenuli popularnu glazbu naglavačke.
Oblik i konstrukcija kakve su dečki iz Radioheada znali dodijeliti pjesmi,ravni su partiturama Mozarta, Verdija i Beethovena.

"And fade out again"

ZVUCI ULICE - Đavoli (1986)

Razlog zašto uvrštavam Đavole počiva u nostalgičnim sjećanjima osobito dragima,stoga ne mogu obuzdati emotivne konotacije.
Bili su prvi band koji sam osobno otkrio,na prvu prigrlio i ostao zaražen i danas mi dragim soundom odličnog pop-rocka mediteranskog ugođaja koji leži u gradu podno Marjana,a itekako se dodiruje rockabilly obrazaca.
Neno i ekipa znali su jako dobro što rade,mahom pozitivan gard i ono što volim naglasiti,jednostavnost u izrazu koju je osobito teško postići da zazvuči (ovako) dobro,čak i u stihovima,servirali su upravo poput Gorana u finalu Wimbledona.

"Tvoje su riječi pjesma za mene,svjetla su grada boje za pjesmu"

Đavoli su grupa koja je uz Metak i TBF,mišljenja sam,ponajbolji izdanak Splita (čast Dinu i Oliveru,to su ipak neke druge paralele) i osobno mi prvi koncertni izlazak tog davnog proljeća - mjesto radnje bila je školska dvorana dupkom puna,promovirali su drugi studijski album Halo Lulu 22 ,a premlad za konzumiranje bilo čega bio sam dovoljno opijen događanjima na stageu,dok smo uglas pjevali:

"Ja te vidim,ja te čujem u zvuku ulice "

DANCING IN THE STREET - Martha And The Vandellas (1964)

A pošto su splitski momci ulice zarazili ritmom,nastavljamo u takvom raspoloženju sa djevojkama koje su pjesmom Marvina Gayea inficirali plesne partijanere diljem Amerike i svijeta.
Klasični R&B broj,tu i tamo obogaćen soul strujanjima,u izvedbi tada vrlo popularne Marthe Reeves i prijateljica iz vokalnog sastava The Vandellas, stekao je popularnost potpuno zasluženo,no jednake pohvale idu Funk Brothersima u kojima je za ovu prigodu Marvin Gaye sjedio za bubnjevima,okružen prvenstveno brojnim puhačima,ali generalno odličnim studijskim glazbenicima.
Rasplesani Motownov koktel doživjeti će brojne adaptacije - Kinksi,Grateful Dead i Van Halen našli su shodnim ponuditi svoje izvedbe,a najpoznatija je Bowiejeva i Jaggerova,više nego solidna verzija snimljena 1985. kao doprinos Geldofovoj težnji pomoći gladnima u Africi.
Akcija je srećom uspjela i premda engleski rock velikani nisu nadmašili original Marthe i Vandellas frendica,svejedno je za pohvalu,a i bolje im je da je tako - nije da pjevaju O,Marijana ispod nekog volta,nakon konzumiranog žmula plavca u sitnim satima.

STREETS OF FIRE - Bruce Springsteen (1978)

Oslanjam se na stihove Seje Sexona i tvrdim kako je Bruce i Boss,ali i hadžija.
U stihove je Springsteen često zazivao ulice,utrkivao se njima,Philadelphijinim je hodao,a ovdje uličnu vatru prenesenog značenja savršeno oslikavaju Federicijeve orgulje,Bittanov klavir,te najbolji i najljepši zahvat čitave Bossove karijere na gitari, upečatljiv i izuzetno nadahnut solo.
Pjesma je osvanula na najdražem mi maestrovom albumu Darkness On The Edge Of Town,intimističkom ogledalu duše i emotivnom naboju topline,ploči koja je uslijedila nakon,iako nešto komercijalnije,no svejedno sjajne Born To Run poetske senzacije.
Uvijek lirski raspoložen,otvorena srca,gnjevan ali ne i svadljiv,ponajveći kroničar američke zbilje i pulsa naroda,dao je puno toga i zauzvrat ništa nije tražio; gotovo nikada nije podbacio i konstanta je kakvu se ne sreće baš često.
Upravo je zato ogledna figura,odnosno primjer dostojanstva,veličine i bliskosti,frajer jedinstven i simpatičan,te je,sem što je Boss - kako je napisao Sejo i - hadžija.



ULIČNI HODAČ - Partibrejkers (1985)

Dok Cane hodajući grabi svojim specifičnim stihovima,Anton je posegnuo za garažnim tonovima svoje gitare i izveo ih na mračni put frontmanove ulice - samouvjereno,jasno i glasno.
Sve zapravo vezano za taj prvi,eponimni album Brejkersa,frendovska je priča gdje su Koja (zadužen oko smjernica u produkciji) i Trivić čiji se saksofon odlično uklapa u ove prašnjave korake,već etablirani dionici novovalne scene i članovi Discipline Kičme,zajedno sa Bananom iz Električnog Orgazma,a koji je na ploči dao obol svirajući usnu harmoniku - finalizirano je prepoznavanje suštinskog potencijala sastava koji će se prometnuti kao barem jednako značajan,u usporedbi sa matičnim bandovima gostujućih snaga.
Ostalo je povijest,dečki su smjesta stupili u prvi plan scene,više nisu zašli u sjenu,a to se naravno odnosi na jedine konstante i motore banda,dvojac Kostić/Antonijević,nepoderive jahače još prisutne na drumu.

"Modroplavo kao tvoje oči,dečko"

STREET FIGHTING MAN - Rolling Stones (1968)

Stonesi ako i nisu najveći,pri samom su vrhu,a meni osobno i najdraži,odnosno definicija su soundtracka moga života.
Spletom okolnosti ili odabirom tematike,ali poklopi se da su prilično često na ovim listama,što mi zapravo obogaćuje zadatak i nimalo ne dvojim uvrstiti ih ili ne.
Stvarčina tematizira burna događanja aktualne godine,zveckanja oružjem i previranja,te kao takva otvorena garda baš i nije naišla na šire odobravanje po top ljestvicama; no koga briga, Street Fighting Man je fantastično svjedočanstvo šezdeset osmoj,a sviračka je klasa zaživjela i naknadno će pjesma dobiti zasluženo mjesto,te baš kao i album na kojem se nalazi,Beggars Banquet,aklamacijom kritike smjestiti će se u glazbene visine,gdje i pripada.
Jagger pjeva odlično,Keithova svevremenska tema na akustičnoj gitari,uz još jednu nasnimljenu,izvor je nadahnuća,kao i Hopkinsove klavirske minijature,da bi došli do poslovično sjajne ritam linije Wyman/Watts koji težak zadatak uspiju prikazati jednostavnim,a posljednji trzaji velikog Briana Jonesa čije baratanje sitarom nikako ne prolazi ispod radara,nego naprotiv,kao da kazuje kolika je šteta što će takva faca ubrzo zauvijek nestati.

Karavana će prijatelja oplakati,prežaliti i nastaviti stazama pobjede,na veliko zadovoljstvo svijeta sretnoga što će Stonesi,komadićima uklesanim u vječnost, i nadalje (a poglavito kroz 70e) ostavljati bez riječi časteći velikim djelima - svojstvenim jedino i samo njima!

dario b. // 23/03/2025