Palo mi je ovih dana na pamet da nisam već dugo ništa pisao o glazbi po internetima, pa sam se odlučio na mini projekt probiranja dvanaest najdražih mi albuma dvijetisućedesetih. Na popisu koji nije još sasvim definiran više se meni omiljenih bendova nije našlo nego što se našlo. Popis nema neku posebnu ideju niti nit vodilju, već sam jednostavno tražio ono što meni predstavlja "Zvuk desetih", i ono što se meni svira. Pa evo prva, odnosno posljednja četiri...

Zvuk desetih #12. Poliça "Shulamith" (2013) Poliça se malo ugurala na wild card, ali je druge pripadnike sličnog žanra kao što su St. Vincent i slični ostavila daleko iza sebe. "Shulamith" nije album na koji se pleše, više je zastrašujući poput Faithlessovog "Reverence" prije mnogo vremena, iako nije predviđen za glasno slušanje. Istina je da sudjelovanje Justina Vernona iz Bon Iver malo smiruje stvari, pa album ima i svoje vrlo pop trenutke. Dobra elektronika sa sanjivim ženskim vokalom, stilski dovoljno daleko od sličnih projekata iz minulih desetljeća. Kako glazbu često konzumiram u autu, mogu reći da ovo nije album za jurnjavu autocestom, nego više za laganu noćnu vožnju.



Zvuk desetih #11. The Gaslight Anthem "Handwritten" (2012)

Album koji sam nebrojeno puta odvrtio sa raznovrsnih nosača zvuka. Nisam bio sasvim siguran da zaista pripada u ovo desetljeće. Ono što se događa s percepcijom vremena nakon nekih godina života je da nastaje dojam da teče brže, i desetljeća se čine sve kraćima. Iako mi se njihova glazba čini još vrlo aktualnom i rado ih slušam, mnogi meni omiljeni bendovi sada već pripadaju dvijetisućitima, i njihov zvuk je više iz prošlog desetljeća. Tako se na ovom popisu ne nalaze ni LCD Soundsystem, Arcade Fire, Hold Steady, Interpol, Bloc Party, Strokesi, pa ni The National. Kad sam čuo Birdie kako obrađuje "Terrible love" od The National, shvatio sam tu razliku u percepciji vremena, nešto što je meni bilo aktualno, za nekoga rođenog 1996. je glazba iz djetinjstva. Istina, bit će na tom popisu i bendova iz dvijtisućitih, devedesetih pa i osamdesetih. Ovaj album Gaslighta ipak pripada u vrijeme nakon 2010., iako i njih nekako stavljam ladicu dvijestisućitih. Ovaj album sam odvrtio toliko puta u posljednjih nekoliko godina, da ga valjda slušam leđnom moždinom. New Jersey je očito zadnje utočište rock and rolla iz američkih mitologija. Tu je stasao Boss, tu su stasali njegovi stilski nasljednici, Gaslight Anthem. Rock and roll i treba biti takav, jednostavan, neposredan, usmjeren na jasnu emociju. To su Gaslighti, više emocija nego virutoznost, i energija koja iz te emocije proizlazi. Bio je to vrhunac sjajne trilogije albuma "'59 sound", "American slang" i "Handwritten". Nažalost, autor i frontman Brian Fallon kao da se emotivno potrošio nakon svega toga, pa album "Get hurt" nije valjao. Valjda svi autori imaju svoje granice, samo je pitanje kad će do njih doći. Ovaj album je pravi singalong za urlanje i skakanje, koliko god se može. Jednostavno i žestoko, ali ipak i storytelling, najbliže američkim mitologijama od svega na ovom popisu. Posebno dobar detalj je na proširenoj verziji albuma, obrada "You got lucky" od Toma Pettya.



Zvuk desetih #10. The Afghan Whigs "Do to the beast" (2014)

Za Afghan Whigse nikako se ne može reći da su bend iz ovog desetljeća, počeli su djelovati još u osamdesetima, a ovo im je bio povratnički album nakon dulje pauze. Povratnički album čovjeka koji nije nikamo ni otišao. Greg Dulli, odeblji pedesetogodišnjak iz Ohia čovjek je koji stvarno kuži muziku, i živi je u punom smislu riječi. Na sceni je gotovo pa stalno prisutan u različim inkarnacijama koje sve zvuče odlično. S Gutter Twinsima uspio je i poslovično mračnog i dosadnog Marka Lanegana učiniti zanimljivim, a Twilight Singerse pamtimo i po fantastičnom koncertu u Zagrebu tamo negdje 2007. Pamtimo i Dullijeve izvedbe Beatlesa sa Backbeat bandom iz istoimenog filma, a i nastup u klasiku Teda Demmea "Beautiful girls". Greg Dulli opako kuži muziku i svirka mu nikada nije dosadna, a raspon interesa mu je od punka do rhytm & bluesa. Uistinu jak autor i izvođač. Glazba Afghan Whigsa svojevrsna je estetika ružnog, nježna grubost, ugoda s crtom užasa, koja se provlači i ovim albumom. Video za Algiers je uznemirujući. Uza sve to energija glazbe Afghan Whigsa je stvarno moćna na albumima. Ovo je jedan od bendova koje bi stvarno volio vidjet uživo, i doživjeti tu energiju, ali još za to nisam imao priliku. Nadam se da će se prilika ukazati, a i nadam se da će Afghan Whigs i dalje nastaviti snimati ovako dobre albume.



Zvuk desetih #9. The War on Drugs "Lost in the dream" (2014)

Ponekad bendovi ostavljaju dojam kao ste ih već vidjeli i slušali. Zapravo je to vrlo čest fenomen, i uopće nije ništa negativno. The War on Drugs su takav bend, kao da ste ih već negdje slušali. Zajedno sa svojim sestrinskim bendom Kurt Vile and the Violators predstavljaju neku vrstu novih klasičara na sceni dvijetisućedesetih. Mnogo je ovdje obrazaca iz povijesti glazbe koji se ponavljaju, zvuk je poznat i prepoznatljiv, tradicionalistički, ali dobro i ukusno podešen. Bend djeluje malo šmokljanski, ali su na stageu vrlo samopouzdani i energični. Prvi put sam ih gledao negdje 2012. na ljubljanskom starom gradu, bio je stvarno odličan koncert u pomalo nesvakidašnjem okruženju. Pomalo prigušeni glas Adama Granduciela i gitara s mnogo efekata ne ostavljaju ravnodušnim. Međutim, ovo ipak nije bend za pretjerano široki ukus, više je tih i hermetičan. Nema poskočica i dizanja rasploženja, ali zato stvara posebnu atmosferu. Nije za svačije uši i zahtjeva neko strpljenje, ali u glazbi The War on Drugs se stvarno uživa. Jedan od boljih bendova desetih.



Nastavak slijedi...

lovel // 26/10/2016