Ovaj vikend s velikom sigurnošću bi se mogao prozvati muzičkom kataklizmom. Krenulo je već u petak, kada se na Veneciju obrušilo nevrijeme i uništilo taj i još dva dana koja su trebala uslijediti na Heineken Jammin Festivalu. Kako mi je radni tjedan bio vrlo naporan, a da bi se odmorio, odlučio sam preskočiti uvodni dan Rokaj festa jer je planiran cjelodnevni boravak tamo u subotu. Sale, koji je trebao sutradan doći iz Maribora, javio se ujutro da mu auto neće "vužgat" i s tim mi je suzio društvo na prostranstvima Jaruna na samog sebe. I baš kad sam se spremio krenuti na drugi kraj grada i baš u vrijeme kad su se oko moje zgrade počeli skupljati crnokošuljaši koji su krenuli u pohod na maximirski stadion, dogodio se takav prolom oblaka, rijetko viđen. Srećom, bio je manjih razmjera nego onaj jučerašnji u Veneciji, no dovoljan, da pokvari feštu na Jarunu, koja je već pretpostavljam trajala, a na kraju se uspostavilo i feštu na koju su krenuli spomenuti prije u textu. No, to nije omelo nekolicinu najvatrenijih zaljubljenika koji su do iza ponoći u bircu pokraj uz zvukove harmonike odradili skoro cijeli repertoar i onih koje se smiju, a ponajviše onih pjesama koje se nesmiju pjevat na regularnim koncertima. Jarunski Rokaj fest, kako smo poslije saznali, preselio se u šator. Najavljivana punk fešta u dvorištu SC-a, je također morala biti otkazana, a nadam se da se nije isto moralo i s pulskom Messerschmitt feštom učiniti. Da kraj bude najbolji, nedjeljno jutro, osvanulo je kristalno jasno i sunčano kao što to obično i biva, ali s visokom temperaturom najmlađe članice naše obitelji, pa je taj dan nažalost prošao u pokušajima skidanja temperature, umjesto negdje na Jarunu, Varaždinu ili nekoj drugoj, puno boljoj, lokaciji. Ipak nešto, čemu sam se veselio cijeli dan je činjenica da ću (ne)s(p)retnim slučajem ipak uspjeti odslušati očekivani Thompsonov koncert. No, već vrlo brzo iza 21h uslijedilo je još jedno glazbeno razočaranje tog vikenda. Naime, unatoč činjenici da do stadiona imam 150 metara zračne linije, čulo se nije skoro pa ništa, dok se npr nedavno za vrijeme koncerta Hladnog piva na Šalati, koja je barem 3 puta udaljenija, razgovijetno čula skoro pa svaka otpjevana pjesma. Razočaran, rezigniran i umoran jedva sam čekao da završi ovaj strašan vikend. Ni tjedan nije počeo puno bolje, jer me ujutro ne mejlu dočekala vijest da je "Ostat ću mlad" koncert prebačen sa prekrasno prozračne Šalate u zagušljivost Tvornice… No, o tome drugom zgodom.

pedja // 19/06/2007