Graciozni,to bi bio konačan epitet kojim bih opisao konje. Naravno da nisu sve pasmine ove prekrasne i plemenite životinje takve,ali ukupni dojam ili asocijacija ide u tom smjeru.
Konačno,u usporedbi sa nama, dvonožnim homo sapiensima,ovi četveronožni sisavci pobjeđuju za čitavu duljinu tijela. I to njihova tijela.

Kao dijete sam bio oduševljen i uzbuđen kada sam zajahao jednoga, vrijeme provedeno u Slavoniji ponudilo mi je i druženje te njegovanje osvajača kolajni,a gotovo svaki dolazak na jug i sjever Lijepe naše bude i prigoda za susret sa nekolicinom (i sam sam dijelom tog malog krda).

Čitava je niska country izvođača koji kroz svoje pjesme daju posvete životinji koja i spava na nogama, samim tim se gdjetko i na ovu listu ugurao,no deset brojeva kojima rzanje odjekuje naslovima, nasumično sam poredao ovako:

RIDE A WHITE HORSE - Goldfrapp (2005)

Kada Alison oslobodi istančanu energiju i erotičnost u svom glasu,time samo podeblja eklektičnost doista pametno posložene elektro priče i naracije svoga banda.
Ride A White Horse sa albuma Supernature minimalistički je osvrt na godine napona Studija 54 i prevladavajuće disco tematike uz nemalu dozu vrlo zanimljivog electroclash poimanja i vlastitog nalaženja mjesta na karti plesnih favorita nimalo neozbiljnih,nego prepoznatih i prihvaćenih diljem svijeta,ne samo kod kuće na Otoku.
Alison i Will su čvrste karike čemu svjedoči ova pjesma,spoj ukusnog synth-popa kojim upravlja cura pozlaćenog glasa te mirisni zadah elektronike ne za široke mase - svrstavam je u onaj oblak odmjerenosti i recepta taman za prste polizati.
Mmmm,hajde Alison,zajaši tog konja, odvesti će te kamo god poželiš.



HORSE HEAD - 16 Horsepower (1996)

David Eugene Edwards je prije nekoliko dana proslavio 57. rođendan. Kauboj znamenitih mamuza,šešira i opasača,a još znamenitijih tonova kroz dark country,americana,folk i alt-rock odredišta,sposoban je glasom sniziti i podignuti temperaturu prostorije u kojoj se nalazi. Mogao bih ga nazvati Caveom sa prašnjavim kaubojskim čizmama iznošenim na crvenim liticama Stjenjaka. Autentičan i intenzivan u pripovijedanju,sin Colorada vješto priča često se dodirujući Boga i vjere,no poput australskog mračnjaka mahom zazire od sretnih premisa i progovara uglavnom grčevito i trpko,formom kakvu naglašavaju instrumenti često vođeni gotičkim raščlambama onih koji njima upravljaju.
Sviđa mi se Edwardsova artikuliranost, predanost i energija,znam i da nisam usamljen u tome; kakvoću i senzibilitet kakvu producira (kasnije Wovenhand) možete voljeti ili ne,ali dimenziju snage kakvu posjeduje,nikako ne možete osporiti.
A ona pak iznosi nešto više od zadanih 16 konjskih snaga.

HORSES - Patti Smith (1975)

Velika junakinja Patti,odgovorno tvrdim,veća je i od beat poeta,ali i od punk prvoboraca koji su jahali na kratke staze. Naravno da u obje kategorije postoje iznimke koje iskaču,no općenito sam stava kako ih Patricia nadjačava i u izravnom srazu odnosi ukupnu pobjedu.
Zašto tako mislim? Ogledalo moje tvrdnje uporište ima u nastupnom Horses albumu ove velike umjetnice. Sukus je to (opet podvlačim dvaput) ili spona (više) Dylanovog upliva, konkretno otvorenog divljenja Bobovu pjesništvu sa buntovnom energijom u kontekstu sviračke ekspresije; način kojim gradi poveznicu naizgled nespojivim svjetonazorima rezultira višeslojnim imaginarijem koji nadilazi boemštinu i egzistencijalizam,čime posredno ima dimenziju više od ipak ograničene punk tematike.
Naslovljena Horses je zapravo dio pjesme Land,konceptualne mješavine koju je John Cale dinamičnim iskakanjima i ogolio, i retuširao, i dao joj genijalne obrise.
No ipak veće zasluge idu sirovoj svirci prvenstveno Kayea na gitari i Krala na basu,a ispijena heroina sa naslovnice albuma,sa glasom koji pomiče brda,došla je na scenu koju će nepovratno promijeniti - jašući na hirovitom konju iz svojih stihova.

WHO'S GONNA RIDE YOUR WILD HORSES - U2 (1991)

Gotovo svaka pjesma sa Achtung Babyja nalazi svoje mjesto na raznim best of kompilacijama ili odabirima najboljih.
Kakvoća melodioznosti i forme pjesama poput ove,sa vrlo jednostavnim izmjenama i u konačnici grandioznom produkcijom,uz uvijek tih nekoliko vodećih tonova Edgeove gitare,kazuju koliko je taj zaštitni znak irske družine pobjedonosan i zarazan.
Pitati se kako im gotovo uvijek uspijeva stvar tako jednostavno oblikovanu postaviti na tron,ravno je naklapanjima jesmo li sami u svemiru i ima li života poslije smrti. Nema neke sredine sa U2 - ili ih volite,ili maltene zazirete od njih. Za mene će uvijek, unatoč činjenici da ih još od Pop albuma praktički ne pratim,imati kredit kakav danas možemo samo sanjati da ćemo dobiti od banke.
Puno i previše su ostavštine,blaga,a poglavito osobno mi krasnih trenutaka sreće i zadovoljstva utisnuli,da bih ih olako precrtao ili odstranio iz života.

"The doors You open I just can't close"

CHASIN' WILD HORSES - Bruce Springsteen (2019)

Ništa manje ljepote od one koju su mi priuštili Irci iz prethodne pjesme,nisam osjetio od živućeg spomenika New Jerseya,romantičara posebne karizme i pjesnika čiji stihovi obiluju životom i svitkom osobnosti kakvu je vrlo jednostavno prigrliti.
Vrijedno je posebne pažnje,nikako klišej ili kič,kada autor ogoli sebe i rasprostre intimističku storiju širokom auditoriju,što je nemalo puta,a i ovdje, učinio Bruce. Smislen, prikladan i osebujan,Boss je simbolom borbe protiv malodušja, zvijezda koju je lako slijediti,jer sjaj koji odašilje nalazim svjetlom koje budi nadu - iskrenost je vrlina,a vrlina podrazumijeva duh obogaćen svjetlom.
Zato mu i nije teško pjevati o životu, osvrnuti se unatrag zbog stvari pogrešno napravljenih,ispričati se i zagledati duboko u sebe; oprostiti sebi i zahvaliti se životu,dati više u prigodama koje imaju doći.
Predivni zvuci pedal steel gitare u završnih tridesetak sekundi pjesme kao da upravo o tome govore - ča je život vengo fantažija!

"I throw Your name into the canyon,the echo throws it back"

WILD HORSES - Rolling Stones (1971)

Imaju ih dobar naramak,ali ova divota,uz Moonlight Mile, najljepša je Stones laganica.
Legenda kaže kako je Keith svom prijatelju Gramu Parsonsu,nezadovoljan demo snimkom pjesme,istu dao na slušanje i doradu,da bi se stvar u ponešto drukčijem aranžmanu našla na Burrito Deluxe albumu,odličnom djelu country-rock veličina Flying Burrito Brothersa,a godinu kasnije su Stonesi pjesmu uvrstili na ploču bez mane,fantastični Sticky Fingers.
Wild Horses je savršena stvar,sporiji ritam prekrasne pjesme slušatelja okupira i uvlači u svoju posebnost i svjedoci smo sinergije Richardsa i Taylora, Jaggera i Wattsa,dobro ugođenom pianinu Jima Dickinsona,te je lako zaključiti kako imamo ujednačen omjer emotivnosti i talenta, odnosno sviračke veličine a la Stones.
Country povjetarac iz krila američkoga juga pretočili su na više nego dopadljiv način,a tu posebno mislim na genijalne Keithove gitare kojima ne fali niti jedan ton, također ne nalazim koji ton previše i manifest najvećih ovdje buja poput poplave epskih razmjera.
Suviše je lako zavoljeti divljinu njihovih konja.

A HORSE WITH NO NAME - America (1971)

Dečki iz banda America pjesmi su dali ime koje savršeno pristaje ispočetka laganom kasu stihovima kroz pustinju,da bi se vremenom iskustvo pod užarenim suncem pretvorilo u tripoidnu fatamorganu i autoru/ima bi doista trebao bijeg od predugog izlaganja izvoru vitamina D.
I upravo takav pristup priskrbio je sastavu veliku slavu, budući je pjesma postala globalnim hitom,prvo na Otoku gdje je premijerno ugledala svjetlo dana,a potom i u matičnoj Americi.
Zasigurno nisam bio jedini kada sam davnih godina,po prvi put čuvši pjesmu,pomislio kako je u pitanju Neil Young,jer osim što Bunnell glasom evocira Youngov način ekspresije,jednako su tako bliski akustični momenti svojstveni Sharkyjevom svjetonazoru.
A da bi se pustinjska anegdota sasma stopila sa neminovnim usporedbama,konačan "obračun" razotkriva činjenica kako je najveća uspješnica folk drugova detronizirala Neilovu Heart Of Gold čak i u Americi.

"After nine days,I let the horse run free, 'cause the desert had turned to sea "

U redu dečki, vrijeme je za tuširanje i ponovno dozivanje svijesti.

BLACK HORSE AND THE CHERRY TREE - KT Tunstall (2005)

KT što je skraćeno od Kate Victoria,baš kao i američki trio iz prethodne pjesme,veliki uspjeh duguje stvari sa konjem u naslovu.
Kate je žena čudesnih korijena, odrastanja,naobrazbe i životopisa uopće,pa neću o tome,ali vam predlažem da malko bacite oko na prije navedeno jer je štiva više nego dovoljno i u najmanju ruku je zanimljivo.
Žena širokih vidika,interesa i velikih mogućnosti,uzela je akustičnu gitaru i napisala pjesmu sa folk/blues okosnicom,gdje je sama odsvirala i gitaru, i bas,čak i udaraljke kojih je pregršt i sve to uživo znala iznijeti potpuno sama bez banda,da bi isto zazvučalo odlično,nimalo suho i dosadno.
Putem je zaintrigirala mnoge i stigla do suradnje sa Suzanne Vega,Suzi Quatro,Travis,produkciju joj je kasnije potpisivao veliki Howe Gelb,a žena je križala žanrove znalački poput poljoprivrednika koji to čini sa voćkama - produkt joj je često bio bogatog i ukusnog ploda.
Naslov pjesme vodi me konačnom sudu - Kate definitivno ima svoga konja za utrku.



HORSES IN MY DREAMS - PJ Harvey (2000)

Jako volim pjesme koje minimalizmom dolaze do velikog rezultata. A Polly Jean zna vrlo dobro kako se to radi. I još taj način pjevanja,kada se čini kako će joj se glas raspasti za par trenutaka...
Osvanula na albumu Stories From The City,Stories From The Sea,stvar je ovo nabijena emotivnom energijom,rolica slobode i ogledalo introspekcije kojega su Rob Ellis i Mick Harvey,gotovo pa stalni sljedbenici karijernog puta gđice Harvey,učinili lijepim poput kristalno vedroga neba.
Obol albumu dao je i genijalni Thom Yorke,gost izvođač na tri skladbe,sav instrumentalni posao obavili su PJ,Rob i Mick,a kritika je ploču podvukla najboljim i najzrelijim djelom njezine karijere.
Možda i jest tako,iako neke ranije uratke mrvicu više favoriziram.
Kako god,u jedno sam siguran: odgovor kako narušiti tišinu,a da i dalje imamo meditativni učinak,snagu i ljepotu,daju nam ovakve pjesme jedinstvene Polly Jean Harvey.

BALLAD OF A RUNAWAY HORSE - Emmylou Harris (1993)

Volite li (ne samo) country raskoš u vokalnom izričaju,ne možete ne voljeti i diviti se Emmylou.
Gospođa anđeoskog glasa i dama koja svoje godine nosi predivno,sa stilom,karijerom,kao i privatnim životom,brodila je uz brojne padove i uspone (nismo li zapravo svi?!), no dosegnula je visine daleke i značajne. Jer kamo god pogledate,u pravcu suradnje sa Gramom Parsonsom,Royem Orbisonom,Dolly Parton i Lindom Ronstadt,kao i Markom Knopflerom ili outlaw maherom Nelsonom,ne preostaje nam ništa drugo doli potvrdno kimnuti i predati se toplini njezina glasa da nas grije.
To je učinio i Leonard Cohen,čuvši prepjev vlastite balade o kaubojki koja ostade bez konja.
Jedino što nedostaje jest duet ovo dvoje velikana i zalazak sunca onkraj prerije - bio bi to savršen kadar za savršenu sliku.

"Some say love's like smoke beyond all repair"

dario b. // 02/03/2025