Konkluzija,odnosno najbolji opis predmetne tematike smješten je u odličnoj pjesmi Sly & Family Stonea naziva Family Affair.
Jasno je,kada je obitelj u pitanju,zna se tu naći puno dobre glazbe - vedre i vesele,narodne i alternativne,instrumentalne i katarzične. Kada bismo vrludali filmskim žanrovima, najčešće bi se zadržali kod drama i komedija,premda su prisutni i trileri,a srećom nešto rjeđe filmovi katastrofe i horori.
No u suštini smo svi sretni i zadovoljni pri susretima s najbližima,a isti osjećaj nas prati i za kontakta sa nešto daljom rodbinom. Najzad,svadbe,rođendani, obljetnice ili krštenja uglavnom nas dobro nasmiju,a povremeno i iscrpe.
Bake i djedovi su nezasluženo rjeđe opjevani, stričevi,tetke,ujaci i rodice još rjeđe,ali oni koji su nam bili (i zauvijek ostali) najveći oslonac,rame,podrška i prisan teritorij našega bića,zauzeli su sa razlogom mjesta u naslovima pjesama naših glazbenih junaka.
Osobno sam izdvojio sljedeću desetku.

DADDY'S SPEEDING - Suede (1994)

Niti je Brett Anderson anđeo,niti je Bernard Butler toliki psiho kakvim su ga prikazivali. A zajedno su napravili jako puno: dva albuma suludo dobra, fantastična i od strane kritike deklarirana utemeljiteljima Britpop pokreta.
Brett je vokalni genije čija je gluma u studiju,a poglavito na stageu razoružavala i osvajala,dok je Bernard gitaristički heroj,maestro svoga instrumenta i analitički vođa, zapravo toliko rijetka faca savršenih melodičnih i lucidnih rješenja.
Jer to što su ponudili na nastupnom Suede i pratećem Dog Man Star albumu,osobno mi je značajnije od dosega puno popularnije mančesterske braće koja je pobrala (svo) vrhnje.
Daddy's Speeding je sjajna numera sa drugog albuma,čak ukupno i hiperbola jer taj Andersonov san tripoidno je druženje sa Jamesom Deanom,pjevanje je grandiozno poput Bowiejevog u najboljim izdanjima,a gitarski i klavirski aranžmani su dostojni tih rijetkih prstiju i tlocrt bogatstva.
Ili ako ćemo već o ukazama podsvijesti: Šašava mašta škaklja šumeći šišarkama ariša.

MOTHER - Pink Floyd (1979)

Andersonov tata i Watersova mati nikako ne bi bili kompatibilan par.
Roger je u autobiografske stihove utkao majku pretjerano zaštitničku,pa je ipak zbog toga ne osuđuje,tek bolno i sporije odrasta,što će u filmu The Wall vjerno dočarati Bob Geldof u liku autističnog Pinka.
Pjesma Mother jedan je od bedema glazbene epopeje The Wall,opipljivi kolaž refleksije na djetinjstvo i mladost,silna je to čuvstvena zbirka, ogledalo duše, koliko i angažiranosti autora stihova.
Glazbeno,pjesmu bespogovorno nalazim remek-djelom,Gilmourove akustične gitare su blage,melankolične i savršeno idu sa Ezrinovim aranžmanima na svim instrumentima sa tipkama - harmoniumu,hammondu i klaviru - Rogerovo i Davidovo pjevanje odmjeravanje je snaga,ali i savršeno nadopunjavanje,dok solo a la Dave vrijedi za pet zvjezdica i kvalitetniji je,ljepši i osobno mi značajniji od onoga iz Comfortably Numb odiseje, jedino što je znatno kraći.
"Mother do You think they'll like this song"

SESTRA NOĆ - Film (1985)

Nekoć veliki i sjajni band koji je od početka 80ih pa točno do njihove sredine objavio pet odličnih albuma (uključujući live album u Kulušiću),da bi potom utonuo u bljedilo i tešku osrednjost.
No ipak količina kvalitete i raznolikosti na navedenim pločama držala ih je visoko,visoko,žarili su i palili,pobirali simpatije i osvajali srca,kao i vrhove ljestvica. Sestra Noć poput praktički svih pjesama sa Signala u Noći posjeduje tu kristalnu atmosferu mora,borova,soli u zraku i pozitive kakvu uzrokuju cvrčci koji se i noću oglašavaju,te žal dok ga val oplahuje,a takvom doživljaju jadranskih mirisa,zvukova i boja band je svjedočio za boravka na Olibu,gdje su kroz mjesec i pol dana formirali kompletan materijal za ploču.
Sestra Noć i njezini sjajni trenuci su za high five,a nakon toga se bratec Jura pogubio,rastjerao Baraccudu i Maxa koji osnovaše Le Cinemu,a Stublić, mjesto do tada odličnog Filma,nastavio voditi lošu telenovelu.
Samo reklame i dileme.

HEY,BIG BROTHER - Rare Earth (1971)

A nakon oca,majke i sestre, došao je red i na brata.
Velikog brata detroidski band opjevao je pročitavši Orwella,a odsvirali su ga maestralno,nadahnuto i samouvjereno. Sastav je to koji su sačinjavali bijelci,a iako je ta činjenica sama po sebi apsolutno nevažna,navodim je jer slušajući način pjevanja i svirački diskurs banda,nemalo asocira na genijalne glazbene ambleme afroameričkih velemajstora.
Svrstati ih možemo u rock,progresivni rock,soul,funk i R&B,jer sve su to ovi industrijalci znalački ukomponirali; svakako Hey,Big Brother pršti u izobilju navedenoga. Dečki zauzimaju posebno mjesto u vitrini moga srca jer sam ih otkrio u malenom caffe baru uvelike zaslužnom za glazbeno mi određenje,odrastanje i vrijednu bazu.
Joja počivaj u miru,legendo!



SISTER MORPHINE - Rolling Stones (1971)

Može Jagger pričati bajke kako je pjesma koju su on i Keith napisali sa Marianne Faithfull zapravo o čovjeku koji je preživio nesreću,no grozničavi je to trenutak (auto)biografskog bliskog susreta sa predoziranjem i zla slutnja ili pogled smrti u oči.
Marianne je svoju verziju snimila dvije godine prije Stonesa,a sviračka je ekspedicija na obje strane ista,jer osim Stonesa,band zaokružuju Ry Cooder na slide gitari i Jack Nitzsche na klaviru.
I koliko god je tih godina ovisnost carevala životima mnogih rock sastava,komad poput Sister Morphine je drama,vizija,možda i bezdan,ali istovremeno glazbeni memento kakav dosanjaju samo najveći.
Sestricu iz naslova, sasvim logično, držim ipak podalje od sebe.

OLD FATHER TYME - Paul Weller (2020)

Nisam siguran jesu li Englezi uopće svjesni koliko ovaj gospodin vrijedi!
Značajniji od svih im nogometnih izbornika zadnjih 50ak godina,bard je na kulturnoj mapi nacije istovjetan Beatlesima,Stonesima,Floydima,Kinksima...toliko studiozan,simpatičan,analitičan i stručan,stari je Paul mjerna jedinica neuništivosti,"roditelj" više od polovice najznačajnijih imena scene na Otoku od početka 90ih naovamo...
Mogao bih do iznemoglosti nabrajati kvalitete i zasluge nepoderivog utemeljitelja Mod pokreta,čovjeka koji je pri samom vrhu još od konca 70ih sa Jamom,preko sjajne faze sa Style Council kroz 80e,do nevjerojatnog niza nestvarno bitnih i fantastičnih solo albuma (navesti ću tek nekoliko ih poput Wild Wood,Stanley Road ili As Is Now) koje isporučuje i dan danas,a inspiracija,forma i svježina prisutni su kao da je 1978. i sa Jamom praši In The Crowd.
Potvrda kako Weller ne može i ne zna pogriješiti je također odlična ploča On Sunset iz 2020. na kojoj je Old Father Tyme - niti sam ne znam koji je to visoki dvoznamenkasti zgoditak u nizu - a genijalac je na toj skladbi prekrasnog ugođaja,teme i aranžmana,uz pobjedonosan soul ulazak u fade out pjesme,osim akustične, električne gitare i basa, odsvirao i klavir,te mellotron.
Uz veliko hvala Mr.Welleru,samo još napomena kako mi je upravo on,uz imenjaka mu Sir McCartneya i mladog lava MJ Lendermana,prvi izbor za koncertni izlazak. Moguće već ovog proljeća.

DAUGHTER - Pearl Jam (1993)

Dečki iz Seattlea nakon velikog uspjeha prvijenca Ten haraju svijetom kao koncertna senzacija i must see skupina,te ubrzo izlaze sa novim materijalom kojim će nastaviti dominaciju i potući se sa najjačim takmacima,gdje će najčešće izaći kao pobjednici.
Versus je album koji podcrtava golemo bandovo znanje,širinu u interpretaciji i dolazak na nove terene,prihvat još većeg broja ionako već brojnog slušateljstva,a podatak kako je skupina već u prvom tjednu od objavljivanja albuma prodala gotovo milijun primjeraka diljem Amerike, djeluje gotovo nestvarno.
Sjajna stvar Daughter spada u gornji dom ostvarenja,Eddie pjeva uobičajeno sjajno,a ostatak banda ponukani smjernicama i savjetima producenta Brendona O'Briena odabiru pobjednički kurs,što prvenstveno vrijedi za gitarističke teme McCreadyja i Gossarda - ocjena je već upisana i najveća je moguća dečki.
A djevojčica iz stihova?
Katkad je i tužna i teška obiteljska priča (ovdje pak metafora) autorov put do konačne pobjede.

SON OF A PREACHER MAN - Dusty Springfield (1968)

Nestašna mala Dusty nije znala reći ne slatkorječivom sinčiću propovjednika,koji je,dok je tata držao riječ u dnevnoj sobi roditeljske kuće,koristio trenutke da obljubi curu zacopanu i nezrelu te se potom zahvali njezinoj mami na limunadi i keksima. Eh,prepredeni deran sa najboljim mogućim zaleđem.
Prekrasna pjevačica jednako takvoga glasa bila je okarakterizirana novom Arethom Franklin,sasvim razložno i primjereno,bješe velika zvijezda na Otoku gdje su je tek Stonesi i Beatlesi pretjecali na top ljestvicama. Uživala je veliku popularnost 60ih godina,iako ne toliku sa druge strane bare,vokalni dometi bili bi kudikamo veći da nije bila pobijeđena sklonosti ka drogama i alkoholu,no unikatni pjev kakav čujemo primjerice u Son Of A Preacher Man,fantastičnom grumenu soula i R&B fraza,komadu sjajna ugođaja,orkestracije i pjevačke ležernosti,pravi je dokaz i pečat veličine i specifikuma.
Svima nam je dobro znano kako je pjesmi novi život i višestruko pomnoženu popularnost udahnuo Tarantino uvrstivši je u Pulp Fiction - svira dok ušlagirani Vincent Vega nesigurna koraka tapka po (opet!) dnevnoj sobi šefove supruge (Mia Wallace koju igra besmrtna Uma Thurman),ono što slijedi opjevati će Jagger u Sister Morphine,a filmski gledano,smjestilo je Quentina u anale sedme umjetnosti.
I pošto smo kod jednog od najboljih filmova 90ih,red je zahvaliti se autoru što je ulogu Vincenta dodijelio sjajnom Travolti,a ne Mattu Dillonu,kojega je također razmatrao za rolu Butcha. Pitam vas možete li zamisliti ikoga osim Brucea Willisa dok se premišlja - bejzbol palica,motorna pila ili katana?!
Srdačan pozdrav Quentin,a tebi Dusty hvala na zlatnom glasu u moćnoj pjesmi!



MY BROTHER JAKE - Free (1971)

Paul Rodgers mi je doduše draži iz Bad Company faze,ali i sa Free uspjeh mu je salutirao,kao i kvaliteta.
Svakako najpoznatiji bandov broj bio je All Right Now,no pjesma koju je zaobišlo uvrštavanje na studijski album,nego je objavljena kao single,da bi se potom našla na kompilaciji i naknadno na remasteriranom albumu Highway kao bonus track,jest vrlo mi draga My Brother Jake.
Pjesma topla ugođaja,a potpuno logično da je takva,budući je frendovska posveta u kojoj Rodgers sjajnom dikcijom izbacuje svoj instrument u prvi plan,dok Fraser podjednako vješto upravlja bas i klavirskim dionicama,a Kossoffu je sasvim svejedno snima li na Vox pojačalu,Fenderu ili Marshallu,jer kako god okrenemo ima dobitne pasuse.
Sjajna stvar koja odbacuje sumnje je li naslovljeni bro u konačnici zadovoljan glazbenim ishodom.

MATER - TBF (2011)

Saša opet briljira načinom stihovnog ukalupljivanja i svjedočimo napetom psihološkom trileru sa očiglednim elementima klasičnog 70's horora odličnoga skripta.
Ili možemo pojednostaviti i reći kako ostavljeni frajer iz teksta utjelovljuje tu mater,nesposoban se nositi sa prazninom i boli - izgleda da će oporavak trajati i trebati će više vremena da se osovi na svoje noge.
Splićani su,osim što su pobjednici na svim literarnim poljima, također izrasli u sviračke veličine,jer u ovoj pjesmi (zapravo i svim numerama sa odličnog Pistaccio Metallica) gotovo savršeno prate,odnosno vjerno grade moćnu skulpturu instrumentarija oko autorske nimalo zamagljene slikovitosti u Sašinom izrazu,jer osim Mater,obratite pažnju na Spin Doktor,Uvik Kontra,Vrag,Veseljko...

Samo...pitam se jel' se cura izvukla,jer mater nije doma,a ni let lampa nije na svom mjestu!

dario b. // 15/03/2025