COMO

Čitam posljednji zapis dnevnika balkanskog toura.
Rukopis izgleda otprilike kao i balkanske ceste, a rečenica je jednostavna i jasna:
Dosta.

Bilo je dosta, a sad sve radimo ispočetka.
Idemo na Zapad.

Ovaj put je s nama Ante, a to me smiruje (iako se on ne bi složio jer čvrsto vjeruje da ja naprosto ne mogu biti smiren). Uvijek trebam nekoga da me smiruje od nečega, a ponajviše od mene samog. Rute su jednostavnije, plan je razrađeniji, kilometara je više, a više je i veša i, nadamo se, publike na koncertima. Prva svirka zakazana je u Grenobleu (punih 1000km), a to je i prvi put da sam ja sam svom bendu predgrupa. Ivan Grobenski sam u Grenobleu pjeva na engleskom Francuzima koji ga ne znaju o svojim problemima koje ima u Hrvatskoj. Jedva čekam. Odlučili smo spavati na pola puta u hostelu Villa Olmo, u gradu Como. Ovaj puta imamo auto koji se ne raspada (za razliku od onoga koji smo imali na balkanskom touru i koji je jedva preživio put, zajedno s nama), ali vozimo talijanski autoput, takozvanu Autostradu, koji je uvijek pun, a sudeći po količini automobila na cesti, Talijani su najmnogoljudniji narod na svijetu. Sve ide glatko. Vozimo se već satima, a nismo imali niti jedan problem. Stajemo na odmorištu uz autocestu, pijemo fantastični talijanski espresso i shvaćamo da smo izgubili ticket. Sve je u redu, imamo problem. U Italiji nitko ne zna engleski, ali to nije niti važno jer nigdje nema ljudi, sve su samo nemilosrdne talijanske mašine koje nevjerojatnom brzinom usisavaju keš na kućicama za naplatu, a niti mašine ne znaju engleski. Lost in translation, ali ne u Japanu nego par sto kilometara zapadno od granice. Google je od malo pomoći, ali Tripadvisor pronalazi nekoliko sličnih slučajeva nekih stranaca kojima mašina nije ispljunula ticket pa su samo prošli kroz Telepass (talijanski ENC) i kasnije dobili račun na svoju kućnu adresu. Postoji i Bluepoint, servisne točke uz autocestu na kojima u slučaju gubljenja ticketa ljubaznom talijanskom osoblju koje ne zna engleski možeš reći kad si se otprilike uključio na autoput i gdje pa oni onda nađu snapshot tvog automobila i izdaju ti prikladni račun. Zgodno, osim što je subota navečer i ti servisni centri ili ne rade ili su mašine. Stojimo između dvije trake na naplatnim kućicama, Telepass ima rampu, na semaforu je crveno, a Šomski i naš kapetan Ivča hodaju suprotnom trakom autoputa u nadi da će naći nekoga tko nije mašina i tko bi nam barem donekle mogao pomoći. Nervoza. Ante me smiruje jer ''Ivča već zna hodati suprotnom trakom autoceste, usavršio je to''. Jedina je opcija help button. Javlja se centrala i u nedostatku znanja jezika otvara rampu. Dvaput prolazimo kroz Telepass na temelju nepremostive jezične barijere, ne plaćamo autoput i stižemo u Como točno na vrijeme za check-in. Como je glavni grad provincije Como na jezeru Como u bogatom sjevernom dijelu Italije. Como je, dakle, na jezeru Como, a jezero Como je u knjizi ''Komo'' Srđana Valjarevića u kojoj je on na jezeru Como i piše knjigu budućeg naslova ''Komo''. Ne znam točno zašto, ali imamo tu knjigu sa sobom. Como je besprijekorno sređen, prepun vila, teniskih terena, donekle zanimljive arhitekture i preskupih generičkih butiga. Grad bogatih, pretjerano agilnih i zdravih đogera koji sa svojim psima održavaju kondiciju uzduž i poprijeko šetnice uz jezero i istih takvih umirovljenika koji voze preskupe aute koji im ne trebaju i koju su zapravo došli u Como ne bi li umrli, zdravi i s lijepim pogledom na prirodu. Como je rodno mjesto A. Volte i još nekih sportaša o kojima nemam pojma. Como je i još jedan primjer sređene generičke Evrope, generičke ponude jela i pića, generičkog izgleda kafića, generičnog brendiranja kulture, generičnog, a navodno autohtonog identiteta. Evropa više nije kakva je bila ili kakva bi željela biti, nego onakva kakvom su je zamislili oni koji misle da treba zamisliti Evropu. Krećemo dalje i približavamo se Francuskoj.
Postaje maglovito, brdovito i tunelovito.
Jednom riječju naših susjeda - magnovenje. GRENOBLE

Italija zapravo pati od nevjerojatne potrebe privlačenja pažnje i sve je u Italiji pretjerano naglašeno - od ogromnih putokaza na autocesti, shizofrenog sistema naplatnih kućica, stereotipnog gestikuliranja rukama prilikom neobavezne konverzacije pa do besprijekorno podšišanih suvremenih Talijana sa šalom oko vrata (čak i dapače ako nije hladno) koji stoje ispred svojih besprijekorno podšišanih živica i puše svoje besprijekorne cigarete. Jednom riječju, na granici kiča.
Francuska je ipak druga priča.
Razmišljam o tome kako su mi se granice između država uvijek činile besmislene. Putuješ, prođeš neku imaginarnu crtu razgraničenja pa se zatekneš u novoj zemlji, novog jezika i novog identiteta, a sve je i dalje isto - ljudi su ljudi, a priroda je priroda. Naravno, ponekad je granica logična - tu je neka rijeka koja je prije mnogo stoljeća bila nepremostiva ili se mora prevaliti neka ogromna planina koja je između ostaloga i razlog zašto ljudi s jedne strane govore talijanski, a s druge francuski. Ipak, prelazak iz Italije u Francusku podriva takva razmišljanja. Evo, prošli smo tu imaginarnu crtu, a sve je drugačije. Pejzaž je spektakularniji, boje su intenzivnije, jesen je u punom zamahu, malo je hladnije, ali je nevjerojatno ugodnije i staloženije. Dva smo dana u kući našeg hosta Nica, njegove djevojke Myriam, cimerice Clementine i njegovog brata kojem nisam upamtio ime jer mi se čini da ga zapravo i nije spomenuo. Kuća je nedaleko od samog centra grada i doima se kao mali, zatvoreni balončić vlastitoga svemira. Nico je kuću naslijedio od mame i pretvorio je u oazu umjetnosti. Njegova djevojka Myriam ide u umjetničku školu, nevjerojatno je talentirana i još nevjerojatnije luda, Clementine se želi baviti pekarstvom (da, pekarstvom!), on ima bend i prostor za probe u podrumu i prekrasan dnevni boravak prepun muzičkih instrumenata. Grenoble se čini nadrealnim i teško je zamisliti bolji početak turneje, a bez da smo još uvijek zapravo i imali koncert. Sjedimo na terasi i pričamo o problemima s kojima se suočava Grenoble i Francuska. Navodno su baš sinoć pucali na prodavaonicu nekog mafijaša u centru grada, raste zabrinutost oko terorizma, sve je teže oragnizirati koncerte jer je manje novaca u kulturi, a više u oružju, treba se organizirati, pobuniti, prosvjedovati, srediti ovo ili ono, ovako ili onako, ali nekako. Istodobno, mi u Hrvatskoj pokušavamo redefinirati familiju i već se desetljećima žalimo na Crkvu i politiku. Odjednom mi se ti problemi čine toliko ništavnima da me je strah uopće ih i spomenuti pa šutim sa odglumljeno zabrinutim izrazom lica, kimajući u znak odobravanja, kao da imam pojma kako je nositi se s takvim problemima. To je taj prvi dojam Francuske - Francuska kao najbolja zemlja na svijetu, a Francuzi kao najbolji mogući ljudi s kojima se ikada možeš sresti. Sve to, naravno, uopće nije realno, ali valja čuvati taj balončić.
Sljedeći smo dan vidjeli grad, odsvirali prvi (dupli) gig, prodali nešto ploča, napunili klub (koji i nije klub nego slastičarna koja se transformira u koncertni prostor iza osam sati navečer, jer tko će iza osam jesti kolače?), naučili naručiti kavu i čašu vode na francuskom i pripremili se za odlazak u St. Etienne.

SAINT ETIENNE

Ostavljamo Grenoble.
Odlazimo s dozom težine jer znamo da se ovako nešto više neće ponoviti.
Ne na touru.
Općenito.
Umro je Tom Petty i njegovi mi se stihovi motaju po glavi:

I'm passing sleeping cities/Fading by degrees/Not believing all I see to be so
I'm flyin' over backyards/Country homes and ranches/Watching life between the branches below/And it's hard to say/Who you are these days/But you run on anyway/Don't you baby?/You keep running for another place/To find that saving grace

Možda je mrtav, ali je potpuno u pravu i mi radimo upravo to - idemo dalje za St. Etienne.
Vozimo lokalnim cestama po prekrasnim francuskim selima, a ja momente dokolice ispunjavam potpuno novim zanimanjem - CHURCH SPOTTING. Nešto kao trainspotting, ali s crkvama. Svako francusko selo ima spektakularnu srednjovjekovnu crkvu (otprilike iz onog vremena kad smo mi u Hrvatskoj još tucali kamen o kamen i pokušavali otkriti vatru) okruženu krajolikom koji podsjeća na ono što imam doma: polja kukuruza, vinograde, male skromne kućice uz cestu i jednostavne, ali nevjerojatno radišne ljude. Stajemo u jednom od sela. La Detourbe. Check-in na fejsbuku kaže da se prije mene tamo prijavila još samo jedna osoba. Francuski ekvivalent Gruntovca. Ne znamo jezik, ali jezične barijere nema. Šomskij prvi upada unutra (naravno) s jednim jedinim vrlo jednostavnim pitanjem: cafe? Odgovor je, naravno, ''ui'' pa sjedamo za šank i pijemo espresso. Gestikulacijom naručujemo vodu. Mislim da je to najbolja voda koju sam ikada popio. Fantastična, spektakularna voda. Konobar toči pivo u polucilindar, na većini je zidova Che i natpis 1791. za koji ostaje nejasno odnosi li se na ime birtije, datum njezina osnutka, oboje ili ništa od navedenog. Stižemo u St. Etienne i opet se pojavljuje nešto što sve manje izgleda kao slučajnost, a sve više kao nacionalni običaj. Kockasto drveće. Bilo je kockastoga drveća u Grenoblu, ali sam ga odbacio kao lokalni kuriozitet. Međutim, evo ga opet, kockasto drveće uz glavnu cestu prema centru St. Etiennea. Ne znam točno koja je veza Francuza i kockastoga drveća, ali mi se sviđa. Daje neki twist, slično kao i kockaste lubenice. Grad izgleda prilično lijepo, iako su u Grenobleu tvrdili drugačije. To je valjda ta neka univerzalna logika, mjeriti svaki grad prema svom i odgovorno tvrditi da je doma najljepše. Ulice su zbijene, više je zelenila, osjeća se neka metropolitanska gradska dinamika i sve neodoljivo podsjeća na Dalmaciju. L'Excuze u Rue de la Resistance prilično je slatki mali klub s natruhama zagrebačke Bookse, a s obzirom na kapacitet, imali smo sold-out. Opet i uvijek upoznajemo drage ljude i teško mi je podsjetiti se da svijet ne valja. Sviramo s lokalnim evil-electro-from-hell (moja kategorija) bendom Turbocrassiere koji je prilično spektakularan. Toliko spektakularan da ga odmah tražim na fejsbuku i razmišljam o tome kako ih bukirati u Zagrebu na nekom private tulumu iz pakla.
Probudili smo se dovoljno radno da prošećemo gradom. Pijemo stereotipnu kavu u stereotipnom francuskom kafiću u stereotipnom centru grada i stereotipno je divno. Kasnije nas vode u neki iranski restoran. To je jedan od onih restorana za koji znaju lokalci, a izvana izgleda kao da je već godinama zatvoren ili da nikad niti nije bio otvoren. U svakom slučaju, kao mjesto na koje nitko pri zdravoj pameti nikada ne bi ušao, a još manje naručio hranu. Ne znam kako se zove, ali ima tepihe po zidu, vrčeve vode na svim stolovima i all around domaću iransku atmosferu (ili barem atmosferu za koju ja mislim da je domaća iranska atmosfera, a mogla bi biti i jednostavno atmosfera kao takva jer ja, naime, nikada nisam bio u Iranu ili bilogdje na Bliskome istoku i nemam pojma kakva bi to atmosfera trebala biti). Naručujem nešto zamotano u nešto s nečim i fino je. Počinju mi se sve više sviđati ti mali detalji u francuskom ophođenju i ponašanju koji ih čine Francuzima kao na primjer kronični nedostatak pepeljara na terasama jer se cigarete jednostavno bacaju na pod i kasnije pometu ili usputna ljubaznost stranaca koji ti zažele bon apetit jer eto, oni prolaze, a ti jedeš.
Putujemo za Bourges, u srce Francuske.

BOURGES

Put za Bourges sad je već revijalan: lokalne ceste, lokalni krajolici, church spotting, prizivanje djetinjstva uz spontanu krađu jabuka uz cestu, još malo lokalnih cesta, još malo lokalnih krajolika, church spotting.

Bourges je grad u samom središtu Francuske, a to je vjerojatno i razlog zašto je gradska katedrala toliko maestralna i nevjerojatno velika i imam dojam da nas na svakom koraku prati ta gotovo opsesivna demonstracija katoličke moći. I još usput, jesu li buržuji iz Bourgesa?

Cijeli dan nismo imali problema pa je sve postalo lakše nakon što smo se konačno izgubili. Vodvilj je, naime, u tome da na eventu nije jasno je li Le Sous Off ime kluba, adresa kluba, ime promotivne stranice koju vodi organizator kluba, ulica u industrijsko-vojnom dijelu grada kako tvrdi naša navigacija ili ništa od navedenog. Zašli smo u dio grada koji ili ne izgleda kao da bi tamo mogao biti klub ili imamo posla s teškim oblikom skvoterskog hard-core DIY kluba do kojeg je nemoguće doći. Navigacija kaže desno, a desno je zid, navigacija je mrtva, živjela navigacija. Vodvilj se raspliće i nalazimo klub. Prognoza je i opet sold-out s obzirom na kapacitet ljudi koji klub može primiti. Sviramo jedan od onih blitzkrieg koncerata - load out, tonska, kratka pauza, nastup, kratka pauza, hrana, kratka pauza, load in. Organizator koncerta (čini mi se da se zove Orel) slavi rođendan, a Ivča slavi rođendan iza ponoći. Srijeda je i imamo dva rođendana pa je jedino logično proglasiti ''little Wednesday party'' s krilaticama kao što su ''It's my birthday, I don't give a fuck'', ''Qu'est-ce que, fuck you'', ''Let's have some whiskey shots, it's always a good idea'' i ''You've got to try this champagne, it's my birthday''. Selimo u neku birtiju gdje je obavezno opetovano probati basilica rum i nekoliko lokalnih piva pa onda i u irski pub gdje potpuno slučajno srećemo nekog francuskog crnca kojemu je također rođendan, a to se mora proslaviti viskijem. Party se seli k Orelu u prekrasnu malu trokatnicu u centru grada, tamo su neki ljudi, ali ne znam koliko, tko i zašto, pijemo neki japanski viski, stvari postaju mutne, a Šomskij izgovara mitsku rečenicu koju ne znamo rekonstruirati, ali koja je uvrijedila sve prisutne i momentalno privela party kraju.

Budim se dovoljno rano da stignem vidjeti grad. Sinoć smo pili kvalitetan alkohol pa je mamurluk podnošljiv. Treba mi šetnja, treba mi zraka, treba mi malo francuske ljepote. Bourge izgleda vanredno specifično i isto toliko lijepo. Mnogobrojne male uličice i dražesna arhitektura koja se većinom sastoji od malih drvenih kućica, sve je prepuno malih, slatkih dućana, kafića i raznovrsnih radnji s identitetom, a odmah do ridikulozno velike katedrale besprijekorno je uređeni pravilni geometrijski francuski vrt. U gradu vlada neka užurbana tišina. Idila. Do izražaja dolazi još jedna Francuska specifičnost. Četvrtak je, deset ujutro, a stvari su mahom zatvorene ili se tek polako otvaraju. Stvari su općenito mahom zatvorene, a posebno ponedjeljkom jer se valjda treba oporaviti od neumitne nedjeljne depresije. Čini mi se da u Francuskoj nitko nikada ne radi, ali svi uvijek rade. Poklanjamo Orelu našu ploču, pijemo kavu i spremamo se za put u Pariz.
Vrijeme je da Seine prijeđe Seine.

PARIZ

Danas sviramo u Parizu.

U našem slučaju to ne znači romantičnu šetnju po pariškim ulicama i kavu u nekom šarmantnom pariškom kafiću, nego manično probijanje kroz sumanuti pariški promet s nadom da ćemo na vrijeme stići u klub.
Pariz je, naime, velik. Zastrašujuće velik.
Što mu se više približavamo, vrijeme postaje lošije, hladnije i kišovitije. Promet je nemilosrdan, a pogreške se ne opraštaju. Najbolja opcija kretanja Parizom vlastitim vozilom je motor i to samo ako si dovoljno lud da se voziš između dvije trake i vječno prestrojavajućih automobila. Frogger u kojem imaš samo jedan game over. Naš iskusni vozač Ante (koji nije vozio petnaest godina i koji je iz malenog otočkog mjesta na kojemu gotovo da i nema automobila) stoički podnosi pariški prometni kolaps i probija se prema Porte des Lilas, rubu grada gdje se nalazi La Cirque Electrique, cirkus i klub u kojem sviramo. U naletu sveopće euforije Seine konačno prelazi Seine. Gledam Pariz kroz automobilski prozor. Hladno je i kišovito, rub grada ispunjen je industrijskim postrojenjima i velikim industrijskim halama, siv je i prljav, nakrcan automobilima i nimalo poetičan. Odmah iznad autoputa jedva se razabire veliki crveni cirkuski šator. Dočekuje nas naš booker Eric, loud out, kiša, postavljanje opreme, parkiranje kombija (i ostavljanje dovitljive poruke na šofer šajbi - broj mobitela, ime kluba, ime benda i kategorija ''artist'', drugim riječima ''molimo vas, nemojte nam naplatiti parkirnu kaznu ili zvati pauka, nemamo drugih opcija, kombi mora ostati tu''), upoznavanje ostalih bendova - neki jezivi ofucani stari rocker s nekim matricama i gitarskim solažama i Hawai, trenutno vjerojatno najbolji bend u univerzumu, a možda i šire - upoznavanje dijaspore (prijatelj iz Hrvatske i prijateljica iz Srbije), hrana, pauza, koncert koji bi bio sold out da klub nije toliko velik, kupnja suvenira iz Pariza (jedan bedž za jedan euro), razmjena ploča s lokalnim dilerom ploča (tri Seine ploče za dva nepoznata benda koja su navodno genijalna i Hyphenated-man Mike Watta na moje izričito inzistiranje), jedan klasičan Dimitrij Šomskij vodvilj koji uključuje njega kao kolateralnu žrtvu potpunog sloma potpuno lude konobarice koja plače, pričajući mu svoju životnu priču dok nas zaštitar požuruje jer je fajrunt i dogovor oko spavanja s francuskinjom kojoj nisam zapamtio ime jer ga navodno čak niti Francuzi ne mogu pravilno izgovoriti. Plan je sljedeći: vozimo do stana u kojem spavamo, ali usput trebamo kupiti duhan jer je nemoguće preživjeti večer bez cigareta. Navigacija je mrtva, živjela francuskinja kojoj nisam zapamtio ime. Vozimo do jedinog obližnjeg još uvijek otvorenog dućana u kvartu koji izgleda (jer vjerojatno i jest) kao pariški geto, kupujemo duhan i konačno dolazimo na destinaciju. Na sveopće oduševljenje svih prisutnih, našli smo slobodno parkirno mjesto. Treba se samo paralelno parkirati. Kreće agonija. Ivča i Ante zajedničkim snagama punih pola sata pokušavaju bezuspješno bočno parkirati naš preveliki kombi na premalo parkirno mjesto. Hladno je, umoran sam, puši mi se, piša mi se, dosta mi je. Agonija. Taman kad smo mislili da nema izlaza, ukazuje nam se bog parkinga. Bog parkinga inače je automehaničar i radi malo dalje niz ulicu, a u slobodno vrijeme savršeno bočno parkira kombije stranaca koji nisu dorasli takvom zadatku. Hladno je, umoran sam, puši mi se, piša mi se, dosta mi je, a bog parkinga upravo me odriješio.

Ležim u krevetu pokušavajući se pomiriti s tim da sam od Pariza vidio industrijsku zonu, klub, neko kino a la Cinestar i jedno gradilište.

Woody Allen laže.

ANTWERPEN

Počinjem osjećati iteraciju.

iterácija, ž

1. ponavljanje radnje; obnavljanje, opetovanje
2. mat. uzastopno izvođenje nekog postupka, tako da se pri svakom izvođenju primjenjuju rezultati iz prethodnog

Počinjem osjećati iteraciju: buđenje, doručak, spremanje opreme, kombi, kombi, kombi, kratka pauza u nekom slučajno odrabranom francuskom gradiću, kombi, kombi, kombi, postavljanje opreme, tonska, koncert, alkohol, spavanje, buđenje, doručak, spremanje opreme, kombi, kombi, kombi, kratka pauza u nekom slučajno odabranom francuskom gradiću, kombi, kombi, kombi, postavljanje opreme, tonska, koncert, alkohol, spavanje, buđenje, doručak, spremanje opreme, kombi, kombi, kombi, kratka pauza u nekom slučajno odabranom...

Povremeno odlučimo rošadirati set listu, ubaciti novu relativno nezavršenu pjesmu ili izbaciti neku stariju završenu pjesmu, svirati brže, svirati sporije, svirati zatvoreni u malom mikrokozmosu ugode i ignorirati publiku ili pak ad hoc prevoditi nazive pjesama na francuski u nadi da ćemo izazvati salve odobravanja ili barem koji simpatični spontani aplauzić, onako, za trud. Ante prevodi ''Kritiku čistog razuma'' kao ''La critique de la raison puree'' umjesto ''La critique de la raison propre'' pa tako razum postaje pire krumpir, a da to ni ne znamo. Ja poetiziram prijevod - la critique de l'esprit immaculé, ali ga se kasnije ne mogu sjetiti pa je razum osuđen na to da ostane pire krumpir. Zgodno.

Antwerpen je 1276 kilometara udaljen od Zagreba, hladno je, puše sjeverni vjetar, pada kiša i cijeli je grad u radovima, a radi se jer se, za razliku od našijeh prilika, ne čeka da nešto potpuno propadne ili prestane funckionirati prije nego li se napravi novo. Antwerpen petkom uvečer (dijelom zbog radova, a dijelom i zbog stanovnika koji opsesivno voze prema ograničenjima) ima najveći prometni kolaps u kojemu se čovjek može naći, a izuzev onoga u Zagrebu kad padne kiša. Vozimo se neprestano već sedam sati (bez alkohola i bez cigareta) i čini mi se da polako gubim razum. Trebam alkohol, trebam cigarete, trebam sačuvati razum. Klub u kojemu sviramo nije klub, nego private party u stanu londonskog doseljenika. Stan je u centru grada što znači da nema mjesta za parking, a ispred ulaza u zgradu postavljeni su stupovi koji razgraničavaju cestu od biciklističke staze. Ukratko, sve što jedan bend na turneji može poželjeti. Stan u kojem sviramo ima dva kata, ali nema stubište nego prastari, mali lift u koji jedva stane bubanj i koji izaziva priličnu klaustrofobičnu paranoju. ''Clautrophobia and a dead body, a neurotic's jackpot''. Doduše, nema mrtvog tijela, ali Woody Allen ovaj put ne laže. Sonny (vlasnik stana i organizator koncerta) je arhetipni neženja - ima četrdeset godina od kojih je trinaest živio u Barceloni, upoznao curu iz Antwerpena, našao stan za dvoje, unajmio ga, planirao brak, prekinuo, doselio u Belgiju sam, na katu otvorio bed & breakfast, u boravku otvorio tulume i koncerte i sad životari od povremenih poslova i rente stana u Londonu. Suvremeni Evropljanin s dobrim osjećajem za estetiku, zabavu i ugodno životarenje. Sviramo jednu od rošadiranih lista s dodatkom Ivče u Eine ulozi za otvaranje koncerta. Publika su nam većinom drugi suvremeni Evropljani i prijatelji našeg suvremenog Evropljanina, mladi i obrazovani ljudi koji obavljaju ubitačno dosadne činovničke poslove preko tjedna, e da bi se sofisticirano uništavali svim raspoloživim sredstvima preko vikenda. Škrabica se napunila, prodalo se nešto ploča, a after je u svakom slučaju bio bolji od partija.

Razgovor uz cigaretu na balkonu o tome kako je od Belgije dosadniji možda samo još Luksemburg prekida nerazumljivo vikanje s krova.

SCENA: Čovječuljak viče s krova na nerazumljivom jeziku. Spušta se protupožarnim ljestvama na balkon i upada na party. I am from Poland, my english very bad. Metar i pol Poljaka spustilo se s krova i obznanilo prisutnima. I have a friend with me.

SCENA: Gorostas od dva metra, u kratkoj majici, trenirci i natikačama (večer je, hladno je, puše i pomalo pada kiša) spušta se protupožarnim ljestvama na balkon i upada na party. I am Andre, from Poland, this is my friend. Dva metra Poljaka spustilo se s krova i obznanilo prisutnima.

SCENA: Andre (gorostas), okićen šalom od toalet papira, toči votku gostima, ponovno nestaje na krovu, a onda se ponovno spušta i to s dvije staklenke (bivša majoneza) ispunjene kiselim krastavcima i ukiseljenim gljivama (try this, try, this is od doma, mama napravila), pije najviše alkohola, ali ostaje na nogama i pušta preglasni poljski techno s kompjutera, htjeli mi to ili ne.
Ukazao nam se bog Slavena.
Ostalo je mutno, a mutno je najbolje ostaviti magnovenju.
Prije odlaska za La Louviere šećemo Antwerpenom: radovi, kiša, vjetar, church spotting, zgodna arhitektura, još zgodniji sustav javnih bicikala, zebre u duginim bojama u znak podrške LGBTQ zajednici, kronični nedostatak tisuću i jedne pekare i/ili kioska brze i upitne prehrane, kronični nedostatak trgovina sa suvenirima, kronična nenapućenost sto i jednom generičkom birtijom, brojne gradske znamenitosti, jedan dvorac na obali, sumanuti jedriličari koji vježbaju u jednom od brojnih morskih kanala u gradu.
Suvremene evropske prilike. LA LOUVIERE

La Louviere je, očekivano, francuski dio Belgije.
U Francuskoj nismo sad već nekoliko dana i ova laluvijerovska kvazifrancuska ostavlja onaj dojam koji ostavlja svaka loša kopija odličnog originala. La Louviere je usputni grad na ruti, izbjegavanje slobodnog dana prije zadnjeg koncerta turneje. Subota je navečer, hladno je, pada kiša i nema nikoga. Svirka je u klubu u centru grada. Organizator koncerta se nije pojavio, konobar zna isključivo francuski, tonac je neki mladi dečko s razumljivim engleskim koji ne zna ništa osim toga da je tonac, sviramo s još dva benda, ali ne znamo kad počinje koncert i kojim se redoslijedom jer to zna organizator kojeg nema, svaki bend želi svirati na vlastitoj opremi (uključujući bubanj!), tonac je nervozan, mi smo nervozni, na televiziji je utakmica, u klubu pijani lokalci, u gradu nitko. Kratkom procjenom situacije odlučujemo svirati prvi pa da po završetku nastupa odmah možemo strpati stvari u kombi i uživati u ostatku večeri, imamo paklenu tonsku i još pakleniji koncert (preglasno, pucanje žica, raspadanje bubnja, nezainteresirana publika), a jedemo i vjerojatno najgoru pizzu koju je itko ikada spremio i nazvao je pizzom. Ukratko, jedan od onih dana na turneji kad ništa ne funkcionira, ali se mora izgurati do kraja. Poslije nastupa se mijenja backline, svira drugi bend pa se opet mijenja backline i nastupa treći (cover) bend, a u kolopletu sulude i raspadajuće organizacije pojavljuje se i četvrti (nenajavljeni, koliko znam) bend sa vlastitim backlineom. Odlučujemo zbrisati u hotel prije nego se pojavi i peti bend s petim backlineom.
Konobar koji ne zna engleski daje nam cedulju na kojoj je napisano ime hotela, ulica i mjesto u kojem se nalazi (Charleroi, 30 kilometara od La Louvierea) i broj rezervacije.
Rezervirali su nam sobu za troje ljudi u hotelu koji ima sobe za jedno, dvoje i troje ljudi, a nas je četvoro. Vodvilj. Zovemo organizatora, ali je nedostupan. Zovemo hotel. Nešto se navodno može srediti. Kako-se-već-zvao-hotel-u-kojem-spavamo ima jednu zvjezdicu i mladog recepcionara koji ne zna engleski. Nas je četvoro, a rezervirali su nam sobu za troje ljudi u hotelu koji ima sobe za jedno, dvoje i troje ljudi. Vodvilj. Telefon i tri mobitela kojima je recepcija oboružana zvone neprestano i istovremeno nekom psihodeličnom zvonjavom, a recepcionar ponavlja ''impossible, impossible, I lose my job'' ili u prijevodu ''nema jebene šanse da se dogovorimo jer ja ne razumijem vas, a vi ne razumijete mene, dobit ću otkaz ako vas sve pustim u sobu i dva ujutro je.'' Minijaturnim koracima postižemo minijaturni uspjeh - recepcionar nam objašnjava da mi nemamo rezervaciju, da je to 40 eura i da četvrti ne može u sobu. Ajde, barem nešto. Nekoliko psihodeličnih zvonjava simultanih telefona kasnije još jedan minijaturni uspjeh - imamo rezervaciju, a vraćaju nam i 40 eura za koje smo mi mislili da plaćaju Antin ulazak u sobu, a zapravo su plaćali sobu općenito. Još nekoliko psihodeličnih zvonjava simultanih telefona i nekoliko sumnjivih likova koji šeću predvorjem kasnije, Ante može u sobu, uz upozorenje da nam je bolje da ne izazovemo probleme. Uvjeravamo zbunjenog recepcionera da samo želimo spavati i smirenim, ali odlučnim koracima odlazimo u svoju sobu. Toaleti u hotelu su ili izvan funckije ili su odvratni, vode nema, soba je minijaturna i Ante mora spavati u vreći, a hodnikom čitavu noć odzvanjaju hitri koraci i uzbuđeno hihotanje kurvi koje su ovdje stigle u pratnji kamiondžija. Tak' se šika u Charleroiu.

METZ

Povratak u Francusku čini mi se kao povratak doma.
U Francuskoj je sve opet u redu, ne puše, ne pada kiša i nije hladno, nema zbunjenih recepcionera sa vječno zvonećim simultanim telefonima, nema nenajavljenih bendova sa vlastitim backlineom, nema pizze kojoj je kuhar ukrao okus i nema hihotavih kurvi koje čitavu noć jure hodnikom. Klub u kojem sviramo ponovno je klub u kojem zapravo zaista i želimo svirati, a dočekuju nas ljudi kakve zapravo zaista i želimo sresti. Zadnji je dan turneje i javlja se nervoza pred pravi povratak doma. Voziti tisuću kilometara do Zagreba ili stati negdje na pola puta i spavati to jest, stati na pola puta, spavati, izgubiti jedan dan i imati dodatni trošak (jesti, piti, pušiti)?

Nedjelja je. Nedjelja ima nadnacionalne karakteristike i zahvaća čovjeka jednakom težinom gdjegod bio i štogod radio. Nedjelja se ne može izbjeći pa čak i ako si na turneji u Francuskoj. Nedjelja je neuništiva i neumitna. Nedjelja naprosto postoji uvijek i svuda.

U iščekivanju tonske (koja se vazda očekuje kao što se očekuje Godot) obilazimo grad.
Mahom se sve i opet svodi na church spotting i arhitekturu, uz opasku da je Metz (uz prethodno spomenuti Bourges) zaista izvanredno lijep (katedrala, mostovi, rijeka) i izgrađen isključivo od žutoga kamena. Oker grad. Svirka je nedjeljna kao i posjećenost - četiri čovjeka i jedna prodana ploča. Šugavi završetak turneje i oker okus u ustima. Odlučujemo sutra napraviti kamp negdje na pola puta i odlazimo na spavanje. Nedjelja je pobijedila.

SCHWABISCH GMUND

Plan je dijaboličan:
Saznajemo za klub u Schwabisch Gmundu koji se financira iz evropskih fondova ne bi li mladi schwabischgmundovci ostali u svojem malom Schwabisch Gmundu i ondje imali sadržaje kakve mladi vole (koncerte, slušaone, projekcije filmova i sl.), e da bi se spriječilo njihovo trajno migriranje u obližnji i mnogo spektakularniji Stuttgart. To je, ovako usput, općenita razlika povlačenja sredstava iz evropskih fondova u suvremenim civilizacijama i u Hrvatskoj. Pare se povlače i tamo i tu, ali se u suvremenoj civilizaciji povlače ne bi li se iskoristile za dobrobit zajednice, a najviše za dobrobit mladih jer mladi su budućnost ovoga svijeta, htjeli mi to ili ne. U Hrvatskoj se također povlače pare iz evropskih fondova, ali pretežito u svrhu iznalaženja načina kako se te pare mogu spremiti u neki privatni džep, umjesto da se ulože u dobrobit zajednice. Schwabisch Gmund, grad od kojih šezdesetak tisuća ljudi (što za Njemačke prilike nije mnogo), zato ima multifunkcionalni, potpuno premljen klub koji vodi grupa volontera (imaju i sastanke i to ozbiljne, onako, po njemački) i koji održava mladenačku kulturu u gradu. Naš dijabolični plan sastoji se u tome da svratimo u Schwabisch Gmund na kavu (tamo su Tejka i Elena, volontiraju, a to je naša makedonska veza) u klub i, kad smo već tamo, dogovorimo blitzkrieg ad hoc koncert na nešto više od pola puta do doma. Fantastičan plan. Otkrili smo posve novi način osvajanja tržišta. Više ne bukiramo, samo dođemo i počinjemo vaditi opremu iz kombija jer, kad smo već tu, zašto ne bi i održali koncert? Možda je to ključ našeg budućeg uspjeha! ''Kad-smo-već-tu''! Možda je to ta dijabolična balkanska formula koji nikako nismo mogli proniknuti, a sad nam je sinula s nebesa negdje na autocesti prema Schwabisch Gmundu direktno u kombi! Zašto ne bi svirali kad smo već tu, zaista?

Stigli smo u Schwabsich Gmund, parkirali, popili kavu s Tejkom i Elenom i kratko obišli klub, a onda je naš Veliki Vođa Ivča postavio Veliko Pitanje: Zašto ne bismo svirali, kad smo već tu? I eto, a kad smo već tu, sviramo. Iskrcavamo opremu iz kombija zadnji put i postavljamo u prostor koji je inače backstage, ali će za naše ad hoc blitzkrieg kad smo već tu prilike poslužiti kao odličan stage. Sviramo nakon revijalnog sastanka volontera kluba na kojemu se očekuje i do tridesetak ljudi, a s obzirom na kapacitet backstagea, prognoziramo nenajavljeni sold-out. Postavljeni smo, smješteni smo, zbrinuti smo i nezabrinuti smo, imamo last minute gig i na pola puta smo do Zagreba. Mala balkanska pobjeda.

U Schwabisch Gmundu vjerojatno nema Nijemaca.
Možda ih i ima, ali definitivno nisu tamo gdje smo mi jer smo mi okruženi Makedoncima, Srbima, Hrvatima i jednim jedinim Nijemcom. Čak smo na ulici sreli lokalnog čiču koji je načuo naš hrvatski razgovor (''daj jebote ovo prvo izvadi van pa onda ovo i pazi da se ovo ne sjebe i jesi mi vidio torbu u kurac?'') pa nas pozdravio. Kaže, tu je već četrdesetak godina, nešto rat, nešto ovo nešto ono, nešto mein Kopf abgeschniten, boktepitaj. Sviramo pred petnaestak ljudi (ipak je ponedjeljak, devet navečer, sutra je drugi radni dan, ovo sve je bilo neplanirano, a njemački OCD mozgovi teško podnose neplanirane evente pa se manja grupica lokalaca ipak zaputila kućama jer to je red), skuplja se nešto škrabice, prodaje se nešto ploča i sve je nekako neplanirano dobro.

Ako se ikada nađete u okolici Schwabisch Gmunda, svratite u Esperanzu na kavu i možda ćete svirati kocert čak i ako nemate bend.

ZAGREB

Vratili smo se u Zagreb.

Umorni smo, ali je teško prihvatiti da više ne moramo dalje.

Na putu razmišljam o tome kako bi bilo da samo nastavimo dalje, da se pojavimo u nekom novom klubu i sviramo kad smo već tu pa da onda opet nastavimo sve dok nam ne ponestane klubova u kojima se možemo pojaviti. Trebali bi samo voziti dalje, iz zemlje u zemlju, dalje i dalje, voziti se i svirati unedogled. Može li se svirati unedogled? Vjerojatno, ali Zemlja je okrugla i kad tad bismo se morali vratiti na istu točku. Zagreb.

Pitam se jednostavno pitanje: što sad?

Što sa sobom preko dana?
Nemoguće je samo sjesti pred TV i zaspati.
Treba mi još pokreta, treba mi novih gradova, novih ljudi, novih klubova, novih nastupa, novoga, još, treba mi još.

U Zagrebu slike kojih dugo nije bilo: policija, hrvatske zastave na banderama, veliki jumbo plakati s parolom ''Ova zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe'', pekare, kiosci brze prehrane, politika, religija, loša ekonomija, redefiniranje familije, nogometna reprezentacija, dnevne tiskovine, iseljavanje...

Pokušavam zaspati.
Brojim ovce.
Ne ide.
Ubijam ovce.
Ne ide.
Bojam ovce u šahovnicu.
Ne ide.
Pada mi na pamet žaba u loncu.
Netko je negdje nekada stavio žabu u lonac hladne vode.
Žaba se nije bunila.
Voda se polako zagrijavala, ali toliko da žaba uvijek ima dovoljno vremena za prilagodu.
Na kraju su je živu skuhali. Prilagodila se i nije iskočila iz lonca.

Žaba u loncu je Hrvatska.

Spavam,
baš slatko sanjam.

Ivan Grobenski

terapija // 24/10/2017