U posljednjih nekoliko godina je na našoj, ali i regionalnoj glazbeno-kulturnoj sceni nezaobilzno primjetna prisutnost glazbenika i porast albuma koji se bave prvenstveno socijalno-političkim temama, te aktualnom situacijom u društvu i njegovom političkom životu. Ovdje se neće izravno navoditi imena tih izvođača i njihovih albuma, jer su ona ionako već svima poznata ili će se tijekom čitanja ovog teksta razaznati o kome se zapravo radi. Činjenica da su oni vrlo poznati (i uspješni) u velikom dijelu potencijalne publike vodi do uvodnog zaključka; a on je taj da postoji velika potražnja i potreba za takvom vrstom društveno-angažiranih materijala. Što, naspram političkih, socijalnih i ekonomskih (ne)prilika u kojima svi živimo i nije neka začuđujuća pojava. I obrnuto, upravo takva situacija je uzročno i utjecala na pojavu i uspon spomenutih glazbenika. Kao i popratni (za trenutačne uslove) poprilično veliki financijski uspjeh njihovih albuma.

Pervertiranje društvene kritike

Takvi izvođači i njihovi albumi su svojevoljno sebi uzeli za pravo biti glasnici "malog čovjeka". U čijim tekstovima će se on sam prepoznati i koji će artikulirati sve njegove političke, ekonomske i društvene probleme i nedaće. Te će na jedan duhovit ali direktan način i uz sukladno (moderno) ukomponiranu glazbenu podlogu ispoljiti svo negodovanje, neslaganje i protivljenje širokih narodnih masa. Zajednički faktor svih tih albuma i pjesama je njihova kritika usmjerena protiv korumpiranih političara, nemoralnih biznismena, te razvratnih i amoralnih javnih ličnosti. Pri tome se, svjesno ili podsvjesno, zaboravlja da ovakva iskvarena vrsta političara i ostalih moćnika nije uzrok lošeg stanja u kojem svi (ili skoro svi) živimo, već su oni ustvari rezultat našeg iskvarenog društva. Iz kojeg, naime, i potječu. I koji su u njemu na takav poguban način i odgojeni. Tu i tamo, u njima se također može naići i na ekološke ili kulturološke teme. Sve sa ciljem prikazati sebe same kao prosvijetljene i savjesne borce za najveća ljudska prava i ideale. Što im, naravno, pridonosi velike simpatije publike i onih medija koji ovise o toj istoj publici. Kao i pozamašan pritok novca od istih. I tu je ustvari na djelu jedno ogromno i pomno isorkestrirano podilaženje širokim, nezadovoljnim i revoltiranim masama. Kada bi se ta misao samo pratila do kraja, uvidjelo bi se da ti albumi djeluju negativno amortizirajuće na sve one sile u narodu, koje imaju istinski potencijal iniciirati neke promjene postojećeg stanja. S tim što su ti izvođači sa svojim mnogobrojnim, industrijski istiskanim pjesmama na jedan perverzan način prepotencirali i preforsirali samu društvenu kritiku. I tako doveli je do njenog absurda. I, što je najpogubnije od toga svega, učinili od nje jednu svakodnevnu trivijalnu pojavu u očigledne komercijalne ciljeve. I na taj način izvršili desakralizaciju same njene biti i svrhe. Tako, na primjer, imamo situaciju gdje, na jednom vrlo posjećenom hrvatskom portalu, odmah do prvog video spota tek formirane "supergrupe" u kojem se (a kako bi već drugačije i bilo?), na već milijun puta viđen način agresivno i energično pljuje po političarima, između načičkanih reklama, može pročitati kakvu je prozirnu haljinu sinoć nosila neka hollywoodska starleta. Dobrodošli u Absurdistan...

Lažni revolucionari (ili profesionalni pseudo-revolucionari s ambicioznim menađžerima)

Iako ovi izvođači koriste iste ili slične kanale i načine za manipuliranje širokim masama koje su koristili i oni bendovi ili glazbenici koji su kroz povijest uistinu i izazvali ili pridonijeli određenim prevrtanjima i preslojavanjima u društvu, očigledno je da ovi današnji uopće nemaju taj potrebni potencijal i snagu za ponoviti tako nešto u ovim vremenima. Stoga se nameće opravdano pitanje: Zašto? S tim da je društvena kritika kulturno i medijski institucionalizirana i upotrijebljena isključivo kao "brand", modni trend i puko sredstvo u ekonomske i marketinške svrhe, postala je samo blijeda kopija vlastite sebe. Bez ikakve karizme ili kredibiliteta. A kao takva, nikada neće moći postići bilo kakav pozitivni rezultat. Jer u tome nema ni tračka one potrebne strasti i vjerodostojnosti, koja bi mobilizirala ljude, usadila u njih potrebnu ideologiju i povela ih na ulice. Ali takvo stanje se ne zaustavlja samo na "kastraciji" demonstracija, već i djeluje obrnuto proporcionalno protiv bilo kakvih društvenih promjena ili prosvjednih aktivnosti. Kao krajni rezultat, imat ćemo situaciju (ako je već i nemamo) u kojoj će se na prosvjedima (ako ih uopće bude i bilo) plesati uz beatove takvih "hitova". A umjesto prosvjedničkih parola i slogana će se pjevati njihovi refreni. Dok će slike njihovih izvođača osvanjivati u raznim medijima. I gdje će ispuštati svoje dubokoumne izjave tipa: 'Kod nas je fašizam normalna pojava' ili 'svi političari su lopovi'. A mi ćemo, u lažnom uvjerenju kako činimo nešto protiv tih problema, to sve hrabro i zadovoljno "lajkati" i "shareovati" preko naših profila društvenih mreža; hipokrizija u svojem najgadnijem obliku. Sve to skupa nameće usporedbu sa takozvanim "Facebook-prosvjedima" ili, iz današnjeg aspekta gledano, barbarskim gladijatorskim masovnim klanjima u starom Rimu. Odakle i potječe ona stara mudra izreka "kruha i igara". A ustvari je samo jedan perfidni mađioničarski trik, u kojem se pozornost i preokupacija naroda usmjerava u jednom određenom pravcu, a pri tome se suptilno i pod krinkom tobožnje borbe za ciljeve tog istog naroda, na besraman način pljačka njegov novac i izruguje se njegovoj inteligenciji. Potrebno je napomenuti da se ovdje razlikuje između onih mladih, relativno "nepoznatih" i iskrenih underground bendova, kojih, na svu sreću, ima puno i neki od njih su vrlo kvalitetni. Naprotiv, ovdje se isključivo osvrće na one koji su od društvene kritike napravili "biznis" i samim time u svoju korist rade protiv sveopćeg dobra. Još jedan dobar način kako prepoznati takve "borce za našu stvar" je njihov prelazak na engleske tekstove, kako bi dokučili i do internacionalne publike i time postigli veći financijski uspjeh svojih albuma. Ali i/ili njihov glazbeni stil; u većini slučajeva on se sastoji iz više glazbenih pravaca. Kao na primjer rock, hip hop, dub uz nešto punk i reggae začina, pažljivo doziranih i izmiješanih u jednu svima ugodnu stilsku fuziju. Koja time pokriva glazbene prohtjeve velikih dijelova publike i tako uveliko pridonosi njihovoj popularizaciji. U nekim slučajevima, ta se transformacija može vrlo dobro upratiti kroz uspoređenja njihovih prvih i posljednjih albuma. Dok su na početku svojeg glazbenog djelovanja njegovali samo jedan određeni stilski pravac, a njihovi tekstovi se bavili šarolikim i različitim temama, onoga trenutka kada bi spoznali što publika doista želi i što finacijski donosi najveću dobit, dešava se obrnuta stvar; njihov glazbeni stil bi postao šarolik a njihovi tekstovi bi u osnovi obrađivali isključivo jednu, onu unosnu tematiku. U ovom slučaju to je kritika društva i političkog/ekonomskog sistema u svim njegovim manifestacijama. Neupitno, takvo usmjerenje nudi (nažalost) nepresušni izvor na inspiraciji. A lako manipulativnih i nezadovoljnih žrtava još uvijek ima na milijune. Jedan ili drugi čitatelj će možda (ili sasvim sigurno) imati zamjerku na ovaj tekst i njegov pomalo radikalan kontra-stav i izjave. S argumentom kako je potpuno u redu da se glazbenici ili umjetnici društveno mobiliziraju i angažiraju - slažem se s tim. Ali dvolično licemjerje, koje je iz toga proizašlo, je postalo naprosto nesnošljivo i nadasve krajnje nepoželjno. A jedini način kako se boriti protiv toga "fenomena" je, kao što je već Nietzsche davno napisao: 'Najjače oružje protiv neprijatelja je - drugi neprijatelj'. A najveći neprijatelj toga fenomena je zdrav razum, spoznaja i izgovorena ili napisana gola i neuljepšana istina.

z. marković // 16/10/2011