"Slatko je pisati uz romon dažda",citat je iz pjesme Dažd,veličanstvenog vrgoračkog sina i jednoga od osobnih mi putokaza naše pisane riječi,Tina Ujevića. Kiša kao tema,inspiracija i lajtmotiv,provlači se stoljećima već,stihovima najznačajnijih lirika,uglazbljenim libretima te skladbama koje nas počesto definiraju,a nastalima u danima sretnim i u danima grubim,na hladnim i toplim mikrolokacijama sa obje strane Atlantika.

Stoga vam in medias res otkrivam kako bi izgledala moja best of lista kišnih pjesama.

RAIN - The Cult (1985)

Njih nije bilo nimalo teško zavoljeti.
Frajerski masivan dark sound prvenstveno zahvaljujući baražnoj paljbi originalno plasiranim kolopletom tonova Duffyjevog Gretscha,naslonjen na šamanski poklič Ianovog do tada nezabilježenog načina vokalnog žongliranja te izniman kapacitet nositelja ritma - produkcijski sklon zvučnoj vizuri 80ih,no ukorijenjen u samim začecima 70ih - objelodanili su dečki iz Bradforda urbi et orbi: računajte na nas!
Ako je prvijenac Dreamtime bio gotički manifest koji je vozio lijevom stranom ceste ka fantastičnom Love albumu(na kojem se nalazi Rain),mračnom gorostasu obojenom indijanskom ikonografijom,već na trećem Electricu,koji je producirao Rick Rubin,volan je prebačen na lijevu stranu sa jasnim zaokretom ka tipičnom hard rocku; no da ne bude zabune,album je to maestralno odsviranih uspješnica i dojmljivih Ianovih prodornih eskapada,premda prilično amerikaniziran u usporedbi sa prethodnicima. Slijedio je Sonic Temple koji je band stavio u ravninu sa Gunsima i sličnim bandovima,napunio stadione headbangerima koji su uglas urlali pamtljive light refrene uglavnom meni nevažnih komada. Tu sam i prestao pratiti bandov put,sve do '94 i sjajnog mi povratničkog The Cult albuma,biljega koji je savršeno korespondirao sa zvukom 90ih kroz pjesme poput Gone,Black Sun,Star ili Saints Are Down.
Nekoliko su maratona dečki iz Culta istrčali,no na koncu priče,da su snimili samo Love album,sazdan od posebnih materijala tek rijetkima znanih,napravili su puno.
Njihova je kiša poput svete vode!

SAVE IT FOR A RAINY DAY - The Jayhawks (2003)

Mišljenja sam da je Gary Louris genijalac!
Najprikladnija je to definicija osobe koja potpisuje najmanje dva sjajna i tri-četiri barem vrlo dobra do odlična albuma. Premda Garyja stavljam u prvi plan,maestro nije utemeljitelj Jayhawksa,nego je nedugo po osnutku banda priključen vrlo prometnoj dolasci-odlasci rubrici ove bazične country karavane,kojoj će Louris vrlo brzo podariti novu dimenziju,obogativši zvuk grupe smionim i krajnje originalnim stilom,rasvijetlivši time put kojim imaju krenuti Uncle Tupelo,Honeydogs,a nešto kasnije i Wilco,glavom i bradom.
Kako smatram da Jayhawks zaslužuju puno veću pažnju(a istu bih im mogao pružiti kroz zasebnu kolumnu),ovdje ću ipak naglasak staviti na sjajnu pjesmu iz naslova,osvanulu na odličnom Rainy Day Musić,albumu iz 2003. godine. Slušajući ovaj mali biser nećete pogriješiti uputi li vam se asocijacija na genijalne Byrdse,Grama Parsonsa ili CSNY - svima Gary znalački odaje počast,ali ipak način kojim genije kroz manje je više prizmu dojmljivo gradi prekrasnu glazbenu figuru,kormilom vodi svoj brod do mirne luke i time kazuje: Objeručke vas prihvaćam i poklanjam vam osmijeh,tugu ostavimo danima kišnih kapljica!
Save it for a rainy day girls'n'boys!

RAIN WHEN I DIE - Alice In Chains (1992)

Kao što su mi prvi taktovi Hendrixovog Woodoo Chilea(iliti Woodoo Childa),tada mlađahnom dječarcu od kojih četrnaest,ispremještali unutarnje organe,zamaglili misli i ostavili me bez daha,podosta sličnim osjećajem i nespremnim na ono što sam tada slušao i gledao u večernjem terminu MTV-a (jedino nisam siguran je li bila emisija 120 Minutes ili Headbanger's Ball),počastili su me dečki iz Alice In Chainsa direktom u želudac i razgoračenih očiju natjerali me da ustanem iz naslonjača,pojačam zvuk tv prijemnika i pitam se čemu upravo svjedočim!
Početak 90ih prošloga stoljeća sa jedne strane bare plasirao je britanski (najčešće) samodopadni zvuk,dok je krajnje sjeverozapadni Seattle iznjedrio bremenito čvrsti,lučki vehementan rockerski ton,modno praćen čizmama čvrstih potplata i najčešće kariranim flanelskim košuljama. Nešto kasnije ću osvijestiti kako su Screaming Trees i Mudhoney,nerazvikani velikani scene upravo fantastični,no ono što su mi riffovi i izmjene Soundgardena i Alice In Chainsa nudili,bilo je deduktivno uključivanje, klasični nastavnik-učenik odnos sa naglaskom na fascinaciju predavačem i njegovim sadržajem.
Rain When I Die i danas rado čujem: nemirno gitarističko raslojavanje pod budnim okom kolorita iz Sabbath/Zeppelin radionice,nošeno ritmom tmurnih oblaka podno planina kod jezera Washington i jedinstveno pjevanje Staley/Cantrell dvojca. Kapa dolje majstori,ovo je za udžbenike.
Rest in peace Layne Staley!

ONLY HAPPY WHEN IT RAINS - Garbage (1995)

Nije Butch Vig baš slučajno došao na ideju osnovati band poput Garbagea.
Dakle prije velebnog uspjeha sa produkcijom Nirvaninog Neverminda,tip je slagao zvuk jednom Killdozeru,Urge Overkillu,zaslužan je za konačni produkt albuma Gish Smashing Pumpkinsa(kasnije i remek djela Siamese Dream).
Nakon početnog udarnog vala grunge pokreta,a paralelno sa rastućom progresijom elektronskog, odnosno rave utjecaja u popularnoj glazbi, znalački se Vig obratio Eriksonu i Markeru,kompanjonima iz negdašnjih projekata te uz Shirley Manson,atraktivnu frontgirl naglašenog aristokratski blijedog lica sa ukusno podebljanim tonovima šminke,dotjerani je konačni glazbeni produkt zapravo i bio osuđen na uspjeh,poradi Butchovog krajnje spretnog gemišta čvrstih gitara, melodičnih srednjestrujaških (recimo) pjesmica i nenametljivo ukalupljenih loopova,a sve to premazano seksi pjevanjem lijepe Shirley.
Koliko je god sve to proračunato pripremio i plasirao Mr. Vig,ne mogu tvrditi da je band kandidat za kič ili trash ladicu. Naprotiv,dajte si truda i podrobno naćulite uši dok svira Only Happy When It Rains;obratite pažnju kako minimalistički način korištenja instrumenata vodi širokim masama prihvatljivom proizvodu,sa naglaskom na izuzetno kvalitetan idejni proces.

RED RAIN - Peter Gabriel (1986)

Kada se ukazala prilika nazočiti koncertu velikog gospodina i maga zvuka,produkcije i prvog među najvećima govorimo li o kompleksnom pogledu na samu jezgru tona, svejedno hvatamo li se studijskoga rada ili koncertnog suzvučja,isti sam objeručke prihvatio i krenuo u realizaciju.
Premda Gabrielova glazba u čuvstvenom mi obuhvatu ne ruši barijere kakve sam doživljavao(i još uvijek doživljavam) slušajući Bowieja,Stonese ili Wilco,svi se oni imaju nakloniti tehničkom dojmu i izvedbi kolosa,čak i više bandovi poput U2,Muse ili Coldplay, kojima je oblik sounda primaran, riječju bazičan u samom organizmu banda.
A proročanski progresivan teatralan angažman u matičnoj mu grupi Genesis itekako je utjecao na već spomenutog Bowieja,kao i Bryana Ferryja i ne mogu ne naglasiti kako su Genesis odlaskom Gabriela i stavljanjem Phila Collinsa na mjesto centralne figure postigli možda onoliko,koliko važnim držim lanjsku temperaturu Sueskog kanala u jesenskim mjesecima.
No lipanjska večer 2023. godine u ciriškom Hallenstadionu, dupkom punom i naelektriziranom dobrim vibracijama,upisana je u vječnost Peterovim nastupom i odaslanim zrakama u zrak; pristao bih da me kroz njegove snove dozivana crvena kiša okupa do gole kože,kada se prisjetim igre Davida Rhodesa,Tonyja Levina i ostatka fantastičnog banda.

"Red rain is pouring down,pouring down all over me."

THE RAIN SONG - Led Zeppelin (1973)

"It is the springtime of my loving,the second season I am to know..."

Urbana legenda kaže kako je pjesma nastala kao odgovor Georgeu Harrisonu,koji je u jednoj od mnogih cjelovečernjih seansi sa bubnjarom Bonhamom istome naveo: "Odlični ste dečki,no problem je što nemate balada."
The Rain Song je više od balade.
Istovremeno elegija i ditiramb,most iz mističnoga u ovozemaljsko,prekrasna školjka sa zagonetnim zvucima,a takvom je načinio Jimmy Page - autor,aranžer, tekstopisac, producent - ukratko gitaristički junak sklon čestim izletima na teren većini nepoznat,genijalni um ili sanak pusti mnogih zavidnih suvremenika.
The Rain Song je baršunasto vezivo akustike i elektrike - spona udaljenih dokova nježnosti (Pageova akustična gitara i Plantov genijalan vokal) i mesijanskog pogleda u budućnost (opet Jimmyjeva gitara otvorenog štima uz karmičko kombiniranje mellotrona,syntha i basa bravuroznog J.P. Jonesa).
Napokon,The Rain Song je vjesnik nemuštima da će naći glasa,potvrda mjesecu da dolazi plima i visibaba oku ugodna već u veljači.
Da,sve je to The Rain Song.
Poezija sa uporištem u mnogim vidovima umjetnosti,životni ciklusi opjevani i uglazbljeni.
Najzad,nije nimalo slučajno što ovakav derivat dolazi iz tvornice Led Zeppelina,točnije sa osobno mi najdražeg albuma ovog sjajnog banda, Houses Of The Holy.
"Mogao bih slušati ovu pjesmu cijeli dan. To bi bio zbilja dobar dan",reče Rick Rubin.
Slažem se Rick,neka bude kišom okupan.

A RAINY NIGHT IN SOHO - The Pogues (1986)

Zavodljiva je sjeta koja caruje ovom prekrasnom pjesmom. Kelti znaju formulu uspjeha - dajmo Shaneu neka izrazi iskrenu inspiraciju,a mi ćemo već oko toga izgraditi melodiju.
I bi tako.

"I'm not singing for the future,I'm not dreaming of the past,I'm not talking of the first times,I never think about the last."

Premda i danas ostaje pitanje je li tekst ljubavni iskaz ili doista fascinacija alkoholom i zazivanje slabosti,ostavljam vam na volju da procijenite sami. U oba slučaja autor pobjeđuje, pokazuje veličinu otvarajući srce i ogolijevajući dušu.
No zagrebimo malo po umijeću i znalačkim karakteristikama ovog velikog banda. Sa čvrstim uporištem u keltskom folku i feel good punku,band je sigurnim kursom zakormilario ka prijemčivijim stilovima, potpuno nevažno svjesno ili ne, pritom ne gazeći vlastiti iskon i glazbenu vodilju - irski folk melos.
Doduše i činjenica kako su imali znalca u liku Elvisa Costella te kasnije Stevea Lillywhitea, umnogome je kumovala pronalasku puta do velikog broja poklonika. U konačnici,band ponikao u Londonu svoju je glazbenu odiseju odašiljao valovima diljem svijeta, upravo poput Verneovog Phileasa Fogga,samo bez štoperice i kalendara, te svoje putovanje započeto početkom 80ih,zaokružio posljednjim albumom Pogue Mahone iz 1996. godine.
Kasniji reunion dobacio ih je i do zagrebačke Šalate jedne vedre večeri 2011. kada i zrikavci zadovoljni i znojni otiđoše svojim kućama, pitajući se što li je ono Shane mrmljao između pjesama.
Trenutak kada Cave za klavirom izvodi A Rainy Night In Soho kao posljednji pozdrav dragom prijatelju izaziva trnce i stvara knedlu u grlu.

HERE COMES THE RAIN AGAIN - Eurythmics (1984)

Iznimna je količina kvalitete kakvu posjeduju Annie Lennox i Dave Stewart. To se najbolje čuje u ovoj numeri,rezonantnom zapisu synth popa sa new wave uplivom.
Znao je Dave kako stvoriti hit,imao ih je prilično tijekom duge karijere. Olakotna okolnost definitivno je prisutnost gospel muze Annie, pjevačice golemih mogućnosti i lica prekrasnoga,koje vas hipnotizira čim ga ugledate.
Dakle formula je ovdje jasna, imamo autora na izvoru šarolikih ideja i pjevačicu divnoga glasa, instrumenata svojstvenog nevelikom broju odabranih,koja zna uobličiti i na najbolji mogući način ostvariti Daveove zamisli.
Jasno nam je svima da su formirane liste, izbori "najboljih,najvažnijih ili najvećih" zapravo subjektivan sud, koliko deduktivan, toliko i emocionalno motiviran,dakako i statistički uključiv,no ne mogu se oteti dojmu koliko je promašeno bilo uvrstiti primjerice čak dva albuma Taylor Swift među 20 najvažnijih country albuma svih vremena (autor je domaći,no pristojno ga ne bih imenovao),nauštrb recimo Sweet Dreams ili Touch,vrhunskih ostvarenja koja bi se bez problema mogla notirati na dvije do tri različite liste.
Možemo najzad biti sigurni da takvo što niti najmanje ne smeta ovom škotsko-engleskom paru,tamni tonovi definirali su savršeno melankoličan ugođaj ovog velikog hita,a sve zahvaljujući kiši koja je potvrdila zvjezdani status Britanaca.

KINGDOMS OF RAIN - Mark Lanegan (1994)

Volim gotovo sve što je Lanegan snimio. A snimio je puno toga,bilo sa prvim bandom Screaming Trees, kada se stvarao grunge pokret,bilo kroz suradnje sa Gregom Dullijem u Gutter Twinsima, zatim sa suborcima iz grunge rovova Layneom Staleyem i Mikeom McCreadyjem u Mad Seasonu,pa sve do zapaženih uradaka sa Manic Street Preachersima,Unkleom i niske odličnih solo albuma.
Upečatljivi bariton natopljen viskijem i nažalost dobro izrezbaren opijatima, osobno stavljam uz bok Waitsu ili Caveu, frendovima i po mnogočemu suigračima u utakmicama jasnoga ishoda.
Pa da ponovim,ne znam za neku loše odigranu Markovu studijsku utakmicu. Razigravač i strijelac,prvi na glazbenom brdu sa zastavom koju će slavodobitno zataknuti, zanesenjak širokih vidika i sin tame nekako uvijek onkraj Mordora; čak je uz Hommea odjahao dobar komad dionice(Rated R,Songs For The Deaf...) u QOTSA,no smatram da je najviše dao kroz suradnju sa Isobel Campbell i na nekoliko sjajnih solo albuma poput Whiskey For The Holy Ghost, Bubblegum ili Blues Funeral,da spomenem tek neke. Ostaje žal što sam ga uživo na stageu vidio samo jednom,no radost je veća kada zasvira primjerice Kingdoms Of Rain,grumen tame sa gore spomenutog Whiskey For The Holy Ghost,akustični komad umočen u blues, gotovo opipljivo mračan. Bez krinki,bez trikova,izravan i hrabar.
Baš poput života kakav je živio Mark.

HAVE YOU EVER SEEN THE RAIN - Creedence Clearwater Revival (1970)

Kalifirnija zaslužuje svu slavu,sve počasti i posebno mjesto na kulturnoj (napose glazbenoj) karti svijeta. Jer počnemo li nabrajati bandove koje je matica Kalifornija rodila,moglo bi nas pozdraviti sunce sljedećega jutra.
Dakle i oni su tu,CCR, skupina iz San Francisca,dečki koji su za tih nekoliko godina postojanja izbacili zavidan broj hitova,redom sjajnih pjesama koje su ih lansirale u vječnost,dovele do "Rock'n'roll kuće slavnih" i,na kraju krajeva,upisale ih velikim tiskanim slovima u sami vrh američke nematerijalne baštine.
Ne slažete se sa tim? Pobijte onda činjenicu kako su od 1968. do 1970. majstori snimili 6 (da,šest!) studijskih albuma,ne prosječnih,ne solidnih,nego odličnih i sjajnih,redom jedan bolji od drugoga.
Naslovna stvar,jedna od dvije genijalne "kišne" pjesme banda (druga je naravno Who'll Stop The Rain),ima pravi kišni tok,kalifornijski tečan i galantan: John Fogerty po stoti put potvrđuje autorsku klasu,stvarnu tankoćutnost i istovremeno stameni gard frajera koji glasom ruši sve barijere,a dovitljivim aranžerskim rješenjima daje do znanja koliko je u svojoj jednostavnosti velik.

"...I know,shinin' down like water."

dario b. // 20/01/2025