Dubravko Ivaniš, nekima poznatiji kao ripper, nekima kao daddy. Kako god, mali je broj onih koji ne znaju o kome je riječ. Još manji broj onih koji ne znaju da je on frontmen benda Pips, Chips & Videoclips. Prošao je dug put od "Dinamo ja volim" do sviranja u Londonu i bliske suradnje s Dave Friedmanom (the flaming lips, mogwai, mercury rev, weezer) na posljednja dva albuma, "drveće i rijeke" i "pjesme za gladijatore". Još jednom, Dubravko je vrlo rado izašao u susret terapiji.net za što mu se zahvaljujem(o). Evo kako je prošlo.

Što je to na nebu, u ime svega što je sveto…?..Divovski….?....Izgleda kao ptica..!…Nemoguće, kreće se kao avion..!.....Možda Superman..!....Superman ne postoji…
..Bliže je, nepravilnog je oblika, to je sigurno.....nazire se nešto....
………………neka slova…slovo F…A...F…..
..FAFENŠTAJN…da, astronaut je sletio…!…!....
.........Astrounaut Daddy......... Q: Hvala ti na zelenom svjetlu za intervju. Za početak, bez komplikacija, izdali ste novi, 6. po redu, studijski album "Pjesme za gladijatore". Jesi li zadovoljan rezultatom, je li ono što si očekivao i zamislio?

D: Htjeli smo bitno promijeniti zvuk u odnosu na "Drveće", mislim da se to čuje. Htjeli smo lahorastiju, zabavniju, probavljiviju, "gluplju" ploču - djelomično je vjerojatno i takva. Htjeli smo imati jak singl u eteru - "Zdenka" je jak singl i smatram da će pomoći cijeloj ploči da bolje prođe.

Q: Poslije albuma poput "Drveće i rijeke" (pardon ako ću malo više puta aludirati na taj album, čisto iz razloga jer ga smatram vašim "Sgt. Pepper'som") kako ste došli na ideju da napravite tematski album o izmišljenom planetu Fafenštajn, vama kao astronautima, putovanju kroz svemir, vanzemaljcima i teroristima koji plaču više od žena? Posebno jer u dosadašnjoj karijeri niste napravili još ništa slično.

D: Fafenštajn nažalost nije plod mašte, on je najočitija realnost. Volio bi reći da smo se zaigrali i odljepili od stratosfere, no to ne bi bila istina. Mislim da je na teškim halucinogenima onaj tko misli da je Fafenštajn izmišljotina. Riječ je o mentalnoj kategoriji, više nego geografskoj, kao što je i u slučaju astronauta više naglasak na "state of mind", a ne o zanimanju.
Nisu slučajno nojevi na prvom singlu. Mislim da je poruka jasno odaslana.

Q: "Teroristi plaču" singlom bili smo bombardirani sa svih strana, svim je pjesma ušla u uho već na prvo slušanje, kao i "Zdenka", možemo li očekivati i treći singl na putu.?

D: Uskoro…

Q: Otkud ustvari cijela ta ideja o Fafenštajnu, je li prije bila ideja pa nastanak ili pjesme koje ste polako povezali u tu temu, cjelinu?

D:Riječ je samo o prepoznavanju i imenovanju pravim imenom svijeta oko nas. U takvoj se poziciji, u kojoj se nalaze mnogi, možeš ljutiti i umarati, a možeš biti toliko umoran od ljutnje da se s tim počneš zdravo zajebavati.

Q: Što ti je motivacija kod pisanja pjesama? Pretežito mašta, život sam po sebi i sve zgode i nezgode koje ga čine ili su prisutni neki stalni motivi koji te "progone"?

D: Svaki zvuk u početku je muk. Onaj tko si umišlja da smije narušiti tišinu treba biti svjestan da pritom ništa ne smije forsirati i stavljati sebe u prvi plan. Jer pjesma nikad ne umire, što s nama nije slučaj.

Q: Sviraš klavir, koliko često je on glavno sredstvo koje ti pomaže stvoriti pjesmu?

D: Osnove pjesama, pogotovo na zadnja 2 albuma, su klavirske. Na te krokije ide namaz svega i svačega koji tu činjenicu često pokušava sakriti, al jebiga, istina uvijek navire iz najdubljih dubina. Q: Može li se na koji način usporediti, gledajući iskustvo, ova turneja s onom već antologijskom "Fenomenalan dan" kojom se zaradili odlične kritike i pohvale diljem Hrvatske?

D: Ne može se usporediti. U "Fenomenalan dan" je uloženo puno više infrastrukturalnog truda (scenografija, velik crew), dok je na ovoj turneji bend puno zreliji i puno više zna kud će i što hoće. I gdje mu je mjesto, što je vrlo bitno.

Q: Misliš li da su Pips, Chips & Videoclips komercijalan, popularan bend?

D: U osnovi mi danas sigurno nismo komercijalni, niti tome težimo. Po pitanju komercijalnosti nema mjesta odokativnoj procjeni - o tome egzaktno govore brojevi i tržište. A ako nešto ne podnosim to je teror brojeva kao mjerilo vrijednosti u umjetnosti. Eh, sad…da su neke naše pjesme zimzeleni - jesu, i da su zapravo jako popularne (i zna ih svako dijete koje možda ni ne zna za bend ili autora!) - jesu. Ali većinom je tu riječ o pjesmama s početka ili sredine dosadašnje karijere, i danas se doimaju više kao iznimka nego kao pravilo.

Q: Band je taj koji napravi svaki ton svake pjesme, a na kraju sve to miješa u smislenu cjelinu producent, vi imate već drugi puta jednog od najvećih svih vremena, Dave Friedmana, je li dopušteno reći da je on "osmi" član Pipsa, da uvelike utječe na to kako se vaš rad razvija?

D: Dave je izuzetan tip, stvarno puno zna, ali….on ne utječe na nas. Čak je presmiono reći da i bendovi koje je radio ključno, prelomno na nas utječu. Malo sam prestar da bi netko imao presudan upliv na moj bend.
Zapravo, skužio sam da mene sve manje interesira nečija muzika, više mi je bitan kod i način razmišljanja. Upravo zato su mi Wayne Coyne i Thom York bitni jer sam prateći njihovo autorstvo i dugotrajan put od točke A do točke B mogao puno naučiti.

Q: Slažeš li se s tim da su Pipsi prešli glazbeno na neki način drugačiju, ozbiljniju, istovremeno zabavniju, čak moderniju razinu, gledajući unatrag, od debija, fred astairea", geneze stvaranja "d&r" pa sve do sad?

D: Ne znam, s današnjeg gledišta sve mi je još friško i ne mogu raditi rekapitulacije. Samo znam da smo oduvijek radili ono što smo htjeli i osjećali, nitko nas ni na što nije tjerao. Možda je razlika u tome što sam ranije bio fasciniran pojavnostima iznad površine, a u neko skorije vrijeme sam svjestan da se sve iznad površine generira odnekud "ispod", od oku nevidljivog i uhu nečujnog, tako da mi je taj uzrok postao puno bitniji od povoda. Maljevič je to zvao "zaumnim". Umaraju me velike istine i dnevno političke parole celofanirane beatom ili jednodimenzionalnom muzikom.

Q: Koje je tvoje mišljenje o sadašnjoj glazbenoj, naročito rock, sceni u Hrvatskoj, ima li ičeg vrijednog spomena? Govori li dovoljno stih "Jednog dana mi, odlučili smo svi, da ne slušamo ništa osim domaći rock, mada ništa ne valja"?

D: Stvarno ne mislim da sam, pogotovo za javnost, meritoran komentirati rad drugih ljudi. Zbilja sam fokusiran na svoje pjesme i u godinama kad intenzivno gubim kompetativnost kao neku svoju dominantnu odrednicu. Dapače, kad čujem nešto tuđe što mi se sviđa, što me uzme, fakat sam sretan.

Q: Smatraš li da je biti glazbenik, izvođač ili član bilo kakvog popularnijeg benda, u stanju u kakvom je glazbena industrija te položaj estrade trenutno u Hrvatskoj, postao punopravan posao i čak zasjenio ono nešto zabavno u tome da jednostavno stvaraš glazbu bez obzira?

D: Kad se dugo baviš pisanjem pjesama prirodno je da na taj proces gledaš drugačije nego na samim počecima. Manja je doza fascinacije, mnogo toga putem probaš, s većim ili manjim uspjehom. No, i na početku i na kraju shvatiš da si uvijek bio i ostao sam. Sam sa sobom, sam sa pjesmom. Estrada i industrija s time nemaju baš nikakve veze. Iskreno, komponiranje me još uvijek inrigira, al me istovremeno još više maltretira.

Q: Nadovezujući se na pitanje prije, aludirajući na posao glazbenika i njegovog financijskog stanja; novaca koji dolaze od sviranja, turneja, prodaje albuma i ostalog, da li je moguće imati prihod koji je dovoljan za pošten, štoviše bezbrižan materijalniji životni status?

D: Bezbrižan je zaista malotko. Možda je bezbrižnost imanentnija onima koji novca nit imaju nit ga žele zgrnuti. Jako ne volim pričati o novcu, baš mi je to mrsko. Uglavnom, zadovoljan sam standardom svoje familije, a to je najbitnije i nekako uzimam da sam odgovoran za to u svakom slučaju.

Q: 2004.godine imali ste dva giga u Londonu, svojevrsnom epicentru glazbene povijesti, kakvo je to iskustvo bilo za vas kao bend i tebe osobno, uspoređujući nastupanja kod nas, pa do reakcija publike i kritike?

D: Ako nam je nešto pomoglo to iskustvo, onda je zasigurno cementiralo svijest da smo mi dobar bend, i to ne u okvirima svoje prćije, nego zaista dobar bend. Potrebno je da to osvjestiš i da si u konkretnim okolnostima dokažeš jer u suprotnom se nemaš pravo baviti muzikom. I još gore, frustriran si mišljenjem dilbera iz vlastitog sokaka.
Nepotrebno je naglašavati kako je i u manjem klubu u Londonu ili Dublinu ili Berlinu sve na svom mjestu i profi, za razliku i od najrazvikanijih klubova u Hrvatskoj. Kulturno nasljeđe, tradicija, to nije nešto imaginarno, a kamoli brzo i lako dosegljivo, pogotovo u kolektivnom smislu. Svi mi se ne bi trebali puno žaliti, i tu mislim na sebe prvog, već trebamo raditi na sebi i pokušavati biti što bolji.

Q: Hipotetski, kada bi odlučili preko sponzora zatražiti sredstva ili već na neki način doći u tu poziciju, bi li razmišljao o ponovnom nastupanju "vani" tipa London, privlači li te takva promocija svoje glazbe, želiš li pokušati da Pipsi budu što je više moguće svjetski band?

D: Ma, smiješno je to. Koliko god je to uvijek krasan i poučan izlet, s druge strane mi je nalik na lizanje prekrasne pičke preko stakla. Ako nisi tamo, na licu mjesta, ako tamo ne živiš, nemaš kontakte, onda je to sve maturalac, a ne ozbiljan posao. Draže mi je u tom slučaju ići u London privatno sa ženom i djetetom nego s bendom.

Q: Utječe li na tebe ako na koncert dođe 35 ili 530 ljudi? Nakon tolikog iskustva, putovanja, sviranja, bezbroj proba, dogodi li ti se još katkad da imaš tremu prije nastupanja?

D: Koncert je umnogočemu kompromis. Priznajem da neke pjesme ne bi svirali, odnosno neke bi svirali kad taj kompromis ne bi bio prisutan. Moj se stav bitno promijenio nakon svih godina, bitno drugačije sam i egoističnije razmišljao prije. Zato mi je ljepše kad je više ljudi jer onda kompromis ima smisla i opravdanja. No, bend mora uvijek napraviti sve što je u našoj moći da se i jedan jedini pojedinac u publici osjeća sretnim i zadovoljnim što je došao na naš gig.
Svaki je koncert je dokazivanje i nikad si ne smiješ dozvoliti da to smetneš s uma jer se može jako ružno vratiti.

Q: Razmišljaš li ikad o tome da prestaneš s bendom, kada možda prevlada prevelika frustracija, i pokušaš se okušati u nekom drugom poslu?

D: Ne. Uostalom, ja sam odavno prerastao svoju frustraciju manifestacijama života i rada u grupi ljudi. Po prirodi sam introvert, jedinac sam i gajim dovoljnu dozu taštine da budem muzičar. Sve je to kul, ali vremenom sam skužio da gubim previše energije u grupi ljudi ukoliko inzistiram na takvom pozicioniranju. Na to sam se morao naviknuti, a onda i samodisciplinirati kako bi stvari iole funkcionirale. Velim, s godinama, kroz roditeljstvo spoznaš da je egofokusiranost kobna za dobar, kvalitetan grupni rezultat. A ja sam odgovoran za rezultat, tako da ga ne smijem ni na koji način ugrožavati.

Q: Na vašoj službenoj, usput odlično dizajniranoj, web stranici postoji tvoj dnevnik i faq na koja pitanja ti osobno odgovaraš, da li je to za tebe jedan način na koji želiš biti u stalnom kontaktu sa svojim fanovima, te tu vezu održavati i očuvati?

D: Internet služi stalnoj interakciji. Ona jest većinom virtualna i površna, ali svjedok sam da nam je sajt donio sjajne ljude koje možda nikad na neki drugi način ne bi upoznali. S nekima surađujemo u najširem mogućem smislu; i kroz art i kroz rad na sajtu, a stekli smo i neka privatna prijateljstva. Dakle, uspješno smo prekoračili granicu virtualnosti. To zna inače bit zajebano.
Naravno, ako me pitaš o komunikaciji na dnevnoj bazi, ona je rijetko pametnija od čitanja tv programa, al ipak na kraju kvantiteta donese kvalitetu.

Q: Smeta li te što te mediji ponekad prikazuju u nepotrebno negativnom svjetlu ili bezbrižno pustiš neka samo rade svoje?

D: Dokle god me ljudi na cesti ne izbjegavaju, a još i bitnije - dok me u dućanu u ulici teta na blagajni srdačno pozdravlja - sve je u najboljem redu. Često je izvanredno kontraproduktivno reagirati na medijske izdrkotine. Tad je čovjek na najboljem putu da postane talac tih manipulacija. I uvijek ćeš izgubiti u toj utakmici. A ja ne volim gubiti.

Q: Neki smatraju da ste sa "d&r" možda razočarali neke stare fanove, svoj način rada, napustili "rock" sound kojem ste vi najviše držali puls, dok pak je s druge strane kritika hvalila album, dio ga proglasio čak hrv. albumom 2004., i u isto vrijeme se počela akumulirati nova publika za noviji zvuk. Obraćaš li uopće pozornost prema takvim reakcijama fanova, svu tu relativnost dobitka i gubitka. Kako reagirati na to kada obožavatelji možda previše kritiziraju i imaju visoka očekivanja?

D: Pričao sam o kompromisu. Vidiš, sve ima svoje limite. Možda zato što sam svjestan da baš nikad nećemo sve, pa ni većinu ljudi zadovoljiti. Ako je koncert neka vrsta blagog sporazuma, pisanje pjesama i naš put nije nešto što će nam netko suflirati. Naprosto, o tome znamo više i bolje od bilo kojeg fana. Uostalom, nitko tko ne želi ne mora nas slušati, ili može slušati onaj dio pjesama koji mu se dopada. Ne vidim u čemu bi bio problem. Pjesme često zažive, ako su dobre, i nakon više godina, pa i desetljeća. Ne treba histerizirati ako nisu odmah prihvaćene.

Q: Čemu se nadaš za svoje dijete u životu, bi li želio da krene stopama svojih roditelja, da li bi bio sretan znajući što to sve nosi sa sobom, sve ono pozitivno, ali i negativno?

D: Roditeljska projekcija vlastitog djeteta u budućnosti često je ograničavajući faktor za dijete. S djetetom se treba igrati, baviti svakodnevno i samim tim će se stvari ubuduće odvijati same po sebi. Sad je puno bitnije što je Lucija fenomenalno dijete nego što će biti kad odraste. Najbolji je odgoj onaj kroz koji postaješ slobodouman i odgovoran za samog sebe. Tada odlučuješ najbolje što ćeš sa samim sobom, bez obzira na mišljenje okoline. Q: Pretpostavljam da već sigurno imate u razvijanju materijala za dalje, planiraš li opet neke manje ili veće promjene u zvuku, koncepciji, već zacrtanu ideju?

D: Kad počnem raditi na tome nacrtat će se samo. Zvuči lako, al grafit je lomljiv i olovka se stalno gubi.

Q: Na što si najviše ponosan u svojem životu?

D: Što se bavim onim o čemu sam sanjao s 10 godina, i što sam stekao prekrasnu familiju.

Još par brzopoteznih pitanja/odgovora:

Q: Koju ti je vašu pjesmu najomiljenije izvoditi live?

D: Kako kada. Ovih dana "Teroristi" i "Zdenka".

Q: 1)knjiga, 2)film i 3)album koji bi stavio na vrh list 2007.?

D: 2007. sam proveo radno i nisam imao vremena dovoljno toga pročitati, pogledati i poslušati da bi danas mogao napraviti vjerodostojnu top listu. A i bezveze mi je to.

Q: Posljednji dobar koncert na kojem si bio?

D: Mercury Rev u Aquariusu

Q: Hail to the Thief ili In Rainbows?

D: Svejedno

Q: The Soft Bulletin ili Yoshimi Battles the Pink Robots?

D: Soft Bulletin

Q: John Lennon ili Paul McCartney?

D: Lennon

Q: Zagreb ili London?

D: Zagreb, pa London

Q: Posljednje pitanje, kratko s obzirom na kvantitetu svih pitanja, jesi li trenutno sretan u životu?

D: Da.

Zahvaljujem ti se za ovaj poduži intervju, uistinu posebno, jer sam veliki veliki obožavatelj vašeg rada, i što reći nego - bila mi je čast!
Sve najbolje u životu i karijeri te Sretni nadolazeći blagdani Tebi, tvojoj obitelji i prijateljima.

vidman // 12/12/2007