Otkad je svijeta i glazbene supkulture, ljudi se bave prepoznavanjem tko je pravi, a tko fejk igrač na sceni. Terapija vam donosi vodič kroz pozersko ponašanje raščlanjen u četiri kategorije. Prepoznaj sebe ili (ne)prijatelja u osobinama jednog ili više tipova dok još nije kasno. (Slobodno umjesto najčešće spominjanog metala ubaci punk, rock ili neki drugi žanr i poanta se neće bitno promijeniti).

1. tip: OPORTUNISTIČKI POZER

Govoriš: "prerastao sam metal". Glazba nije obuća da se može prerasti, a ti metalu nisi ni dorastao, jer sada slušaš mnogo debilniju muziku. Slušao si metal, jer ti je metalac iz razreda bio fora i kul lik, pa si se htio s njime družiti kako bi prestao biti šmokljan i postao frajer. Oko vrata si nosio pentagram veličine ratkape, spajkove s ogromnim čavlima, izlazio van s corpse paintom, furao 20 opakih majica na nepoznate bendove čije logotipe nisi znao ni dešifrirati. Od metala si slušao samo zadnji Cradle of Filth, pa ti je nakon godinu dana silovanja repeata dosadio.

Nakon drugog srednje ti je frend metalac otišao u policijsku akademiju, pa si se prikrpao iza škole ekipi trepera. S njima si svario svoj prvi joint, koji su ti ponudili samo da te se riješe, ali ti je naduvanom super bila ona Kukusova stvar "Frend" koju je ekipa vrtila na ajfonu, pa su te prihvatili kao svoga. Idući dan si ošišao kosu, postao žestoki treper, šlajfaš na Mimi Mercedez 10 puta dnevno, a ona Remi ti nije nešto, jer "stalno neš bezveze pametuje". Bolesnu Braću ne slušaš, jer si pročitao da je to "degutantna zabava za klince", a ti klinac odavno nisi. Imaš 16 godina i znaš si sam izguglati riječ "degutantna" na mobitelu. Probao si slušati Edu Maajku, jer si čuo da i on nešto repa, ali kad si vidio koliko riječi trebaš izguglati da dešifriraš samo jedan tekst, odustao si.

Uvijek kažeš da si flexao u klubu do zore, a zapravo nisi odvajao pogled od mobitela s kojim si snimao koncert i svake minute stavljao novi selfie na Instagram. Otišao si nakon četiri pjesme, jer ako dođeš doma iza ponoći, stari te idućih mjesec dana neće pustiti van. Hoće ako navučeš barem trojku iz zemljopisa, ali ti ne znaš ni Velebit pokazati na karti.

Ispod svake pjesme od High5 na Jutjubu ostaviš komentar "Snajper ubio!", a voliš si pustiti i koju cajku, jer je tvoja nova omiljena glazba najsličnija njoj. Za godinu dana kada žanr izađe iz mode, reći ćeš kako si i to prerastao, pa pričati da slušaš klasiku i jazz, pošto si se zaljubio u curu, štrebericu iz prve klupe koja je u razrednom leksikonu priznala da si joj simpatija. A ona sluša jazz i klasiku, jer je njen stari profesor glazbene kulture u gimnaziji i propali pijanist, pa joj time pere mozak od rođenja. (Doduše, i sam znam reći "prerastao sam klasiku i jazz", ali samo kako bih provocirao snobove).

Pročitao si od ovoga samo prve dvije rečenice, jer ti je dijagnosticiran blagi ADHD. Sve i da si došao do šeste, ne bi pola toga razumio, jer zadnja knjiga koja je utjecala na proširenje tvog vokabulara je Crvenkapica.

2. tip: FIKSACIJSKI POZER

Govoriš: "ako si prestao biti metalac, nisi nikad ni bio". Do dvadeset i pete si slušao samo Prvi program hrvatskog radija koji je konstatno bio upaljen u dnevnoj sobi i otfrljen do daske kako bi ga tvoja nagluha majka čula iz kuhinje dok sprema ručak. Opća Opasnost ti je bio najbolji bend, pa si slušao neki intervju gdje je Pero Galić rekao da od djetinjstva voli Iron Maiden. Ostalo je povijest. Doduše, jedina koju imaš.

Slušaš samo Mejdene 25 godina, a tvrdiš da ih slušaš od vrtića dok nisu ni postojali. Znaš svaki album napamet, imaš sve demo snimke i bootlege. Navodno imaš i potpisane ploče, kartu svakog njihovog koncerta od Atene do Züricha, 100 fotki sebe s članovima benda, trzalice, palice itd. ali kad te traže da ih pokažeš, kažeš: "ne mogu sada, probudit ću staru". Kuneš se da je Dickinson bio toliko oduševljen tvojim obožavanjem benda da ti je dopustio da '95. u Moskvi pred 500 hiljada ljudi otpjevaš "Heaven can wait", a svi znaju da ne možeš ni Brateca Martina otpjevati bez falšanja, kao i to da na Mejdene nisi otišao dalje od Velike Gorice, jer nemaš para.

Voliš pjevati random klincima na cesti Mejdene iz svega glasa u znak zahvalnosti što si ti dali kunu za novu pivu s lokalnim kronerima na paletama pred dućanom, ali sluh, ritam i engleski izgovor su ti toliko loši da ih tjeraš u susramlje i bijeg glavom bez obzira. Takvim i sličnim postupcima si heavy metal zgadio tisućama ljudi. Zbog takvih poput tebe ljudi misle da je metal muzika za besprizorne retarde.

Najgore od svega je što su ti Mejdeni već dosadili kao stari tvojoj staroj nakon 30 godina braka, ali bojiš se to priznati, jer ako ih odbaciš, ispast će da nikada nisi ni bio metalac, a metal ti je jedino i konačno postignuće u životu kojeg nemaš. Ne puštaš si nijedan drugi bend, jer te je strah da će ti se bolesno jako svidjeti i potisnuti Mejdene u tko zna koji plan, a zakleo si se pred "Best of the Beast" CD-om da ih nikada nećeš napustiti kao što je tvoja stara napustila starog.

Odjeća ti je stara i pohabana, dronjci na Hreliću su u boljem stanju i najradije bi ih uzeo 5 kila na akciji "sve po kunu". Na glavi imaš tri sijede dlake do guzice i djeca ti se smiju. Ali kada bi se toga riješio, izdao bi metal. A i što će prijatelji misliti ako se ošišaš, skineš traper prsluk, majicu na Eddieja i bijele najkice velikog jezika temeljem kojih te cijeli kvart već tri desetljeća prepoznaje? Opusti se, tih tvojih kvaziprijatelja više nema. Umrli su od dopa, otišli bauštelati u Minhen prije 20 godina ili su direktori prodaje u salonu automobila, pa ih zaboli za tebe koji s pet banki bez završene srednje škole živiš u suterenskom stanu od penzije stare majke, jer ne možeš naći niti jedan posao. Jednom su ti ponudili posao razvrstavanja metalnog otpada, ali si ga odbio jer nisi smio na radno mjesto dolaziti u svojoj metal uniformi. Heavy metal će ti do kraja života biti čelični oklop za zaštitu svijesti od spoznaje da si nitko i ništa.

Pročitao si od ovoga samo prvu rečenicu, jer te je natjerala da si odmah pustiš Mejdene. Nekada si i Dinamo volio pogledati, ali kada su sahranili NK Metalac s 9:0, pukla je ljubav.

3. tip: SNOBOVSKI POZER

Govoriš: "jel' ti znaš tko sam ja?!". Iz fine si kuće. Menadžer si u uglednoj informatičkoj firmi. Barem tako kažeš. Ne znamo čime se točno baviš, ali znamo da si do neke visoke pozicije došao prečicom preko svojeg oca direktora bez da si prije toga napredovao s nižih položaja. Prije toga si promijenio 10 privatnih fakulteta i od svakog odustao na prvoj godini. Imaš mišljenje o svemu, osobito o stvarima u koje se ne razumiješ i izražavaš ga bez da te itko išta pitao.

Slušaš samo Dream Theater i dičiš se time kao da si uhvatio Boga za muda. To je najbolji bend na svijetu, sve drugo je smeće. Tko sluša bilo što drugo, nema pojma o muzici, životu, ni o čemu. Tko se ne slaže s tobom, tvoj je neprijatelj.

Doma posjeduješ privatni kućni studio i 20 custom made gitara od kojih sviraš dvije. Tvrdiš da si jednu kupio osobno od Petruccija, a vidi se da si ju samo dao prelakirati da sliči nekoj njegovoj. Imaš i Dream Theater tribute bend, ali nigdje ne svirate, jer ti bi odmah 5000 eura za gažu, a nitko za vas ne zna i boli ih briga za DT. Još tvrdiš da je tvoja ponuda vrlo skromna s obzirom da svirate obrade najboljeg benda u galaksiji.

Na YouTube kanal kačiš samo playthrough videje njihovih pjesama. Kažeš da si sve odsvirao u jednom take-u, a mi se pitamo kako si tijekom videa uspio presvući tri majice bez da prestaneš svirati. S gnušanjem odbacuješ da si svirao preko usporene snimke originala, pa poslije video za duplo ubrzao, a mi se pitamo kakve su li to žice koje prestanu vibrirati čim ih trzneš dok im zvuk i dalje traje. Na mrtvo ime ćeš se posvađati sa svakim tko komentira da tvoja izvedba nije savršena te ga proglasiti luzerom i neznalicom koja ti samo zavidi na vrhunskoj opremi, a da o tvom poslu i lovi može samo sanjati. A svi znamo da sviraš ispodprosječno, iako možeš satima pametovati o tehnikama sviranja i specifikacijama pojačala.

Na koncertu DT-a u Budimpešti si bio onaj iritantni i umišljeni lik koji pogledom ispod oka ubija svakog tko hedbenga, a kad te lik slučajno okrznuo kosom i pristojno se ispričao, bez riječi si pažljivo popravio geliranu frizuricu da svaka dlaka opet bude na svom mjestu te mu zvao zaštitara koji ti se smijao. Nakon koncerta si u FB eventu ostavio kilometarski komentar kako redari mrze kulturne ljude, a seljačine i izgrednike puštaju da divljaju. Napisao si i kako više nikada nećeš doći u taj koncertni prostor, jer je nehumano da na 25 stupnjeva ne ugrade klimu kao u tvom uredu i da je tonac nesposobni idiot koji omalovažava umjetnost, jer nije stavio dovoljno middleova u drugi indijaner kojeg je bubnjar na koncertu udario tri puta. I da si skoro umro od žeđi, jer klub nema u ponudi niti jednu Craft pivu. Tvoju žalopojku nitko nije ni čitao, jer Mađari su slabi s engleskim, a ti se jako trudio koristiti riječi koje ni prosječan englez ne razumije.

Hvališ se da si bio u vezi s najboljim manekenkama, a zapravo ne možeš na piće izvesti ni polovnu sponzorušu, jer si ružan, škrt i prgav, a povrh svega razmaženo šminkersko derište od 30 godina koje parama i obožavanjem debelo precijenjenog benda liječi komplekse.

Pročitao si ovo 10 puta vrlo pažljivo, jer voliš kad se piše o tebi. Svršavaš na to. Već danima spremaš referat kojim ćeš pokušati demantirati svaku rečenicu iz ovog teksta o sebi i bit će triput duži od ovog odlomka. Prijetit ćeš i hakiranjem portala ako tvoju repliku ne objavimo u cijelosti.

4. tip: HEDONISTIČKI POZER

Govoriš: "ma bitno da je muving". Ideš na svaki koncert u gradu. Dođeš sa sat vremena zakašnjenja i odmah trčiš u prvi red, iako je dvorana puna i nemaš gdje proći. Naluđi si u plesu, pogu, stage divingu, dobacivanju gluposti bendu u luftu među pjesmama, otimanju mikrofona pjevaču itd. Želiš se svidjeti svima i misliš da te svi puše, a mi te vidimo kao pijanu attention whore budalu koja bi očajnički htjela biti na bini, jer ti to s tvojim propalim bendom ne uspijeva. Izgledaš kao najveći fan svakog benda koji nastupa, a zapravo im ne znaš niti jednu pjesmu, osim možda par refrena. Ne aplaudiraš bendovima nakon pjesme, jer smatraš da bend i ostatak publike moraju pljeskati tebi na "sjajnom" performansu kojeg priređuješ na podiju. U mirnijim trenucima svog performansa kojeg nitko nije ni tražio pažljivo slušaš pjevača i pratiš mu micanje usana kako bi što uspješnije vlastitim lip syncom fejkao pred narodom da znaš tekstove napamet.

Može bend biti i najveće govno, tebi je to potpuno nebitno. Bendovi su ti samo zvučna podloga za udriti brigu na veselje. Kad im poslije koncerta doma preletiš studijske snimke, misliš da nisu ništa posebno. Kod kuće ćeš i dalje slušati jedna te ista tri benda za koje nitko ne zna i/ili ne postoji šansa da dođu svirati u tvoj grad te lamentirati u samoći kako danas više nitko ne sluša dobru muziku, u što naravno uvrštavaš i svoj bend.

Iako na svaki koncert dođeš s tri litre bambusa u želucu, nije ti dovoljno, pa žicaš okolo gutljaje i skupljaš ostatke nepopijenih pivi. Ako za vrijeme koncerta padne rakija na monitor i skuri ga ili razglas rokne sa stalka, prilično smo sigurni da je to tvoja krivica. Ako te zbog toga redari ne izbace, zadnji izlaziš iz kluba i odlaziš na još najmanje tri aftera, bile to cajke, tehno, Sidro, park pokraj benge...svejedno gdje, samo da je muving. Većine provoda se dan poslije ne sjećaš, a novi ljudi koje si upoznao te zamrze, jer im na idućem spontanom susretu ne prepoznaš ni lice.

Kad se dva dana poslije probudiš u grabi iz alkoholne kome, ne znaš jesi li onih pet lajni speeda pošmrkao ili izgubio skupa s kapom, jaknom, ruksakom, novčanikom i mobitelom. Čim se dovučeš doma do kompa, hvališ se po inboxima frendovima kako si i ovog vikenda opet fukao, a svi znamo da si bio prepijan da ti se digne.

Ovaj dio ćeš pročitati do kraja, zanijekati istinitost dijelova koji te opisuju kao luzera i baksuza te ostati ponosan na svoje hedonističko "misionarstvo". Smatrat ćeš da je autor koji je ovo pisao samo ljubomoran što ne zna uživati u životu punim plućima kao ti. Kad navršiš 35, odreći ćeš se poročnog i razvratnog života, prigrliti Isusa k srcu i napisati autobiografsku knjigu mladenačkih ispovijesti po uzoru na Sv. Augustina.

ognjen bašić // 26/11/2018