Nakon izuzetno šaljivog, vedrog i zabavnog nastupa u zagrebačkom Out Gardenu (Ilica 16) www.terapija.net/koncert.asp?ID=30584, prilikom promocije novog albuma "Od danas do sutra, od sutra do preksutra" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30552, nakratko sam porazgovarao s Romanom Dautancem, alias Romano D. Frantom, istinskim komičarem undergrounda koji je prisutan već puna dva desetljeća na hrvatskoj sceni, te dakako, spada u onaj najširi krug umjetnika 'ispod poklopca' za kojeg se niti jedna velika etiketa, a ni mediji još nisu pobrinuli da ga izvuku na vidjelo jer je naša komercijalna scena uistinu jad i žabokrečina, kako davno reče Štulić provokativno 'standard je pokvario ljude, iz pijeska vire krunisane glave, jedu govna i sanjare'.

Biti komičar na ovakvoj još komičnijoj hrvatskoj stvarnosti od one iz ranih 80-ih nije lako: uglavnom su tu u opticaju laki štosevi i masni vicevi da budu što 'frajerskiji' i provokativniji, dakako i seksistički, pa nacionalistički, te tako redom svašta, ali daj čovječe i svijete, ohladite malo… Razlika između aktualne komedije života i artističke kakvu njeguje Romano je ogromna. On se poput klauna s akustičnom gitarom svjesno uživljava u katalizatora društvenih relacija na vrlo zabavan, pristupačan i nevin način suprotstavljajući komiku tragediji, a mnogo toga je otkrio o sebi u ovih 15-ak minuta intervjua snimljenog u haustoru spomenutog klubića-hotela. Transkripcija je ponegdje možda i površno prenesena, no sve je ovdje: nevjerojatno simpatičan i rječit umjetnik kome ne morate izvlačiti riječi iz usta, a čak niti postavljati potpitanja. Sve izrecitira kao da je unaprijed znao što ću ga pitati…



Kao prvo, čestitke na večerašnjem performansu… Koliko dugo ti je trebalo da sastaviš ovakvu scenografiju i kompletan album?

ROMANO D. FRANTO: Kao što govorim kroz show, nekako je ispalo da ga radim cijeli život, još tamo od 90-ih kada sam počeo s prvim bendovima. Baš kao kad sam krenuo s prvim bendom, bilo je to u mojoj glavi, ali nejasno, kad si mlad, onda pripadaš raznim ekipama. Punk-rocku, elektronici, pa komediji… Sve to zapravo drugi ljudi govore. Ti želiš jedno, a ispada drugo. Ja sam jednostavno bio nekakav ozbiljan izvođač sve dok mi se ljudi nisu počeli smijati. Jedno vrijeme mi to baš nije bilo najdraže, pa sam onda to prigrlio. Pa to je sjajna stvar: imaš direktan kontakt - ako se smiju, dobro je. I draže mi je nego kad sam imao neke izložbe, dođu ljudi, prekriže ruke i kažu 'dobro je', ali suzdržano. Čini mi se da je ta komedija zapravo sjajna stvar i da u pjesmi mogu sve živo koristiti kao komediju.

Tako vidiš, prošao sam i klaunovski svijet, i život u inozemstvu, a na kraju ispada da mogu raditi ono što hoću i volim. Može biti smiješno, čas tragično poput dvije maske u kazalištu, to nije bezveze. Tužna i smiješna idu zajedno, to je isti 'coin' koji se okreće. Sad u zadnje dvije godine sam sjeo i reko', ajde da napravim show bez muzike moje, s tuđom mjuzom i onda sam snimio stvari koje dugo godina čekaju. Neke su još iz 1999., evo "Šljive i kruške" je iz 2010., to je bila meni neka šala, pa neću to snimati, raditi ću nešto drugo… To je bilo otprilike u isto vrijeme Etui Etui Soniczoil, zanimao me taj đir, sve možeš sam složiti na kompjuteru. Tada sam imao i nekih avangardnih pantomimskih predstava koje sam isfurao, pa me primio taj 'Mad Max'. Ako sve nestane, čak sam i prije epidemije imao taj feeling da imam akustičnu gitaru i odfuram svoj show. Znači klasičan, možda i najteži format kad nisi oboružan ničime, nemaš bend, nemaš elektroniku, ništa iza tebe ne stoji. Imaš samo mikrofon i akustičnu gitaru, a sve ovo se može odigrati i da nas deset sjedi oko vatre. To mi je bio, nekako, zajeban format. Misliš da imaš pjesme, ali onda vidiš - ova ne živi, ova još ne ide, neke jesu 'za', neke su našle mjesto na albumu i evo… show.



Reci nešto povrh onoga što se u vezi albuma "Od danas do sutra, od sutra do preksutra" ne može naći u press materijalima, nešto što baš i nije poznato jer večeras smo imali prilike čuti podosta toga individualnog kako su pjesme nastajale…

ROMANO D. FRANTO: To je, vidiš, bio jedan šaljiv spoj da ukomponiram nastup, pjesme, cirkus koji inače volim, dosta toga tjelesnog i neverbalnog što sam radio vani (u inozemstvu), a kad se odjednom nađeš u Poljskoj, Italiji, Barceloni… sve one fore koje imaš ništa ne znače. Ne razumiju oni hrvatski, a kad prevedeš na engleski, to ne znači ništa ako ti njima ne govoriš español, france ili poljski. I onda sam morao ući u taj dio, komunikaciju koja me i najviše zanima, pa doći do nje kroz komediju, muziku, bilo šta, to je legitimno.

Još jedna stvar za album jest što sam konačno našao ljude kao što je Dinko Čvorić (Doringo, dakako) koji sve snimao u svojoj sobi s nekoliko mikrofona i sve napravio plus spot i omot. Sada sam došao do nekih uvjeta koji su me ranije smetali: iznajmi kazalište, ljude, nađi mjesta u studiju za 3 mjeseca, pa plati brdo para, a meni je to sve bilo nepotrebno. Ja želim direktan odnos, ono, nazovem ga, možemo li snimati - možemo, koliko - dvije pjesme, možemo odmah sutra. Ja imam 100 pjesama kada sam stvarao ovaj album i baš sam došao točno do tog broja, a radio sam i jedan performans koji se zvao "100 pjesama u 100 minuta", tu su ljudi imali sat kao u šahu, kad je istekla jedna minuta morao sam stati i svirati drugu. Zanimalo me da li ja to mogu izdržati, da vidim da li neka pjesma živi već na početku, a neka još nije niti krenula jer uvod traje jednu minutu… A kad je trebalo snimiti ovaj album, valjalo je od tih 100 izabrati odgovarajuće. Ispalo je ovako: ova živi, ova ima neki svoj akustični moment, ova druga ne da se, ali ajde, uspjela je, neke smo izbacili, zapravo, bile su mi potrebne neke 'sigurne točke' jer kad ja nastupam redovito nakon prve-druge pjesme gledam atmosferu i pitam ljude da li idemo u nekom punk-rock điru, da li u nekom full šaljivom, da li u reggae, blues… i to je ta 'kap'. Redovito snimam nastupe, a vidiš, danas sam ga zaboravio snimati zbog brda tehničkih problema, ah, to je otišlo negdje u svemir zauvijek… Tko se sjeća, sjeća se…

Znaš li onaj film "24 Hour Party People"? Ono, o počecima, Pistolsi, Joy Division, Buzzcocks? Neki tip je organizirao ta 3 benda i onda je došlo nekih 20 ljudi koji su sve razbili u tom mjesnom domu, pa je bila opasna kritika tom organizatoru: 'jel' si ti normalan, doveo si 20 najgorih likova iz Britanije, sve su porazbijali, nemoj mi to više raditi'. A kaže ovaj, ček' samo malo… Koliko je ljudi bilo na posljednjoj večeri? 12! A već 2000 godina se priča o tome. Ovo je skoro kao to… Vidiš, to je neki moj moto. Jedan čovjek je bitan, ovo sve kad se priča o normalnim koncertima da je u Madridu bilo 15 tisuća ljudi, što je to? Gledaj, ja razumijem 15 tisuća ljudi. Ali razumijem i 100, 150, 30, 10, nekoliko ljudi u stanu. To neki zovu underground, a meni je čisti kontakt.



Album je tu, a ovo je show koji, naravno, mora ići dalje. Kakvi su odjeci, što očekuješ?

ROMANO D. FRANTO: Radio sam show u vlastitom stanu, predstave za 10 ljudi kada je bila ova frka, a to je bilo super. Napravio bi 3 nastupa dnevno pred 3 grupe ljudi kojima sam isfurao ovo što si vidio, no dakako u stanu je to malo drugačije. Ali ti se tek onda 'nabildaš' i kužiš, a-ha, ova pjesma može imati 4 varijante, a ti kad jednom imaš, bezveze se zajebavam, Dom sportova i jednom ga imaš, trebaš čekati dvije godine da ga ponovno napuniš. Ja ti ne osjećam takav đir… Evo imamo taj prvi spot ("Od danas do sutra, od sutra do preksutra") i namjera nam je polako za svaku pjesmu napraviti neki spotić, neke što se mogu isfurati u jednom kadru. Ima u Velikom Grđevcu jedna birtija što je već duže vrijeme zatvorena, a ja to zovem Pulp Fiction moment, tamo bi se moglo snimati. Naravno, raditi ću spotove, a pa sad gdje to završi - završi. Uvijek imam pod navodnicima da sam ostvario taj neki svoj san, svaki nastup, ako sam uspio isfurati svoju priču, imam dojam to je - to. Meni ne trebaju tisuće ljudi, nego da pomalo, od danas do sutra, od sutra do preksutra, ako se prikače ljudi, to je super, no ne nužno da radim kompromise. Imam i jedan narodnjak na albumu, pjesmu "Ti si mene varala", no nisam je htio izvesti ovdje. Danas su narodnjaci rap, trap i to, a baš nisam ušao u to, ali vidiš, komedija je meni zgodan 'alt' (alternativa) i to uvijek možeš sve uzeti da ostane na tvojoj liniji.

A koliko je Buster Keaton ostao još uvijek prisutan u tebi?

ROMANO D. FRANTO: Full puno. To su moji roditelji koje stalno otkrivam: nijemi film, Keaton, Chaplin, Max Brothers, pa kasnije Steve Martin, radio sam nešto i Jim Carreya… ljudi mi stalno govore da li si vidio ovo i ono, a ustvari, sve je to tribute i imam dojam kad ponešto njihovo izvedem kao da su još uvijek na sceni, tak' da svi žanrovi uđu u moj show…



Poruka za kraj…

ROMANO D. FRANTO: Sad mi je nekako najdraže da što više ljudi čuje album, evo mogu na youtube "Od danas do sutra, od sutra do preksutra", da ga šalju jedni drugima, ali da ne ostane na 'kliku', nego poprati stranicu i dođi na nastup. Nije dovoljno da ti stisneš 'I like', nego da ti bude motiv dignuti guzicu jer život prolazi u sekundi. To su sve anegdote, znam pričati sa starim ljudima koji kažu 'eee… trebao sam svaki dan uživati kao da je zadnji, a sad mi je kasno'. Uvijek moraš gurati taj đir. Želio bih da se ljudi oslobode tih ideja o laptopima, nek' im to samo bude alat da dođu na nastup.

Fala ti najljepše na intervjuu…

ROMANO D. FRANTO: Ti si već dugo sa mnom, pratiš stare nastupe Etui Soniczoil, bio si 2006., pa si nam pisao prvu recenziju, budi nam živ i zdrav da se vidimo još 100 puta.

horvi // 18/05/2021