Ronnie James Dio, preminuo je u svojoj 67. godini prije 3 godine, 16.05.2010.
Iako sam, kao veliki hard rock fan poznavao desetke njegovih pjesama, tek nakon smrti sam shvatio o kakvoj se vokalnoj veličini radi. Naime, razočaran energijom članova. Metallice na hipodromu u Zagrebu, šlampavom izvedbom i jednostavno umornim, staračkim nastupom, pomislih: "Moram još stići pogledati Heaven And Hell, dok su starci još živi". Međutim, drugi dan sam saznao kako sam propustio tu priliku i da Heaven and Hell tj. Black Sabbath s Diom kao vokalom više nikad neće zasvirati. Pod dojmom, počeo sam se više zanimati za detalje vezane uz Dia i cijeli njegov život - smatram da prosječnom hard/heavy fanu tj. da je većini poznat samo kao legendarni heavy metal vokal, međutim Dio je bio puno više.
Ronald James Padavona, rođen 1942. godine, profesionalnu karijeru počinjao je u 50-im godinama, kada su scenom prevladavali sladunjavi vokalni R&B sastavi u bendovima The Vegas Kings, Ronnie & The Rumblers, Ronnie & The Red Caps i Ronnie Dio & the Prophets. U to vrijeme Dio je svirao bas, trubu, pjevao prateće i s vremena na vrijeme lead vokale. Kako se radilo o bendu koji je djelovao samo regionalno, zvučni zapisi su lošije kvalitete ili s nastupa uživo i radi se uglavnom o cover verzijama poznatijih izvođača.

Prva autorska pjesma snimljena je 1958, sastav "Ronnie and the Redcaps" je 1958. i 1959. snimio tek par pjesama, među kojima se nalazi i jednostavan instrumental "Conquest" u kojem je Dio svirao trubu. Ronnie and the Prophets je bio sastav iza kojeg je ostao jači trag - Dio svira bas i preuzima ulogu glavnog vokala, a autor je na pjesmama "Love pains", "Mr. Misery", "Follow me" i "Blue days, blue nights" i "10 Days with Brenda", međutim možda najupečatljiviju snimku čini obrada tadašnjeg hita "Love potion no. 9". Nesumnjivo, Dio se savršeno snalazio u tim vokalnim dionicama. Njegov tada još mladenački glas bio je uočljivo snažan, kao da je tražio nešto više. Sva sreća, Dio-va karijera u kojoj je aktivno radio albume, ali i svirao uživo, trajala je više od 5 desetljeća što ga čini posebnim u svijetu rock muzičara. Međutim, Dio i Pophets nije bio dovoljno motivirajući projekt za Dia. Sve je više bilo nastupa koji su bili van lokalne razine i gdje je Dio nastupao u sastavu koji su nazvali "The Electric Elves". Bend je zapravo preteča poznatijeg "Elf-a", benda koji je bio logičan prijelaz prema hard rock zvuku. Svirajući po klubovima diljem Amerike, uočili su ih Roger Glover i Ian Paice (Deep Purple) te ponudili producirati im album, te je tako nastao prvi album Elfa, nazvan po bendu - "Elf" (1972.) da bi im se pridružili kao predgrupa na dijelu turneje.

Suradnja s Deep Purpleom se nastavlja i rezultira turnejom po Velikoj Britaniji te sudjelovanju Dia u Gloverovom mjuziklu "The Butterfly Ball and the Grasshopper's Feast".

Suradnja Blackmorea, koji je otvoreno pokazivao da želi zaokret od onoga što je Deep Purple namjeravao dalje raditi, i Dia počela je između 1974. i 1975. godine. Snimili su cover Quatermassa - "Black Sheep of the Family" i prvu pjesmu koju je Dio napisao za bend s Blackmoreom - "Sixteenth Century Greensleeves". Ostali muzičari su bili uglavnom članovi Elf-a.

Kad je pozvan da svira u novom Blackmoreovom projektu, Dio je pokazao svoju odanu stranu, uvjetujući da ako on pristupi, da želi da njegovi najbolji prijatelji tj. članovi benda Elf sviraju u tom novom bendu i tako je nastao u tom momentu najjači hard rock bend - Ritchie Blackmore's Rainbow. U Rainbowu, Dio je konačno pronašao prostor za ostvarenje svega što ga je činilo muzičarom - složenije glazbene strukture, tekstovi koji se udaljavaju od stvarnosti, najčešće u srednjovjekovna vremena. Prvi album Rainbowa, sličniji stilski Elf-u nego Deep Purpleu iz zlatnog doba s Blackmoreom ipak sadrži značajne hitove - "Man on the Silver mountain", "Catch the Rainbow", "The Temple of the King", "Still I'm Sad". Većinu pjesama napisali su Dio i Blackmore, ali pravi dojam i popularnost stekle su tek nakon legendarnog "Rainbow on Stage" live albuma (1977) na kojem je svirao fantastični i inovativni bubnjar Cozy Powell. Dio je više puta spominjao kako je na tom albumu zabilježeno nekoliko neponovljivih trenutaka u povijesti hard rocka, a naraštajima se one koji nisu poslušali "Rainbow on Stage" smatralo kako nisu ni malo upućeni u hard rock glazbu. Dakle, već pred drugi studijski album bilo je jasno da odmak koji je Blackmore htio postići nije moguć sa sviračkom ekipom koja je radila prvi album te je album "(Rainbow) Rising" (1976) snimljen s novim basistom - Jimmyem Bainom, Cozyem Powellom te Tony Careyom
na klavijaturi.
Možda upravo radi činjenice da je morao odlučiti između prijateljstva i daljeg muzičkog pomaka i napretka Dio nekoliko puta u intervjuima navodi samo loše strane tog albuma. Ono što je činjenica - album je karakteriziran dugačkim instrumentalnim dionicama koje pokazuju svo instrumentalno znanje ekipe u bendu i do tad neviđeno moćnog pjevanja, naravno, malog čovjeka velikog glasa - Dia. Dio je zamjerao da su momenti albuma odraz Blackmoreovog ega, međutim, album predstavlja temelje NWOBHM-a. U vrijeme turneje na kojoj je snimljen "Live on Stage", bas gitaru preuzima legendarni Bob Daisley. Ipak, većinu pjesama na albumu izdanom također 1977. godine na basu snimio je Blackmore (Daisley je snimio Kill the King, Gates of Babylon i Sensitive to Light). Dio ponovo ne nalazi lijepih riječi o tom albumu, koji je potpuno definirao tematiku i stil heavy i power metala koji je nadolazio idućih godina - komentari niza albuma koje je snimio mogu se čuti na intervjuu "Tour Bus interview" (1994).
Ipak, ponovo, na tom albumu se nalaze neponovljivi hitovi poput Kill the King, Gates of Babylon itd.
Nezadovoljstvo Dioa je raslo s vremenom i 1979. godine Dio pristaje na poziv Iommija i Butlera da snimi album Black Sabbatha. Da je dio prije svega muzičar, a tek onda pjevač, kako je sam volio naglašavati, pokazuju transformacije u izričaju bendova kojima pristupa. Black Sabbath, bend koji se u tom momentu nalazio na dnu i po popularnosti, i financijski, a najbitnije, i po kreativnoj snazi (Never Say Die, 1978. bez ustručavanja mogu proglasiti najgorim albumom Black Sabbatha ikad, i nakon njega s otjerali Ozzya Osbournea) stvara 1980. svoje najveće djelo, album Heaven and Hell. Produkcijski, album je daleko bolji od bilo kojeg hard rock albuma do tada, kreativno, album je potpuno različit od svega što su Sabbathi ikad uradili, a opet svjež, Dio nastavlja svojim velikom doprinosom na albumu Mob Rules, a sve zajedno daje najbolji live album Black Sabbatha ikad - Live Evil. Pjesme poput Heaven and Hell, Mob Rules, Falling off the Edge of the World, Children of The Sea itd. zvuče jednako dobro kao i na studijskim verzijama. Kod fanova koji se nisu htjeli odreći starih hitova Black Sabbatha, uz propagandu od strane Osbournevog managementa, Dio u početku nije bio prihvaćen, međutim, nakon nekoliko pjesama uživo, ako bismo uspoređivali Ozzya pa onda Dia - njihove izvedbe se mogu usporediti vožnjom djeteta na triciklu (Ozzy) pored kojeg protutnji velika lokomotiva (Dio). Pridodajmo tome tzv. "devils mark" ili "devils horns", tj. danas potpuno uvriježeni metal pozdrav i može se reći da je svijet početkom osamdesetih imao prvi put priliku ugledati istinskog heavy metal boga.
Nakon prekida suradnje s Black Sabbathima, Dio je postao metal ikona, izdao niz solo albuma i turneja na kojima su nastupali veliki muzičari poput Viviana Campbella (Dio - prvih 4 albuma, Whitesnake, Def Leppard), Vinnie Appicea (Black Sabbath, Dio), Rudya Sarza (Dio, Whitesnake, Tim Owens, Queensryche), Bob Daisleya (Rainbow, Uriah Heep, Gary Moore, Black Sabbath, Dio, Ozzy Osbourne) itd. Iz tog razdoblja, nebrojeno je hitova Dia, poput pjesama Holy Diver, Gypsy, We Rock, Dont't Talk to Strangers, Stand Up and Shout, The Last in Line, Egypt itd.

Početkom devedesetih, suradnja Dioa i Black Sabbatha je rezultirala sjajnim, ali slabo zamjećenim, albumom Dehumanizer, ponajviše zbog loše komunikacije Dia, Butlera i Iommija te raspadom postave odmah po izdavanju albuma. Dio nakon toga nastavlja solo karijeru u kojoj nastoji ne ponavljati dobro provjerene recepte za hitove, što rezultira nizom izvrsnih vokalnih live nastupa, ali i nizom promjena postave i nešto manje komercijalno uspješnim pjesmama.
Ipak, izvrsna ekipa koju je okupio početkom 2000-ih iznjedrila je produkcijski i svirački možda najsjajniji live album iz Diove solo karijere - Evil or Devine.
Posljednjih godina svog života (2006-2010) Dio je proveo na turnejama s bendom "Heaven and Hell" koji je zapravo predstavljao Black Sabbath koji sviraju samo pjesme koje su snimili s Diom. Ta posljednja postava izbacila je posljednji album - The Devil You Know s prvo predstavljenim singlom - Bible Black.
Sprovod i memorijal R.J. Dio-a bio je sve osim uobičajenog sprovoda. U svakom slučaju bio je bučan. Dio je bio, kako ga se sjećaju svi koji su ga upoznali, skroman i uljudan, ali je volio glasnu muziku te je u slučaju njegove smrti to sasvim normalno. Niz muzičara nastavio je neku vrstu memorijala za Dioa i nakon 30.5.2010. Najpoznatiji svjetski tribute je zasigurno "Dio's Disciples" - sastav u kojem sviraju muzičari koji su i svirali s Diom, dok vokalni dio pokušava dočarati Tim Owens.
U Hrvatskoj jedini bend koji egzistira na taj način je Bible Black - Tribute to Dio () koji će sutra 17.5. tradicionalno, tj. treći put obilježiti obljetnicu smrti Dia u zagrebačkom rock klubu Hard Place. Svi rockeri, hard rockeri i metalci, pozvani su da dođu i pomognu dovesti Hard Place do stanja usijanja jer, sin Dia - Dan Padavona je rekao u svom govoru da moli ljude neka ne čine greške koje je njegov otac činio - za njega je show uvijek trebao ići dalje, ignorirao je rak koji je mutirao iz nečeg što se lako da pobijediti u čudovište koje ni Dio nije mogao ubiti. Upravo zbog toga - show mora ići dalje, dok god živi Rock and Roll.

D.V.

terapija // 16/05/2013